12. studenoga 1955. godine zapisano je i u knjizi
mrtvih da je Tin Ujević umro, a ja pak, nakon
dugih 60 godina, tvrdim da ovaj planetarni
hrvatski poeta nije umro – evo u ovom
svom sonetu:
Roko Dobra: ŽIVI POETA …
Tinu Ujeviću
Tu sam s mislima na ovome svijetu
(badava često i sva zemna zvona)
ma, kakav da sam, Tebe sam poetu
vidjeti kadar sred nebeskog trona.
Do kraja predan svakoj Tvojoj riječi,
poletnoj od sna il' teškoj od jave;
duh i sad njihov navraća i liječi
bol moj što pluta s potonule nave.
Sâm sam se vjerom (a studen bje ljuta),
tad okrenuo Tvojemu božanstvu –
kristalno jasnom. Pa me pak s tog puta
vihori nisu skrenut mogli više:
Ti, Tin Ujević, u svojem si carstvu
živi poeta koji vječnost dišeš!
(Zadar, 12. studenog 2015.)
Post je objavljen 13.11.2015. u 20:36 sati.