IZNENADNI SUSRET PRIJATELJA
Sjaj Oriona
maslinapjesma loza, prijatelju mi vrli!
Naizmjenično s velikim Tinom
koji, pjevajući sebe mlada a stara,
odašilješ molitvene poruke Svevišnjemu
za kišu nasušnu koja bi trebala ispuniti
i snove i stvarnost, što znači:
rataru - izdašnost plodova njegova truda,
a pastiru – bujnu travu na pašnjaku
za stado njegovo …
Mene je posebno dirnula sprega tvojega i Tinova
vapaja iz njegove epohalne „Svakidašnje jadikovke“,
poradi čega vam se, evo, i ja pridružujem ovim, za
ovu prigodu, napisanim sonetom:
JEDINI BOŽE
Jedini Bože, koji znaš i mene
i kad sam grješan, i kad sam dostojan,
u ovom svijetu, Tvoje opomene,
učini da sam vjernik Tvoj postojan!
Jedini Bože, koji znaš i mene,
anđeo nek' mi na desno bar uho,
ako li k meni uistinu krene,
riječ Tvoju šapne! (lijevo je pak gluho).
Jedini Bože koji znaš i mene,
učini za me što nađeš za shodno:
da mi u zjeni zadnji list ne svene,
i da mog duha polje bude plodno!
Jedini Bože, koji znaš i mene,
daj, uz dažd Tinov, neka je sve rodno
i nek' su loze Ivanu – zelene!
Roko Dobra
Sjaj Oriona
Post festum svega što je prethodilo ovim prvim ulomcima oveće
pjesme, gotovo poeme „Dažd“ velikog pjesnika Tina Ujevića,
a prethodila je, pored kraćih, ali sadržajnih komentara gostiju i
prijatelja, ona vokacija Stvoritelja da se sjeti zadanih obećanja
očajnome ovom poeti, i mojim sonetom koji je, uz popratnu moju
pripomenu, eno, prebačen na vidno mjesto – zaslugom vlasnika
ovog sjajnog bloga i izuzetnog mi prijatelja Ivana Vidovića, a
kojemu se, zbog te predivne geste, uvelike zahvaljujem:
DAŽD
U obilnim mlazovima
iz teških oblaka
liva se gusta kiša.
Toči kao iz kabla
na livade,
na voćnjake,
na pašnjake;
ali, nadasve,
lupa na naša stakla,
kuca na naša vrata,
bije nam o krovove.
I zvuči,
i svira,
u svima jezicima,
u čudnim narječjima,
nasilna,
sveplodna kiša.
A njen je zvuk
sladak sluhu
kao čehulja grožđa
usnicama.
…………………………………..
I mučilo nas
što naši mrtvi nisu s nama
da vide novi Zagreb,
ljupku Hrvatsku.
A sada kiša
teče i zvuči;
kuca o naše prozore
kao jato golih tića
što cvrkuću,
što izdišu.
Kiša je isprala sve grane
na stablima
i sad je lišće svježe zeleno,
a kuće opet čiste i crvene.
Slatko je pisati uz romon dažda.
………………………………………..
A onda kao miris dunja
kroz vidik rosnih bregova
hrvatske domovine
javlja se čežnja
za plavim morima,
za novim nebištima,
za širim obzorjima.
Budi
kiša sve što u nama drijema;
draga
kiša sve što u nama plače;
tješi
kiša sve što u nama cvili …
(Grič, 1920).
Pridružujem se svojim prijateljima ROKU i TINU !
Pala je KIŠA i ovo je FEŠTA od kiše !
Fešta čak i onda kad sanjamo kišu !
45. KIŠA
Odavna već ne oćutjeh blagost
kiše.
Zaboravih lice
kiše.
Već dugo, dugo ja molim za
kišu.
Boga i sve svece.
Da mi je doživjeti buđenje dok pljušti
kiša!
Skakao bih bezglavo poput djeteta zbog dolaska
kiše!
Kiša
ne bi bila gost kad bi dojurila.
Kiša
bila bi spasiteljica grozdu, smokvi, maslini.
Kiša
bila bi glavni krvotok u mom krvotoku.
Kiša
bila bi veliko srce.
Kiša
bi mi odmorila noge.
Kiša
bi me oslobodila nesigurnosti.
Kiša
bi rekla da vrijedi živjeti zbog
kiše.
Da ne treba klonuti i zaboraviti usne
kiše.
Da vrijedi živjeti u očekivanju
kiše.
Kiša
bi podsjetila svakoga da
kiša
ne zaboravlja pjesnika ni luđaka, da
kiša
jednostavno ima siguran hod i da
kiša
obilazi svakog bolesnika Zemlje. To mi je
kiša
šaputala cijele jeseni i zime i proljeća bujnog, ali
ja sam žedan ovoga ljeta.
Kiše
nema ni u oblaku ni u slutnji.
Kako ću biti strpljiv kad
kiša
ipak zaboravlja moju čežnju, potrebu, radost, kad
kiša
briše svoje oči iz moga sjećanja.
Kiša
jednostavno kasni poput vlaka kojim želim otputovati za
kišom.
Ali vlak je spor za moju žudnju za
kišom!
Da mi je odletjeti mlažnjakom do
kiše,
gdje ona nezaustavljivo kapa, pljušti, lije,
moje bi srce titralo i bubalo i pljuštalo s
kišom!
Ja bih bio novi pjesnik.
Vidio bih svoj vrt, svoj vinograd, svoj maslinik, svoj pašnjak,
svoj gaj,
svoj krov okupan
kišom.
toplom, mekanom, svilenom i
sve bi raslo u mojim očima
i u mojim mislima na tuđoj zemlji, a iz ljubavi moje
kiše.
Tako isto kad u Zadru tuče
krovove i parkove i ulice
kiša,
ja sjednem u auto i
žurim u Stankovce zbog
kiše.
A onda izlazim tužan na prašnjavi puteljak i
vidim da nije bilo
kiše,
da
kiša
nije pozdravila ništa moje,
da me je
kiša
mimoišla, da
me je
kiša
zaboravila.
Zato više ne ću autom juriti u Stankovce, niti
ću u mašti trčati nebom za
kišom.
Ne ću! Niti ću biti ljut, ne ću psovati,
ne ću se derati na ženu, na djecu, na kokoši, na prasca, na
psa. Ni na mačku, ni na oblak! Ja
ću pjevati svoju pjesmu o
kiši.
Koja umiva
mene
i moju muku.
Kiša!
Post je objavljen 18.05.2011. u 08:32 sati.