Sjaj Oriona S obzirom da si i ti, prijatelju i pjesniče Ivane Vidoviću, u recentnom pjesništvu Lijepe Naše vuk samotnjak, pače, poskok u klancima i gudurama njene svekolike žalosne zbilje, dopustit ćeš mi da ovaj svoj post, postavljen na zatvorenoj grupi skrovitog i markantnog poete Svena Adama Ewina, podijelim s tobom i s tvojim čestitim prijateljima i gostima: Roko Dobra: IZ MAILA PRIJATELJU SAMOĆOM GÓRDI Igoru Šipiću Sâm udružen sobom zlato si dobitka … Samo uklet kad si, žudnja društvo traži; usamljen u carstvu vlastitoga bitka, snáži te dah jutra, a svijet ti je draži. Al', ako ičije zbog nas duše stenju, jerbo smo teretom kakva prirepaša – kao da lijane na stabla se penju, dok su bez tog, sâme, sirotinjska päša. Stog poziv zefiru, vjesniku proljeća, tom pažu Erosa, da burleskom grdi razloge jedinke na fonu stoljeća, dokazom pak biva da smo ponos tvrdi, živo samovanje za vječna uzl'jeća i da se kob na nas, górde, zalud srdi. 26.11.2015. |
Vukovar... Škabrnja... Nijeme kolone živih Hrvata. Nevidljive rane na bešćutnom suncu, skrivenom u magli. Posvuda cerek pijanih i trijeznih četnika. Hrvatski barjak u maglenom polusvjetlu budi sunce, jutra i večeri bez noževa četničkih... |
TREĆA SKUPINA PJESAMA (Daj me čuj) Živjeti vrijedi zbog bljeska ljepote, pa da nam borba svaku raskoš ote, ni nisko rugo niti laska pasja okaljat neće tvoje suho zlato, ni ukrasti nam blago bogodato, suton što osmijeh lica tvog obasja. ( KOLAJNA, X., posljednje strofe soneta) Iz tame ogorčenosti i beznađa u blagu svjetlost blaženstva žene, meke ruke žene... Zašto se lijepiš na laske šarene, na smislene laži izopačene spodobe? (Daj me čuj) Ona ne mora ništa učiniti samo se dovoljno skinuti za veliki uspjeh. On bi s istim činom izazvao samo gadljiv podsmijeh. (Razlika, cijela) Magličast privid iznenadne slike potrese trg i ulicu, pojavom umišljene prilike. (Jedna od njih) Prsti su tvoji topli izvore slada rastopili, dvojbe u oku otopili da bi narančino srce ozarili. Ali, zašto su slador naranče, nakon prve zasitne slatkoće, u gorčinu grijeha jabuke pretočili? Ta, prsti strasti pohlepne i lude, sjećanjem često kajanje probude! (Nostalgija naranče, cijela) Od danjeg svjetla svjetlije duša me tvoja radošću krijepi i kad sunce sjajno oblak tamni prekrije. (Blagost duše dobre, cijela) Prostranstva svemira bez Tebe ne bi bila spokojna, nego-tek šarenilo latica bez mirisa spokojna. Dođi i premosti dubine korakom vedrim bez primisli tmurne; bez nevolje, stresa-- daruj me dobrotom svog uresa! (Jednoj dalekoj) Ti si moja ljubav sveukupna od davnine, pa do kraja vijeka. (U sukobu) Bljesak pogleda unakrsna, njegova i njezina, u jednom trenu hod izmijeni dvoje putnika- odredi im put jednosmjerni vitica zlatna i prisegnula zakletva. (Sakrament vjenčanja, cijela) Sjećaš li se uzleta ruku svojih čvrsto stegnutih oko mojega vrata. (Sjaćaš li se) Milina ljubav nije Ujevićeva "tuđinska žena samilosnih očiju", ona je pjesnikova spasiteljica u mislima, sjaćanjima i stvarnosti, ne samilosnica, već stvarateljica ljepote jutra, dana, večeri. "Živjeti vrijedi zbog bljeska ljepote." Pjesnik MIle joj ne otkriva ni ime, ni izgled, ni stas, ni rast, pjesnik skriva svoju intimu, svoju sreću. Intima, duboki svijet čovječji, ima svoje ime: zadovoljstvo, nepovredivo. A žena temelj života koja ti ne daruje jabuku da bi te obmanula, već da bi ti osladila život i otjerala boli. Ljubav nije samo zanos, već i prigovor, i razgovor, i odgovor, i zagovor...i osmijeh i pogled... Sjećaš li se zeleno buknule livade, šiknuo bistri izvor u sunčano jutro proljetno; uzburkali se sokovi u žilama, razdragala se njedra vrelinom tvoga pogleda. (Sjećaš li se) "Živjeti vrijedi zbog bljeska ljepote." (uskoro peti dio) |
