Koza
Četiri ure je mati hodila
pedest miljari korati je učinila natašte.
Tako je došla priko brigi i drag
h meni u grad
i donila glas
da je koza krepala.
Doma leži starica baba,
i mala sestra je bona.
Hiža priz žita, prez muke, prez šolda
i krepana koza.
Jopet miljari koraki
Svaki je korak pun škrbi.
Ma kako se moru tolike duše prihraniti
od plaće jenega diteta u gradu.
Tri dane nis hrane pokusija
tri noći za kozon san plaka
i dela u ognju
četrnajst ur na dan.
Ma daleki cesar austrijski
i veliki car od Jermanije
nisu ni slutiti mogli
ča misli jedan mali čovik,
ki cilu božju noć proplače za kozon.
Mate Balota
komentiraj (10) * ispiši * #
komentiraj (6) * ispiši * #
komentiraj (6) * ispiši * #
JURIN PLAČ NA KRIŽNOME PUTU ILI ZATIRAČI HRVATSKIH SNOVA
Bleso Mesina, zatirač već piva.
Patkica pliva i patak i voda.
Podnožje klizi, a blato se sliva.
Vidiš li, nema nijednog mi svoda.
Vrtim se bučno, ne dam se bujici.
Krstim se tiho, držim se slamčice.
Vrtim se stalno, opirem gujici.
Ah, slab li sam! Slab! Gorim već plamčice.
Nadomak padu ne vidim li nadu?
Nadomak humku ne slutim li kuću?
Mračci me mrače i oni već znadu...
A sniv'o sam sne, budućnost prevruću!
I nema mi, ne! Nema mi zraka mi!
Hrvatska moja zemlja mi laka mi!
komentiraj (7) * ispiši * #
uzletjet ću
da mi je biti lastavica
pjevati kao lastavica
letjeti kao lastavica
lastavica lastavica
uzletjet ću lastavica
odmarati se u visinama
iznad pucnjeva ljudske mržnje
i orkanske zloće na tlima
komentiraj (8) * ispiši * #
IZNENADNI SUSRET PRIJATELJA
Sjaj Oriona
maslinapjesma loza, prijatelju mi vrli!
Naizmjenično s velikim Tinom
koji, pjevajući sebe mlada a stara,
odašilješ molitvene poruke Svevišnjemu
za kišu nasušnu koja bi trebala ispuniti
i snove i stvarnost, što znači:
rataru - izdašnost plodova njegova truda,
a pastiru – bujnu travu na pašnjaku
za stado njegovo …
Mene je posebno dirnula sprega tvojega i Tinova
vapaja iz njegove epohalne „Svakidašnje jadikovke“,
poradi čega vam se, evo, i ja pridružujem ovim, za
ovu prigodu, napisanim sonetom:
JEDINI BOŽE
Jedini Bože, koji znaš i mene
i kad sam grješan, i kad sam dostojan,
u ovom svijetu, Tvoje opomene,
učini da sam vjernik Tvoj postojan!
Jedini Bože, koji znaš i mene,
anđeo nek' mi na desno bar uho,
ako li k meni uistinu krene,
riječ Tvoju šapne! (lijevo je pak gluho).
Jedini Bože koji znaš i mene,
učini za me što nađeš za shodno:
da mi u zjeni zadnji list ne svene,
i da mog duha polje bude plodno!
Jedini Bože, koji znaš i mene,
daj, uz dažd Tinov, neka je sve rodno
i nek' su loze Ivanu – zelene!
Roko Dobra
Sjaj Oriona
Post festum svega što je prethodilo ovim prvim ulomcima oveće
pjesme, gotovo poeme „Dažd“ velikog pjesnika Tina Ujevića,
a prethodila je, pored kraćih, ali sadržajnih komentara gostiju i
prijatelja, ona vokacija Stvoritelja da se sjeti zadanih obećanja
očajnome ovom poeti, i mojim sonetom koji je, uz popratnu moju
pripomenu, eno, prebačen na vidno mjesto – zaslugom vlasnika
ovog sjajnog bloga i izuzetnog mi prijatelja Ivana Vidovića, a
kojemu se, zbog te predivne geste, uvelike zahvaljujem:
DAŽD
U obilnim mlazovima
iz teških oblaka
liva se gusta kiša.
Toči kao iz kabla
na livade,
na voćnjake,
na pašnjake;
ali, nadasve,
lupa na naša stakla,
kuca na naša vrata,
bije nam o krovove.
I zvuči,
i svira,
u svima jezicima,
u čudnim narječjima,
nasilna,
sveplodna kiša.
A njen je zvuk
sladak sluhu
kao čehulja grožđa
usnicama.
