kutak svjetlosti..

*kiša.
dosadilo je.stvarno.
sjedim pored prozora..gledam i počinjem se diviti koliko više može padat..
*nema nikoga.
svi su neraspoloženi.
i sve je nekako monotno.
ni ja nisam zadovoljna...ali koga sada briga što ne ide onako kako sam planirala.
zato volim sve spontano..bez previše planiranja.

*ne mogu više sjediti na jednom mjestu.
uzimam kišobran.onaj crveni.
i izlazim.prkosim kiši.
nedam se ja tako lako.

~nećeš valjda sama..?
~~hoću..ne smeta mi..ionako ne planiram daleko..samo jedan krug..čisto onako..


*ulica se činila tako duga.
možda zato što je bila pusta.
spustila sam glavu i gledala svoj odraz u lokvama na ulici..
hodala sam polako.
malo sam se zanijela..
odlutala..
nekako mi baš pasalo da budem sama tada.

*kiša je prestala.
samo sam sklopila kišobran i nastavila dalje.
mobitel je bio ugašen..ionako mi nitko nije trebao.

*mnogo ljudi.
ulice više nisu bile puste...i nisu bile duge..kao ona s početka.
možda se samo tako činilo.
ljudi prolaze pored mene..a meni uopće ne smeta što sam sama.
dignem pogled.
vrijeme je da vidim nešto više od mokre ulice.
osjetih tad..
ne.ne.ne.ne.
opet se vraća onaj osjećaj..baš kad sam pomislila da je zauvijek nestao..
opet se osjećam kao stranac.
kao stranac u svom gradu..
osjećam da ne pripadam tu..da tu nije moje mjesto.
a tko će znat ..



*pokušam nekako odvratiti misli.
pokušam otjerati taj osjećaj.samo me čini nesretnom.
a ionako ništa sada ne mogu promijeniti.
tu sam..ne mogu dalje.
možda nekad..
pokušam naći nešto pozitivno.
ali ne ide..
unatoč tome što prkosim i nedam se..

*nastavim dalje.
nadajući se zrakama sunca.da malo razbiju monotoniju.
pravim društvo sama sebi.

*vraćam se istim putem.
ali ne osjećam se kao na početku..
sada se osjećam kao stranac..kao stranac u svom gradu.
a ulica je i dalje duga i pusta..


**i da..
pobjegla sam malo..van grada.
i snijeg me iznenadio..
imala sam *bijeli Uskrs*..
zanimljivo..**

ne mogu više.
previše mi je svega.

samo da ovaj vikend prođe.
znam moram se zabit u sobu
i učit..učit..učit..učit..
uradit ću tako.
znam.
previše sam odgovorna što se toga tiče.
...
nemam vremena za bilo što drugo..
...
al dođe mi..
ma dođe mi da zapalim zbirku zadataka iz fizike..
i knjigu iz zemljopisa.
i iz zbirku iz matematike također.

pa da sjednem na autobus.
i odem tamo.
nisam odavno bila..
želim.želim.želim.

na raskrižju stoji jedna zgrada.
žuta čini mi se.
prolazim pokraj nje,
pa moglo bi se reci dosta često.

davno.
u zgradi je bila jedna prostorija. i danas je. (samo nisam sigurna da li još služi u tu svrhu..)
nekoliko puta tjedno jedna curica je zalazila u tu prostoriju.
da.
i danas joj je ostalo u sjećanju.
zidovi su bili plavi.onako svijetlo plavi.
svlačionica je bila žuta.sa šarenim zastorima.
djetinjasto.
svaki odlazak tamo činio ju je sretnom.
tu je pronašla sebe.
"jen' dva tri i..jen' dva tri i.. ajde još jednom"
i danas joj ponekad to odzvoni u glavi.

nije ih bilo puno.
bili su, pa moglo bi se reći najbolja skupina.
posvećivali su im mnogo pažnje.
ali i trudile su se.
zbilja jesu.
znam to.
trudile su se izmamiti osmijehe na lica kada pjesma završi.
nije im bilo lijeno ponavljati istu figuru, pokrete i sve te okrete više puta..

ali onda odlazi ona.da.odlazi.
a s njom kao da ide i dio njih.
njoj duguju svoj uspijeh.
ali sada..
sada dolazi netko drugi.
"hoćemo li moći bez nje..?"
teško je bilo.
ali vrijeme je činilo svoje.
počele su se slagati sa njom-
bilo je sve bolje i bolje.
svi su bili ponosni.
a posebno one.

i sad u glavi imam onu curicu..
onu:
koja je bila dio njih.
koja je ostavila dio sebe tamo.
koja je nestrpljivo čekala da puste pjesmu, pa da se preda ritmu.
koja je svu negativnu energiju ostavljala tamo.
koja je imala snove..
sanjala je..
sanjala je velika natjecanja.
ali obećavali su im.
trudile su se.
ali ljudi k'o ljudi..uvijek sve pokvare
sve ono što je dobro..
*i gdje su sada one?*
curica je ako se na varam odustala..
dalje se ne sjećam.
tu sve nestaje.
izbrisalo mi se iz sjećanja.


~hej pa to si ti?
~~da.ja sam.
~pa jesi li ti normalna?
~~zašto?
~pa..pa jesi li ti svejsna što činiš?
jesi li dobro razmislila?
imaš li dovoljno dobar razlog za kraj priče?
sama rušiš svoje snove!
~~razmislila sam.
donijela odluku.
nema povratka.
jednostavno ne mogu podnijeti da se ljudi igraju sa mnom.
da iskorištavaju moj talenat za vlastite interese.
neće to ići baš tako.
ne volim kada netko sa mnom upravlja.
ne volim kada mi ljudi slažu..
jednom..dvaput..triput..
priča se stalno vrtila u krug.
a gdje su moji snovi?
nikoga nisu zanimali.
nisam mogla trpiti pritisak.
gotovo je.
prekidam priču.
~ali..
~~nema ali.

*nakon nekog vremena*
~~evo priznajem.
teško mi je.
da.
jako mi je teško.
ne idem više tamo.
i ponekad mi se skupi sve..
želim čuti onu pjesmu.
izaći pred nekoliko sudaca.
uhvatiti ritam..
dati sve od sebe.
uraditi to kako treba.
odavno nisam osjetila onu tremu.
želim se predati.
ali one više ne postoje.
ne.
~jesam ti rekla..
znala sam da će biti tako.
i šta sada imaš od svega toga..?
~~ništa.
zapravo.
imam nekoliko medalja na zidu.
koje me svakodnevno podsjete na to..

*kraj*