Bibajte, žita, proljeća nam meka!
Beskrajna rijeka žuta ste i niska.
U vašoj zipci i moja su neka
obrazna klasja, odjek moga vriska.

Crvena čežnjo nježnog materinstva!
Ponosna žita darežljive zemlje,
jača i viša od ljudskog zločinstva,
izdaje srpa i crne nam žemlje.

Nezlobna, luda, bibajte se, žita,
u boli jutra i danjoj gordosti,
o, neutješna, bibajte se, žita!
Istino moja, moja sva radosti!

Strništna zebnja u navali strave.
Tuga, moć i zov na vratima jave.

Gle, još su zdrave lude krvopije!
Hrvatskih snova koljači još dišu?!
Sigurne, snažne, drske vinopije
povijest nam kroje i laži nam pišu.

Što radiš, Bože, dok krvave nože
krvnici slažu "herojski" i slatko?
Vidiš li masne svjetlucave lože?
Krvnička pjesma teče glasno, glatko.

Pa, zar su, Bože, hrvatskim dušama
svi zatvoreni i do tebe puti?
Malen smo narod i našim gušama
pišu se novi stravični stranputi!

Hrvatske kosti iz jama još strše.
Krvnici hrču. Sve zakone krše.

Hrvatska naša na svome je svoja.
Hrvatska-zipka radnika, seljaka.
Hrvatska ima um i nije Troja.
Radnički žulji sprot masnih bedaka.

Obranismo sva proljeća
za hrvatski vedriji Dom,
za buduća sva stoljeća!
Ostvarismo četnički slom.

Planete već nestaju, Hrvatska morem plovi.
Veli u boju, miru, i suze znamo liti.
Hrvatska lijepa naša! Snažnom se nadom slovi!
Hrvatska, dok bude nas, kurva ne može biti.

Naše duše u zjeni svih živih Hrvata dišu.
Svjetlost iz Dvora Božjih hrvatsku slobodu pišu.

ŽIVIO ANTE GOTOVINA! ŽIVIO MLADEN MARKAČ!
ŽIVIO SVAKI ANTE I MLADEN U HRVATSKOJ POVIJESTI,
SADAŠNJOSTI I BUDUĆNOSTI!

Sile bi htjele sve čiste Hrvate
bacit u ponor, zatrpati zemljom,
kad dođe vrijeme, gradit rezervate,
vjeru zamijenit tek bezbožnom sljedbom.

Novi svjetovi, iz loža, i stari
trguju snima hrvatskim i mesom.
Dok se molimo čistoj svetoj Klari,
crkve nam ruše zlim krvavim bijesom.

Hrvatska lijepa životu mi žena,
plodnost što sije na njivama živim!
Tu su mi djeca i bistra sirena.
Sve je to čisto i čistom se divim.

Živjeli, kličem, Hrvati svi čisti!
Hrvati živi! Živi! Ne na bisti

Krvave vode. I mesina pliva.
Patkica pliva.I patak i voda.
Oslonac klizi.I blato se sliva.
Nema mi, nema, ni svjetla ni svoda.

Vrtim se, vrtim, ne dam se bujici.
Krstim se slijepo, držim se slamčice.
Vrtim se, vrtim, opirem gujici.
Ah, slab li sam, slab, gorim već plamčice.

Nadomak grotlu vidjet li ću nadu?
Nasuprot humku slutit li ću kuću?
Sjena me guta, koljači ne znadu...

Nema mi, nema, nema mi zraka mi.
Snivo sam nadu, zar nadu prevruću?
Hrvatska zemlja, zemlja mi laka mi.

Da mi je biti, kao nekad, grana
na suncu živca i nadomak nadi!
Da mi je biti ugrijana strana
uma i sreće, tvorac serenadi!

Gradio opet luku bih za ciku
djece, i plača, i rasta, i leta.
Grlio opet kišu bih i sliku
na njivi neba, ptica zlatnog kreta.

A što ću sada kad nema pomoći
i slaba vrenja ne daju ni snima
žariti dane? Negdašnje svemoći
k'o ledenjaci mrzlim klize tlima.

Zemlja me,evo, i vinograd zovu.
Evo, i pjesmu započeh već novu!