pjemasloz

Sjaj Oriona
S obzirom da si i ti, prijatelju i pjesniče Ivane Vidoviću,
u recentnom pjesništvu Lijepe Naše vuk samotnjak, pače,
poskok u klancima i gudurama njene svekolike žalosne
zbilje, dopustit ćeš mi da ovaj svoj post, postavljen na
zatvorenoj grupi skrovitog i markantnog poete Svena
Adama Ewina, podijelim s tobom i s tvojim čestitim
prijateljima i gostima:

Roko Dobra: IZ MAILA PRIJATELJU


SAMOĆOM GÓRDI

Igoru Šipiću

Sâm udružen sobom zlato si dobitka …
Samo uklet kad si, žudnja društvo traži;
usamljen u carstvu vlastitoga bitka,
snáži te dah jutra, a svijet ti je draži.

Al', ako ičije zbog nas duše stenju,
jerbo smo teretom kakva prirepaša –
kao da lijane na stabla se penju,
dok su bez tog, sâme, sirotinjska päša.

Stog poziv zefiru, vjesniku proljeća,
tom pažu Erosa, da burleskom grdi
razloge jedinke na fonu stoljeća,

dokazom pak biva da smo ponos tvrdi,
živo samovanje za vječna uzl'jeća
i da se kob na nas, górde, zalud srdi.

26.11.2015.

Vukovar...
Škabrnja...

Nijeme kolone živih Hrvata.
Nevidljive rane na bešćutnom suncu,
skrivenom u magli.

Posvuda cerek pijanih i trijeznih
četnika.

Hrvatski barjak u maglenom polusvjetlu budi sunce, jutra i večeri
bez noževa četničkih...

TREĆA SKUPINA PJESAMA (Daj me čuj)


Živjeti vrijedi zbog bljeska ljepote,
pa da nam borba svaku raskoš ote,
ni nisko rugo niti laska pasja

okaljat neće tvoje suho zlato,
ni ukrasti nam blago bogodato,
suton što osmijeh lica tvog obasja. ( KOLAJNA, X., posljednje strofe soneta)

Iz tame ogorčenosti i beznađa u blagu svjetlost blaženstva žene, meke ruke žene...


Zašto se lijepiš
na laske šarene,
na smislene laži
izopačene spodobe? (Daj me čuj)


Ona ne mora ništa
učiniti
samo se dovoljno
skinuti
za veliki uspjeh.

On bi s istim
činom
izazvao samo
gadljiv podsmijeh. (Razlika, cijela)


Magličast privid
iznenadne slike
potrese trg i ulicu,
pojavom
umišljene prilike. (Jedna od njih)


Prsti su tvoji topli
izvore slada rastopili,
dvojbe u oku otopili
da bi narančino srce
ozarili.

Ali,
zašto su slador naranče,
nakon prve zasitne slatkoće,
u gorčinu grijeha jabuke
pretočili?

Ta, prsti strasti pohlepne
i lude,
sjećanjem često kajanje
probude! (Nostalgija naranče, cijela)


Od danjeg svjetla
svjetlije
duša me tvoja
radošću krijepi
i kad
sunce sjajno
oblak tamni
prekrije. (Blagost duše dobre, cijela)


Prostranstva svemira bez Tebe
ne bi bila spokojna,
nego-tek šarenilo latica
bez mirisa spokojna.

Dođi i premosti dubine
korakom vedrim
bez primisli tmurne;
bez nevolje, stresa--
daruj me dobrotom
svog uresa! (Jednoj dalekoj)


Ti si moja ljubav
sveukupna
od davnine,
pa do kraja vijeka. (U sukobu)


Bljesak pogleda unakrsna,
njegova i njezina,
u jednom trenu
hod izmijeni
dvoje putnika-
odredi im
put jednosmjerni
vitica zlatna
i prisegnula zakletva. (Sakrament vjenčanja, cijela)


Sjećaš li se
uzleta ruku svojih
čvrsto stegnutih
oko mojega vrata. (Sjaćaš li se)

Milina ljubav nije Ujevićeva "tuđinska žena samilosnih očiju", ona je pjesnikova spasiteljica u mislima, sjaćanjima i stvarnosti,
ne samilosnica, već stvarateljica ljepote jutra, dana, večeri.

"Živjeti vrijedi zbog bljeska ljepote."

