utorak, 29.06.2010.

I druga puta ću pametnije.

uletjela je u kuću ljuta, nije pozdravila nikoga, udarila mobitelom od zid, upalila playlistu i bacila se na krevet sa suzama u očima.
živci, plač, živci, plač, živci, plač...začarani krug.

nije mogla vjerovati da se ovako ponašaš, da si tolika kukavica. opet. zavučeš je u slijepu ulicu i ostaviš samu. opet. gade.

nije ništa govorila, samo je vrtila prethodna 2 dana u glavi i nije mogla shvatit uzroke tvojih rekcija.
iako je htjela nije mogla zaboravit onaj poljubac i 'moramo se vidjeti, pričati, javi mi se..'
nije mogla zaboravit kako vam je svaki tren bio divan.
a opet je ostavljaš samu. opet se bojiš i odlaziš. opet ne smiješ pogledati istini u lice. kriješ se. do kada?
nije više mogla trpit tvoje prisutnosti pa izbivanja. dođeš i odeš kad hoćeš, a ona te uvijek čeka.
odakle ti samo pravo da se tako ponašaš?
već si joj jednom to uradio, odakle ti hrabrosti da ponavljaš istu priču?
a znao si da je slaba na tebe. znao si da ne trebaš igrati s njom. vidiš i sam gdje si je doveo sada.
ostavila je sve zbog tebe, povjerovala ti. mislila je da si napokon siguran u ono što govoriš.
a ti je opet ostavljaš, sada, kada si joj najpotrebniji. sada kada si je doveo na rub.

odakle ti samo pravo?

živci, plač, živci, plač...
ne podnosi te. gadiš joj se. svaka ti čast.


/nikada te neću shvatiti. nikada neću shvatiti kako si mi sada pobjegao, kako si me sada ostavio. i kako sam samo naivna bila da ti opet povjerujem./


a lijepo sam rekla da ću drugi puta pametnije.
jebi ga.
14:51 | Komentari (4) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.