Ove su riječi crne od dubine, ove su pjesme zrele i bez buke. One su tako šiknule iz tmine i sada streme k'o pružene ruke. (Tin Ujević, Kolajna, V.) Predgovor (Pjesma kao utočište) ovoj duboko emotivnoj zbirci u kojoj stihovi nisu suza do suze, jecaji u tmini neprospavanih noći ili traženje razloga za nemire , ljutnje, psovke, već prepoznavanje svoga sna, svoje dubine u opiranjima razarajućem zlu, prepoznavanje osobne ozarenosti u susretu s dobrim u prirodi, u obitelji, u prošlosti, u krletki ili kavezu društva, u nesretnoj nam domovini... napisao je vrli pjesnik Stijepo Mijović Kočan. Majstorski, znalački. Doživljeno, ne umiljvajući se. To je recenzija kao uzor, kao štivo koje bi morali pročitati mnogi napuhani kritičari i ugledati se. Ja ne ću poći Kočanovom cestom koja je izričajno, doživljajno i misaono prebogata jednostavnošću ljepote susreta s pjenikovim stihovima. Malo drugačije. Onako...školski. Silazim u crnu pjesnikovu dubina,u prostore tamnih zrcala. PRVA GRUPA PJESAMA (Prokletstvo izdaje) ...na toj strijeli što me oborila, vidjeh pero iz bratova krila... (Prokleststvo izdaje) ...a žulja nas magla žute slutnje. (Nespokoj) Istini se priklonite i psujte- psujte odreda brojem i slovom i kormilara i kapetana koji molitvu ne poznaju u vremenu ovog mračnog bezumlja; u vremenu ustrojenih političara kad narod za dobro ne zna; u vremenu sveopćeg nereda, rasipanja i duhovnog rastakanja! (Pijani kormilar, cijela)) ...neka je pak duša opaka, puna ugriza bolnih zvjerskih očnjaka (Ima i zlih) Izgubio je moralne vrline uobličene ljudskim ruhom onoga dana kada se je opio-kruhom. (Lakomisleni moćnik, cijela) Kakav je ovo društveni ustroj gdje predvodnik samo cifra svoj naškrobljeni ures. a za stado ne mari nit za rastrojstva potres- što reći, narode?! Uzdahnut je samo: O, tempora, o mores! (Čudno vrijeme živim, cijela) Kuda streme današnji ljudi što se bogatoj trpezi klanjaju, ograđujući se gojaznošću gnjecava smokvina bumbara? (Zloguki guslar) Bože beskrajni koji sve stvorio jesi, zauzdaj pakost, opameti zle što rade; poderi maske glume, rasprostri prostorom svu svoju strpljivost pregrštima nade! (Gluma) ...na prijestolje se popele prazne šuplje glave. ..... ...dobro žive strvinari, krv srčući, tove se vampiri... (Rasulo) ...pa zašto danas i pod čijom palicom svirate neobećane melodije? (Svirač) I jučer, i danas, i sutra sve je bez boje i mirisa otkako bezglavo vrtoglav moćnik odijeva zbilju u halje besmislene. Poduhvate stvaralačke, nastojanja i htijenja u ruševine sazda... (Samo živi nosom u oblacima) Susret brkova njih dva gadljiva ozakoni vezom treća spodoba, predstavnik izopačenog zakona. Životu suprotna zakona- uvrnute glave, dostojna žaljenja i liječenja. (Homo bludnici, cijela) Tuga klasja žita, kukoljem gusto prepletena, slika je življenja mučnog, bodežima mržnje sakaćena. (Otrov mržnje, cijela) Čovjek je komarac ili pak krpelj drugome. (Čovjek, gdje je) Dokle ćeš zatirati porod ponosni, Zemljo sanjana? (Praskozorje slavlja) Pakao. I svi krugovi pakla.Ovdje. Na Zemlji. U Domovini. U Hrvatskoj. Izdaja. Magla. Nered. Nemoral. Koljački očnjaci. Pune drobine. Neznalice na tronu. Ruševine srca i duše. Nastranosti . Mržnja. Otrovana žitišta. Čovjek krpelj, a ne stvaratelj. Vladavina sebičnih i zlih. Zatiranje snova. Je li se hrabri i nesebični hrvatski ratnik, hrvatski rodoljub i humanist, hrvatski pjesnik, nakon stoljeća neslobode, robovanja i ponižavanja za to borio, za to krvario? "Ove su riječi crne od dubine..." Boli me, mati moja, majko moja, majo moja, i duša i tilo... U dnu tmine iskri se točkica na zrcalu NADE: Munjom krijeposti otvorit će se nebo, gromovitom će se jekom raspuknuti tlo i nanovo će se ustoličiti Mir i Dobro. (Praskozorje slavlja) Na Križu, razabet i izboden, Isus nije zaboravio Čovjeka. (uskoro treći dio) |
37. Najbolja likarija Tako je to bilo davno kad san bija mali: svaka druga rič svakoga dana, od jutra do mraka, bila je govno. Šta si to uradija, vikala bi dica jedan drugon, govno jedno! Jesan li ti reka, govno jedno, da mučiš?! Govno jedno, šta si me izda? A, jedinicu si dobija, govno jedno! Usrano! Je l' tako u školu iđeš, govno velikačko, s jedinicon? I tako, brez govna skoro nisi moga ni leć, ni dignit se, ni odat. E, ali kad ja sve to gledan iz daljine, vidin da su to bile samo riči u onon teškon životu. kad se puno oralo, kopalo, sijalo, a malo želo i bralo. Cili dan gori, doli, tamo, vamo,, a skoro brez gaća i obuće. Cili dan mokar ako je kiša, cili dan smrznut ako je ladno. A kad bi na večer sidili oko ognjišta i slušali priče naši stariji, ne bi se spominjalo govno, nestalo bi ono iz naši usta. Ko da je u ponor ošlo upast! I ko da ne će otale nikad izronit! Mi bi dica zaspali u materinin krilin, na travercan koje su nosale sve mirise ovoga svita: krša, polja, dolaca, škrapa, stina, crljenica, ovaca, koza, konja, gudina, kokošiju, pasa, mačaka, konoba i šufita, štala, pojata, torova, gudinjača, kokošinjaca, kaduljišta, vrisišta, kupusišta, gnjojišta, vinograda, njivišta, strništa, divenica, oglavina, pršuta, raspukli dlaništa i suzni obraza. Ti mirisi u travercan matera naši bivali su najbolja likarija, najpametnije tablete iz grudišta zavičaja našeg. KRAJOBRAZI (Pjesme II.) |
piesma o zemlji volim te zemljo moja što ne laješ i ne olajavaš ničije tuge ničije radosti zemljo moja prijateljice moja ne mogu bez tebe zemljo moja crvenice moja crnice moja u dobroti i darivanju uporna a šutiš i kad te kažnjavaju šutiš i kad te pljuju i kažnjavaju šutiš i kad ti laskaju šutiš i kad te mole šutiš i kad te krvlju zalijevaju šutiš i kad ti kosti lome šutiš i pamtiš neosvetnički i ne samo pod noktom i pod kožom te imam kao oklop nevidljivi i u krvi i u srcu i u pogledu živca i u riječi izgovorenoj i nekazanoj i u koraku i u snu moja crnice moja crvenice ti si moje nebo i moj lijek Stankovci, 1. veljače 1971. PJESME I.,2002. |