12. studenoga 1955. godine zapisano je i u knjizi mrtvih da je Tin Ujević umro, a ja pak, nakon dugih 60 godina, tvrdim da ovaj planetarni hrvatski poeta nije umro – evo u ovom svom sonetu: Roko Dobra: ŽIVI POETA … Tinu Ujeviću Tu sam s mislima na ovome svijetu (badava često i sva zemna zvona) ma, kakav da sam, Tebe sam poetu vidjeti kadar sred nebeskog trona. Do kraja predan svakoj Tvojoj riječi, poletnoj od sna il' teškoj od jave; duh i sad njihov navraća i liječi bol moj što pluta s potonule nave. Sâm sam se vjerom (a studen bje ljuta), tad okrenuo Tvojemu božanstvu – kristalno jasnom. Pa me pak s tog puta vihori nisu skrenut mogli više: Ti, Tin Ujević, u svojem si carstvu živi poeta koji vječnost dišeš! (Zadar, 12. studenog 2015.) |
DRUGA SKUPINA PJESAMA (Bez duge) S ranom u tom srcu, tamnu i duboku, s tajnom u tom trudnu i prokletu biću, sa zvijezdom na ćelu, sa iskrom u oku gazi stazom varke, mrtvi Ujeviću. Smrt je tvoja ljubav pri svakome kroku, smrt je u tvom iću, u tvojemu piću, smrt je u tvom dahu i u tvojem boku, smrt, i smrt, i smrt u Nadi i Otkriću. Tin Ujević (Kolajna, XXXI. prve strofe soneta) Poniranje u dušu, u (vlastitoga) sebe. Kaplju sporo tmurni, kišni dani tuge, zarđale životne slavine bez rumene zore, bez svjetla, bez duge... (Bez duge) Mučno nosim ovo nebo na plećima krhkim... (Jezik rašljasti) U ovom danu sivom, danu bez horizonta... (Želja isprazna) Ali, taj što nikad ništa trpio nije, ne može ni znati težinu smisla izreke ("Drži se!") (Misao i smisao) Mogao bih bjesnjeti i mogao bih se pjeniti, ali, kakva smisla u svemu tome ima ako bih, time, nudio samo: ranu otvorenu i bol nelagodnu sebi i oko sebe- svima? (Bijes i grijeh, cijela) Potrošio sam zalihe snova i svu sreću koja je davno pobjegla u tuđe krajeve... ........ bez uzleta i Nade. (Ispraznost življenja) Ako je granuće nagovještaj dana, bilo kakav da je... Nada je polomljena- u rano svitanje samo jad i uzdisanje! (Dan beznađa, cijela) Došao je kraj, došao je čas za sve trenutke kad se oprostiti želim sa svima da isprosim oprost za grijehe i nestašluke prije nego se odselim, prije nego otputujem tamo gdje je Istina, gdje je vječni mir i preporodna tišina. (Mir i tišina, cijela) Doviđenja, dragi i mili, doviđenja, prijatelji, na završetku puta bit ćemo kakvi do sad nismo nikad bili. Zbogom, rođeni moj, zbogom, dragi i mili, odlazak je navještaj susreta u Arkadiji. (Na odlasku, cijela) Ne samo nemir duše, nego beznađe, potonuće u živi pijesak tragičnosti, izgubljenost, bez ijednoga nagovještaja "iskre u oku"...i svemirske "zvijezde na čelu". Bože moj, kako su svi pjesnici, imali razloga za lahor sreće ili požar zadovoljstva, ili nemali, ne samo nesretni, već i neutješni! Zašto, Bože moj Svemogući?! Zar si pjesnicima na zemaljskim tlima namijenio životarenje bez duge? (uskoro četvrti dio) |