…………………………………..
I mučilo nas
što naši mrtvi nisu s nama
da vide novi Zagreb,
ljupku Hrvatsku.
A sada kiša
teče i zvuči;
kuca o naše prozore
kao jato golih tića
što cvrkuću,
što izdišu.
Kiša je isprala sve grane
na stablima
i sad je lišće svježe zeleno,
a kuće opet čiste i crvene.
Slatko je pisati uz romon dažda.
………………………………………..
A onda kao miris dunja
kroz vidik rosnih bregova
hrvatske domovine
javlja se čežnja
za plavim morima,
za novim nebištima,
za širim obzorjima.
Budi
kiša sve što u nama drijema;
draga
kiša sve što u nama plače;
tješi
kiša sve što u nama cvili …
(Grič, 1920).
Pridružujem se svojim prijateljima ROKU i TINU !
Pala je KIŠA i ovo je FEŠTA od kiše !
Fešta čak i onda kad sanjamo kišu !
45. KIŠA
Odavna već ne oćutjeh blagost
kiše.
Zaboravih lice
kiše.
Već dugo, dugo ja molim za
kišu.
Boga i sve svece.
Da mi je doživjeti buđenje dok pljušti
kiša!
Skakao bih bezglavo poput djeteta zbog dolaska
kiše!
Kiša
ne bi bila gost kad bi dojurila.
Kiša
bila bi spasiteljica grozdu, smokvi, maslini.
Kiša
bila bi glavni krvotok u mom krvotoku.
Kiša
bila bi veliko srce.
Kiša
bi mi odmorila noge.
Kiša
bi me oslobodila nesigurnosti.
Kiša
bi rekla da vrijedi živjeti zbog
kiše.
Da ne treba klonuti i zaboraviti usne
kiše.
Da vrijedi živjeti u očekivanju
kiše.
Kiša
bi podsjetila svakoga da
kiša
ne zaboravlja pjesnika ni luđaka, da
kiša
jednostavno ima siguran hod i da
kiša
obilazi svakog bolesnika Zemlje. To mi je
kiša
šaputala cijele jeseni i zime i proljeća bujnog, ali
ja sam žedan ovoga ljeta.
Kiše
nema ni u oblaku ni u slutnji.
Kako ću biti strpljiv kad
kiša
ipak zaboravlja moju čežnju, potrebu, radost, kad
kiša
briše svoje oči iz moga sjećanja.
Kiša
jednostavno kasni poput vlaka kojim želim otputovati za
kišom.
Ali vlak je spor za moju žudnju za
kišom!
Da mi je odletjeti mlažnjakom do
kiše,
gdje ona nezaustavljivo kapa, pljušti, lije,
moje bi srce titralo i bubalo i pljuštalo s
kišom!
Ja bih bio novi pjesnik.
Vidio bih svoj vrt, svoj vinograd, svoj maslinik, svoj pašnjak,
svoj gaj,
svoj krov okupan
kišom.
toplom, mekanom, svilenom i
sve bi raslo u mojim očima
i u mojim mislima na tuđoj zemlji, a iz ljubavi moje
kiše.
Tako isto kad u Zadru tuče
krovove i parkove i ulice
kiša,
ja sjednem u auto i
žurim u Stankovce zbog
kiše.
A onda izlazim tužan na prašnjavi puteljak i
vidim da nije bilo
kiše,
da
kiša
nije pozdravila ništa moje,
da me je
kiša
mimoišla, da
me je
kiša
zaboravila.
Zato više ne ću autom juriti u Stankovce, niti
ću u mašti trčati nebom za
kišom.
Ne ću! Niti ću biti ljut, ne ću psovati,
ne ću se derati na ženu, na djecu, na kokoši, na prasca, na
psa. Ni na mačku, ni na oblak! Ja
ću pjevati svoju pjesmu o
kiši.
Koja umiva
mene
i moju muku.
Kiša!
komentiraj (17) * ispiši * #
BOŽE, PODARI NAM KIŠU U SNOVIMA I U STVARNOSTI!
NAGRADI RATARSKE DLANOVE I OČI PASTIRA!
"O,Bože, Bože, sjeti se
svih obećanja blistavih
što si ih meni zadao!"
komentiraj (12) * ispiši * #
ODNESE MI BURA TICU I PISMU.
ZAŠTO JE BURA JAČA?
