Da mi je biti, kao nekad, grana
na suncu živca i nadomak nadi!
Da mi je biti ugrijana strana
uma i sreće, tvorac serenadi!
Gradio opet luku bih za ciku
djece, i plača, i rasta, i leta.
Grlio opet kišu bih i sliku
na njivi neba, ptica zlatnog kreta.
A što ću sada kad nema pomoći
i slaba vrenja ne daju ni snima
žariti dane? Negdašnje svemoći
k'o ledenjaci mrzlim klize tlima.
Zemlja me,evo, i vinograd zovu.
Evo, i pjesmu započeh već novu!
Post je objavljen 03.05.2012. u 22:47 sati.