Na Bijele i Samarske stijene sam odlučio ići sam,zato što mi se nije dalo nikog davit da ide sa mnom,a i zato što sam nabrzinu odlučio otići.Pošto je bio ponedjeljak,15.kolovoza,a i taman mi je počeo godišnji,odlučih oko 10 sati da ću ići!Tako je i bilo,nabrzinu napunim ruksak,i poslije ručka,oko 12 sati krenem.U Ogulin,pa u Jasenak sam stigao oko 5.Potom sam produžio makadamom prema Bijelim stijenama,nakon par kilometera parkiram auto na jednom ve
likom proširenju,odakle vodi markacija do skloništa Miroslava Hirtza,nakon pola sata hoda.Pošto sam još imao vremena do mraka,skoknem još do vrha Bijelih stijena.Sklonište je bilo O.K.,jedino što nisam cijelu noć spavao zbog- puha!Non stop je nešto šuškao,grickao,što u tišini noći jaaako iritira!Al' dobro.
Ujutro oko 7 krenem u obilazak Bijelih stijena Vihoraškim putom.Inače,kad se prvi put,kao ja,dođe u ove predjele ispunjene,pri vrhovima samo kamenom,a malo niže ugodnom hladovinom borovine,i apsolutnom tišinom,ostaje fasciniran.Prava je šteta ne dolaziti više puta ovdje.Ali i druge planine zovu!
Uskoro nailazim na poznate "Prste",!"Fratre",kapelica između glatkih,okomitih stijena zaista vrijedi skretanja s puta i obilaska.Nastavljam dalje više manje sličnim predjelima preko Natašinog dola,što je mala neobična ravan za silno stijenje u okruženju.Dolazim i do Samarskih stijena i nailazim na putokaz za čuveno Ratkovo sklonište,koje odmah posjećujem.Ne zadržavam se dugo jer se još moram vratit do auta.Vraćam se istim putem nazad do skloništa gdje sam "prespavao",pa do auta,i prevozim ga dalje makadamom oko jedan sat prema Samarskim stijenama.Parkiram kod putokaza za Ratkovo sklonište,ruksak na leđa,i brže bolje na Vrh Samarskih stijena,pošto još to moram obavit do mraka!Usput prolazim Velikim kanjonom(nekih desetak metara visokim uskim i glatkim liticama),zaista prizor ostavlja bez daha.Dalje su vrhovi :Kocka,Piramida,Stepenica,i koje sam sve pohodio i uzeo žigove(kad ih već ima).Jednostavno je šteta samo prozujati,a ne popeti se na sve te vrhove,jer čemu onda sve?
Unatoč stisci sa vremenom,jer već mi je bilo pitanje hoću li se uopće stići vratit prije mraka,ipak produžujem do Vrha Samarskih,i nakon kratkog boravka ondje,žurim istim putem nazad do Ratkovog skloništa.Ipak stižem pred mrak,još jedem i oko pola 10 idem spavat.Mislio sam da ću i ovdje imati problema sa puhovima,i da neću spavat,ali ipak je dobro prošlo,i probudio se baš odmoran!
Za danas mi je ostalo obići Južnu skupinu Samarskih stijena,što planiram do podne.Južna skupina je u stvari kružna staza koja završava na istom mjestu gdje i počinje.Sastoji se također od nekoliko stjenovitih vrhova,do kojih baš i nije lako doći,iako su neki od njih i dio same kružne staze,pa ih je i nemoguće zaobići.Moram priznat da na jedan od njih sam se jedva usudio popeti,zbog vjetra,a i zbog nimalo bezazlenog uspona(da ne kažem jako opasnog!).Tako da mi je bio izbor:ili preko njega,pa dalje kružno,ili nazad!Kako nisam tip da odustaje,naravno produžujem dalje.Sad nisam siguran da li se radi o Južnom vrhu ili o Amfiteatru(pošto je prošlo 7 mjeseci dok ovo pišem).Negdje ispod Razbijenog vrha,"razbije" mi se fotoaparat!!!!Naime,pošto sam išao sam,sam sam se i fotografirao!Postavim si aparat na određeno mjesto,naštimam da se uslika za 12 sekundi,brzo se namjestim,i aparat me sam uslika.Poznata stvar!Tako sam ga postavio na planinarsku kutijicu na koja se nalazi zabijena u zemlju,u kojoj se nalaze žig i bilježnica za utiske.Puhne vjetar,i sruši aparat koji padne ravno na objektiv,otvoreni!!!!I gotov je!
A ništa,produžim dalje drugom stranom kružne staze i nakon dolaska na početak,sad se mora kući!Dođem do auta,više od sata makadama,pa do Jasenka,Ogulina,pa autoput i NG!
Sve u svemu,jedan od najboljih blic izleta,koji svakako se pamti cijeli život!
Prijedlog:tko god može,nek posjeti Bijele i Samarske stijene,ali ne samo kao popodnevni izlet,već da se bude bar dva dana i da se obiđe što više vrhova kojih ima desetak.Svaki je na svoj način dojmljiv,kako prilaz tako i sam vrh!(još je najbolje da idete sami,tako ćete najviše obići!)
UŽIVAJTE!
|