ZAŠTO MI NI PISMU NI TICU NE VRAĆA?
komentiraj (3) * ispiši * #
Darko Sagrak:
IVO ANDRIĆ-KONVERTIT I NOBELOVAC
Iako Hrvat po rodu, Ivo Andrić bio je po osjećaju Srbin, nu, da li je to bio iz pragmatičnih razloga, ili zaista po uvjerenju, teško je reći, a on to sam nigdje nije eksplicitno potvrdio niti zanijekao.Ovih par redaka posvećujemo Ivi Andriću, ne zbog njegovih osjećaja pripadnosti hrvatskom (kamo po genezi neprijeporno pripada) ili nekom drugom narodu, već zbog njegovog pronacističkog djelovanja u vrijeme Karađorđevićeve Jugoslavije , kada je bio najprije ambasador u Berlinu, a kasnije zamjenik ministra inozemnih poslova, u kom svojstvu je u Beču. 25. ožujka 1941. g. parafirao pristup Kraljevine Jugoslavije Trojnom paktu, dakle, gotovo dva mjeseca prije nego je to učinio dr, Ante Pavelić.
Međutim, dok se Poglavniku neprekidno, već šezdeset i više godina predbacuje da je tim činom od Hrvatske napravio quislinšku tvorevinu i Mussoliniju omogućio da na jeftin način (Rimskim ugovorima) dođe do hrvatske kolijevke Dalmacije-nikada niti sam čuo, niti pročitao da je itko zamjerio Andriću što je svojski pridonio fašizaciji Kraljevine Jugoslavije.
Niti u jednoj knjizi o povijesti Jugoslavije, Balkana, istočne Europe i sl., koju su pisali hrvatski ili srpski autori, nisam pročitao «recept» kako je Andrić uoči izbijanja Drugog svjetskog rata zamišljao rješavanje albanskog pitanja. Međutim, sasma slučajno prelistavajući Časopis za suvremenu povijest, br. 2 (24) iz 1977., primijetio sam da je Ivo Andrić 1939. g. održao na jednom znanstvenom skupu referat u kojem je rekao da bi se albansko pitanje u Jugoslaviji moglo najefikasnije riješiti tako da se oni isele odnosno likvidiraju.
O toj Andrićevoj eskapadi u svezi s albanskim pitanjem u Jugoslaviji poslao mi je na moju zamolbu prof. dr. Jusuf Barjaktari, ravnatelj Povijesnog instituta Kosova iz Prištine, opsežnu dokumentaciju na albanskom jeziku.
Možda je baš antialbansko i antihrvatsko razmišljanje (djelovanje?!) pospješilo da Andrić bude već kratko vrijeme nakon što je ustrojena boljševičko-komunistička Jugoslavija 1945. aklamacijom izabran za prvog predsjednika Jugoslavenskog društva književnika u Beogradu.
Nu, službenom nominacijom svih relevantnih jugoslavenskih institucija (pa i organa Vlade SFRJ) Ive Andrića za nositelja Nobelove nagrade za književnost, okrunjene su njegove zasluge (ona za pristup Trojnom paktu vjerojatno ne!?) za efikasno «rješavanje» albanskog pitanja i činjenicu da je svojim konvertitskim prijelazom iz hrvatske u srpsku nacionalnost, Srbima podario prvog Nobelovca.
Napomena autora: Kad se govori o ustupanju Dalmacije Kraljevini Italiji, onda zlonamjerni povjesničari prešućuju da se tim «ustupanjem» radilo o svega 1/3 ukupne površine Dalmacije, t.j. dijelu od Zadra do Splita i većem dijelu otoka, ali nikako o cijeloj Dalmaciji i Hrvatskom Primorju.
NDH, prijepori i mitovi
komentiraj (3) * ispiši * #
STIHOVE PIŠE PROLJEĆE....
...I SLAŽE IH U PJESME...
komentiraj (5) * ispiši * #
POVODOM...
Iako je mala Hrvatska jedina u Europi uspjela odvratiti najezdu Tatara u 13. st., o tome se rijetko govori i piše, što više, sve češće nam se osporava da smo takove protjerali iz Hrvatske,
t.j. iz Europe. Nešto veći publicitet hrvatskom junaštvu imamo u svjetskoj povijesti kao
antemurale christianitatis, t.j. kao kraljevina, iako u to vrijeme jedna od najmanjih u Europi, koja je preko dva stoljeća bila predziđe kršćanstva i čuvala Europu od najezde Turaka u njezin središnji i zapadni dio.
Hrvati spadaju među rijetke narode u Europi koji imaju sabor 14 stoljeća. Demokracija je duboko uvriježena u hrvatsku nacionalnu svijest, a time i u politički život. Staro kraljevstvo hrvatsko nikada nije imalo apsolutističko obilježje. Najbolje to svjedoči stari naziv «hrvatski narodni vladari». Naziv «narodni» nikada nije bila fraza. Bili su to zaista narodni vladari, jer su svoje odluke podastirali Saboru na odobravanje, ili su pak saborske odluke provodili u djelo.