Pjesnik MIle joj ne otkriva ni ime, ni izgled, ni stas, ni rast, pjesnik skriva svoju intimu, svoju sreću.
Intima, duboki svijet čovječji, ima svoje ime: zadovoljstvo, nepovredivo. A žena temelj života koja ti
ne daruje jabuku da bi te obmanula, već da bi ti osladila život i otjerala boli.
Ljubav nije samo zanos, već i prigovor, i razgovor, i odgovor, i zagovor...i osmijeh i pogled...

Sjećaš li se
zeleno buknule livade,
šiknuo bistri izvor
u sunčano jutro proljetno;
uzburkali se sokovi u žilama,
razdragala se njedra
vrelinom tvoga pogleda. (Sjećaš li se)

"Živjeti vrijedi zbog bljeska ljepote."


(uskoro peti dio)

12. studenoga 1955. godine zapisano je i u knjizi
mrtvih da je Tin Ujević umro, a ja pak, nakon
dugih 60 godina, tvrdim da ovaj planetarni
hrvatski poeta nije umro – evo u ovom
svom sonetu:

Roko Dobra: ŽIVI POETA …

Tinu Ujeviću

Tu sam s mislima na ovome svijetu
(badava često i sva zemna zvona)
ma, kakav da sam, Tebe sam poetu
vidjeti kadar sred nebeskog trona.

Do kraja predan svakoj Tvojoj riječi,
poletnoj od sna il' teškoj od jave;
duh i sad njihov navraća i liječi
bol moj što pluta s potonule nave.

Sâm sam se vjerom (a studen bje ljuta),
tad okrenuo Tvojemu božanstvu –
kristalno jasnom. Pa me pak s tog puta

vihori nisu skrenut mogli više:
Ti, Tin Ujević, u svojem si carstvu
živi poeta koji vječnost dišeš!

(Zadar, 12. studenog 2015.)

DRUGA SKUPINA PJESAMA (Bez duge)

S ranom u tom srcu, tamnu i duboku,
s tajnom u tom trudnu i prokletu biću,
sa zvijezdom na ćelu, sa iskrom u oku
gazi stazom varke, mrtvi Ujeviću.

Smrt je tvoja ljubav pri svakome kroku,
smrt je u tvom iću, u tvojemu piću,
smrt je u tvom dahu i u tvojem boku,
smrt, i smrt, i smrt u Nadi i Otkriću. Tin Ujević (Kolajna, XXXI. prve strofe soneta)



Poniranje u dušu, u (vlastitoga) sebe.

Kaplju sporo tmurni,
kišni dani tuge,
zarđale životne slavine
bez rumene zore, bez svjetla,
bez duge... (Bez duge)

Mučno nosim ovo nebo
na plećima krhkim... (Jezik rašljasti)

U ovom danu sivom,
danu bez horizonta... (Želja isprazna)

Ali, taj što nikad
ništa trpio nije,
ne može ni znati
težinu smisla izreke ("Drži se!") (Misao i smisao)

Mogao bih bjesnjeti
i mogao bih se pjeniti,
ali, kakva smisla
u svemu tome
ima
ako bih, time,
nudio
samo:
ranu otvorenu
i bol nelagodnu
sebi i oko sebe-
svima? (Bijes i grijeh, cijela)

Potrošio sam zalihe snova
i svu sreću
koja je davno pobjegla
u tuđe krajeve...
........
bez uzleta
i Nade. (Ispraznost življenja)

Ako je granuće
nagovještaj dana,
bilo kakav da je...

Nada je polomljena-
u rano svitanje
samo jad
i uzdisanje! (Dan beznađa, cijela)

Došao je kraj,
došao je čas
za sve trenutke
kad se oprostiti želim
sa svima
da isprosim oprost
za grijehe i nestašluke
prije nego se odselim,
prije nego otputujem
tamo gdje je Istina,
gdje je vječni mir
i preporodna tišina. (Mir i tišina, cijela)

Doviđenja, dragi i mili,
doviđenja, prijatelji,
na završetku puta
bit ćemo
kakvi do sad
nismo nikad bili.

Zbogom, rođeni moj,
zbogom, dragi i mili,
odlazak je navještaj
susreta u Arkadiji. (Na odlasku, cijela)

Ne samo nemir duše, nego beznađe, potonuće u živi pijesak tragičnosti, izgubljenost, bez ijednoga
nagovještaja "iskre u oku"...i svemirske "zvijezde na čelu".

Bože moj, kako su svi pjesnici, imali razloga za lahor sreće ili požar zadovoljstva, ili nemali, ne samo nesretni, već i neutješni!
Zašto, Bože moj Svemogući?!
Zar si pjesnicima na zemaljskim tlima namijenio životarenje bez duge?


(uskoro četvrti dio)