Ove su riječi crne od dubine,
ove su pjesme zrele i bez buke.
One su tako šiknule iz tmine
i sada streme k'o pružene ruke. (Tin Ujević, Kolajna, V.)

Predgovor (Pjesma kao utočište) ovoj duboko emotivnoj zbirci u kojoj stihovi nisu suza do suze, jecaji u tmini neprospavanih noći ili traženje razloga za nemire , ljutnje, psovke, već prepoznavanje svoga sna, svoje dubine u opiranjima razarajućem zlu, prepoznavanje osobne ozarenosti u susretu s dobrim u prirodi, u obitelji, u prošlosti, u krletki ili kavezu društva, u nesretnoj nam domovini... napisao je vrli pjesnik Stijepo Mijović Kočan. Majstorski, znalački. Doživljeno, ne umiljvajući se. To je recenzija kao uzor, kao štivo koje bi morali pročitati mnogi napuhani kritičari i ugledati se.
Ja ne ću poći Kočanovom cestom koja je izričajno, doživljajno i misaono prebogata jednostavnošću ljepote susreta s pjenikovim stihovima.
Malo drugačije. Onako...školski.

Silazim u crnu pjesnikovu dubina,u prostore tamnih zrcala.

PRVA GRUPA PJESAMA (Prokletstvo izdaje)


...na toj strijeli što me oborila,
vidjeh pero iz bratova krila... (Prokleststvo izdaje)

...a žulja nas magla
žute slutnje. (Nespokoj)

Istini se priklonite
i psujte-
psujte odreda
brojem i slovom
i kormilara i kapetana
koji molitvu ne poznaju
u vremenu
ovog
mračnog bezumlja;
u vremenu ustrojenih političara
kad narod za dobro ne zna;
u vremenu
sveopćeg nereda,
rasipanja
i duhovnog rastakanja! (Pijani kormilar, cijela))

...neka je pak duša opaka,
puna ugriza bolnih
zvjerskih očnjaka (Ima i zlih)

Izgubio je moralne vrline
uobličene ljudskim ruhom
onoga dana
kada se je
opio-kruhom. (Lakomisleni moćnik, cijela)

Kakav je ovo
društveni ustroj
gdje predvodnik
samo cifra
svoj naškrobljeni
ures.
a za stado ne mari
nit za
rastrojstva potres-
što reći, narode?!

Uzdahnut je samo:
O, tempora, o mores! (Čudno vrijeme živim, cijela)

Kuda streme današnji
ljudi što se bogatoj
trpezi klanjaju,
ograđujući se gojaznošću
gnjecava smokvina bumbara? (Zloguki guslar)

Bože beskrajni
koji sve stvorio jesi,
zauzdaj pakost,
opameti zle što rade;
poderi maske glume, rasprostri prostorom
svu svoju strpljivost
pregrštima nade! (Gluma)

...na prijestolje se popele
prazne šuplje glave.
.....
...dobro žive strvinari,
krv srčući, tove se vampiri... (Rasulo)

...pa zašto danas
i pod čijom palicom
svirate neobećane melodije? (Svirač)

I jučer, i danas, i sutra
sve je bez boje i mirisa
otkako bezglavo vrtoglav moćnik
odijeva zbilju u halje besmislene.

Poduhvate stvaralačke,
nastojanja i htijenja
u ruševine sazda... (Samo živi nosom u oblacima)

Susret brkova
njih dva
gadljiva
ozakoni vezom
treća spodoba, predstavnik
izopačenog zakona.
Životu suprotna
zakona-
uvrnute glave,
dostojna žaljenja
i liječenja. (Homo bludnici, cijela)

Tuga klasja žita,
kukoljem gusto prepletena,
slika je
življenja mučnog,
bodežima mržnje
sakaćena. (Otrov mržnje, cijela)

Čovjek je komarac
ili pak krpelj drugome. (Čovjek, gdje je)

Dokle ćeš zatirati porod ponosni,
Zemljo sanjana? (Praskozorje slavlja)

Pakao. I svi krugovi pakla.Ovdje. Na Zemlji. U Domovini. U Hrvatskoj.

Izdaja. Magla. Nered. Nemoral. Koljački očnjaci. Pune drobine. Neznalice na tronu. Ruševine srca i duše. Nastranosti . Mržnja. Otrovana žitišta. Čovjek krpelj, a ne stvaratelj. Vladavina sebičnih i zlih. Zatiranje snova.

Je li se hrabri i nesebični hrvatski ratnik, hrvatski rodoljub i humanist, hrvatski pjesnik, nakon stoljeća neslobode, robovanja i ponižavanja za to borio, za to krvario?

"Ove su riječi crne od dubine..."

Boli me, mati moja, majko moja, majo moja, i duša i tilo...

U dnu tmine iskri se točkica na zrcalu NADE:

Munjom krijeposti otvorit će se nebo,
gromovitom će se jekom raspuknuti tlo
i nanovo će se ustoličiti Mir i Dobro. (Praskozorje slavlja)

Na Križu, razabet i izboden, Isus nije zaboravio Čovjeka.

(uskoro treći dio)