Što se ovime želi potvrditi? Ono što se rijetko može čuti i čitati, t.j. da je demokracija dio hrvatskog narodnog bića, da hrvatski narod, za razliku od mnogih drugih naroda Europe, nije u sebi imao zasade diktature, koja je u prošlom stoljeću u više slučajeva eskalirala u fašizam, «proleterske revolucije» i nacizam.
Hrvati su vlastotom krivnjom, često vjerujući da im drugi narodi ili pojedinci u stranim zemljama žele dobro, izgubili svoju slobodu. Bilo je to prije devetsto godina (a realna opasnost prijeti da nakon teško stečene slobode ponovno učinimo istu pogrješku!). Kroz to dugo razdoblje borili smo se da ponovno steknemo državnu samostalnost. Bili smo legalisti i vjerovali smo u pravdu. Osnovna misao vodilja političara bila je fiat iustitia pereat mundus (neka se vrši pravda makar propao svijet). To su podjednako mislili pripadnici Stranke prava i HSS-ovci. Tražeći pravo na samoodređenje i vlastitu državu, pozivali su se na hrvatsko državno pravo, a način kako ga ostvariti bila je parlamentarna borba, a ne terorizam i revolucija.
To je opće poznata povijesna istina koju ne treba dokazivati. Tako je bilo tijekom osam stoljeća dok smo se morali boriti protiv austro-ugarskih (manjim dijelom i protiv mletačkih-na otocima i dijelu Dalmacije) presezanja. Hrvatski argumenti bili su temeljeni na državno-pravnim odnosima s tim zemljama i one ih nisu mogle niti pravno niti logički osporavati. Nu, unatoč tome, zbog niza okolnosti, a u prvom redu zbog dugostoljetne opasnosti koja je Hrvatskoj prijetila od Osmanlija, Hrvatska je trpila veliku materijalnu štetu, a nije mogla voditi oružanu borbu u zaštiti svojih interesa, jer je prioritetna bila obrana od Turaka.
Završetkom Prvog svjetskog rata i raspadom Austro-Ugarske monarhije, upravo u času kada se u bivšoj Monarhiji trebao ostvariti «trijalizam», t.j. kada je Hrvatska trebala postati konstitutivni dio Monarhije sa svim prerogativima državne vlasti, Hrvatska je na prevaru i nasilno ugurana, temeljem odluka Versailleskog ugovora, u «troplemeno» Kraljevstvo SHS.
Jedna od najstarijih europskih država svedena je tim činom na obično pleme, s pravima jedva jednakim onima Bušmana i Hotentota, ali u ono vrijeme, jer danas oba ta crnačka plemena imaju puno veća prava od Hrvata u Karađorđevićevoj Jugoslaviji.
Ovo sve trebalo je uvodno reći da bi se moglo razumjeti ono što se namjerno prešućuje kada se govori o zlodjelima koja su počinjena u vrijeme NDH prema Srbima. Naime, knjiga povijesti i od tuzemnih i inozemnih kritičara NDH, otklapa se- kada se radi o «genocidnosti hrvatskog naroda»- redovito 10. travnja 1941., t.j. od časa ustrojstva neovisne Hrvatske Države, koju je velika većina Hrvata željno čekala čitavih osam stoljeća.
Iz knjige Darka Sagraka: NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA, PRIJEPORI I MITOVI
Zagreb, 2010.
Ja, na kraju, pitam "kuma" Serđu koji sve češće dolazi u Hrvatsku na
obilne i skupe ručko-večere: Znaš li, ti, kumašine, išta o hrvatskoj povijesti?
Kako su tvoji preci stekli silno materijalno bogatstvo?
I goloruki pobijedili smo četnike!
Kad se budeš borio za svoju slobodu, sjeti se hrvatske slobode!
Idi kući svojoj i ne svraćaj više, slone jedan nažderani!
Jadra ima kolaca koliko hoće, ne treba joj tvoj, govnaru napuhani!
Idi, idi, idi i ostavi nas na miru! Prokinju te hrvatski rodoljubi! I hrvatska prolivena krv! Za hrvatsku slobodu! I tvoju!!!
Serđo, majmune!
komentiraj (10) * ispiši * #
Moglo bi se reći
da je kos zadovoljan i sretan,
da se odmara pjevajući.
Usred vrta mačka sjedi i gleda ga, tobože, nonšalantno.
U pjevu kosa
osjetio sam slast pobjede i sigurnosti na vrhu smokve:
nikada mačka do te visine ne može doprijeti.
komentiraj (7) * ispiši * #
