JURINA


ŠTO VIŠE PERJA, MANJE PAMETI !

Jure Gospodinov

Umiri li se
ljuta bura, zujat će
zlaćane pčele.


ivanvidovic5

"NA VR' GNJOJA PIVA PIVAC,
VESEJA MI SVAKI ŽIVAC!"

PLOV


Plovi Jadroplov široko i plitko
iscrtavajući za sobom zapjenjene vale
paunovih okašaca.

Na tri visoka jarbola
popeli se,
dokle su mogli,
transparentni transparenti
na kojima transparentno,
promptno,
decidirano,
edukativno piše:
Mi plovimo.
Tko bude slovio za nama, bit će nagrađen.
Evo.
Dakle.
U nove brazde!
Na nove pašnjake!
Tko hoće raditi, naći će lako posla.
Na polja!
U šume!
U špilje!
U torove!
Moramo puno raditi da bismo mogli puno imati,
kradući.


U utrobi bijeloga plovila suho zlato.
Na palubama prazna srca,
ispuhane duše
i vedri pogledi NAPRIJED.

Još par brazda i pjesma će zaoriti.




HRVATSKO PROLJEĆE


Preko brda, planina, dolina, gudura, rijeka i mora

dolijeće proljeće.

Procvjetaše moji hrvatski bajami u mojoj hrvatskoj zemlji u miru moga hrvatskoga vrta.

Moji procvjetali hrvatski bajami
uljepšavaju moju hrvatsku Dalmaciju, hrvatsku Istru...

Putuju mirisi mojom Hrvatskom.

Miriše cijela moja Hrvatska.

Ptice pjevice skakuću s grančice na grančicu i umilno šire zanosne pjesmice.

Samo miševi i slična grickala preplašeno i nesigurno izviriju iz svojih rupica, ne vjerujući suncu, mirisnom i raspjevanom ozračju.

Miriše cijela moja, od zime izmučena, Hrvatska.

Proljeće je, zar ne, svladalo posljednji brješčić.

GOSPODO BIJEDNICI !

Iako imate novaca (love, kako volite baljezgnuti) koliko hoćete i kada hoćete, OMIŠKA JAJA pokazala su koliko ste omiljeni i koliko
vrijedite.

Tko je od vas (na vlasti i u oporbi) posjetio GOSPODINA PURDU u zatvoru?

Gospodo bijednici, narod svoj voljeti treba kad mu je teško i kad mu nije teško !

IVAN VIDOVIĆ RECITIRA UJEVIĆEVU "SVAKIDAŠNJU JADIKOVKU"

Objavio ivanvidovic5 na YouTubu, 5. veljače 2011.

"O, Bože, Bože, sjeti se
svih obećanja blistavih
što si ih meni zadao."



VUK I JANJE


Tražeći hrane za svoj nezasitni želudac, vidje vuk janje kako pije iz rijeke. Zaustavi se uzvodno od janjeta i optuži ga da mu muti vodu.
Janje mu odgovori:
"Ne mogu ti ja mutiti vodu kad sam nizvodno od tebe!"

Vuk, ne nadmudrivši umiljato i prestrašeno janje, odbrusi ljutito:
"Ali prošlog ljeta ti i tvoja braća, tvoje sestre, tvoji otac i majka rugali ste mi se glasno!"
"Nisam se tada ni rodilo!" odlučno će i razložno janje.
"Da, da, rugali ste mi se i psovali ste me! Zato ću te pojesti!"

Vuk pojede janje, poliže krv i zahrče na travi uz rijeku.

DOĐI, ISUSE !


Hrvatski jal i hrvatski strah snažni su (ne i nepobjedivi) neprijatelji duha hrvatskoga naroda. A orjunaštvo, udbaštvo, poltronstvo, kurvarluk...
u napuknutom hrvatskomu umu oštre su sjekire koje obaraju i stoljetne hrastove u hrvatskim šumama.

Pa, kako je hrvatski narod uopće živ?

Dok pravi Hrvati dostojanstveno žive i umiru, otpadnici i kukavice krepavaju u svojoj nemoći.

Naposljetku, Hrvati u svemu tome nisu iznimka. Otpadništvo je globalna moralna nastranost.

Da nije tako, Isus nas ne bi zaobilazio.

Ta, ljudi smo! Na Kugli!
A nebo je vrlo, vrlo visoko!

POGLEDAJTE !


EVO NAŠEGA KRALJA! VELIKOGA KREŠIMIRA!

DA NAM NIJE NJEGA U POVIJESTI HRVATSKOJ I U KRVI NAS HRVATA,
SIROMAŠAN BIO BI NAM ŽIVOT!

ZATO, SILENJACI I POTKORNJACI, UZALUDAN TRUD VAM !


A DA NAM NIJE OLUJA, TKO BI NAM SLOBODU DAROVAO?

EJ, SILENJACI I POTKORNJACI, TRUD VAM UZALUDAN !!!

A PROLJEĆE JE IZA BRDA


Srpski zloćinci love nezaštićene borce hrvatske
kao tigrove napuštene.

Hrvati šute i trpe.

Hrvatski vladari uvježbavaju rukoljub
po pragovima svijeta.

Hrvatski kapitalisti utovaruju hrvatske radnike
za pustinju života.

Blogerski i izvanblogerski udbaši
opijaju se u jazbinama krčama Balkana
od radosti.

A proljeće je iza brda...

KONJU JEDAN !


ima ljudi
kao konji vuku
zauzdani
s pokrivalima za oči

samo naprijed gledaj
konju jedan
ni lijevo ni desno
ti ne smiješ mimo svoga klana
ni lijevo ni desno
samo naprijed
konju jedan


ako mu se javiš
(konju drugom)
bič te čeka
pokrivala gušća
teret veći
kraj tvojoj sreći

samo naprijed
konju jedan
ni lijevo ni desno
sav si bijedan
življenje ti stresno

HRVATSKA MAJKA


Starohrvatska majka plače.
Domobranska hrvatska majka plače.
Ustaška hrvatska majka plače.
Partizanska hrvatska majka plače.
Domovinska hrvatska majka plače.

Gladna hrvatska majka plače.

Hrvatska majka uvijek plače.

Prokleti bili tvorci plača!
/

ŽERAVICE


I.
Skladatelj koji u molskom trozvuku zaboravlja osnovni ton, tercu ili kvintu,
svjesno ili nesvjesno,
zatomljuje i briše treći entitet.

Je li to glazba?
Jest! Ali šuplja, poput srca mu!
Eto, takav je naš narcisoidni Josić!


II.
"Svi strepe od male velike Hrvatske!"

Koja krvava ironija i sablazni sarkazam velikih europskih i ostalosvjetskih guzičara i gulikoža!


III.
Veliki se priklanjaju velikima, a mali ne pomažu male, već se uvlače u rupe samozadovljstva.

PIJETLI I KOKOŠI


Naši političari kukuriču kao pijetli.
Naše političarke kokodaču kao kokoši.

No, pijetli nagovješćuju zoru i čepaju kokoši zbog plodnosti jaja i zbog vlastitog zadovoljstva.
Kokoši, pak, znamo svi, nesu jaja.



Stihovi: Ivan Vidović Glazba: Marin Čović Klapa "Makarska"

ŠTO JE LJUBAV?


Ljubav je sunčeva zraka koja razbija mrakove u tamnoj komori života. Zato je vječna.

BILI, BILI !!!


Živjeli hrvatski tići u hrvatskome "Hajduku"!

Sve što se prodaje ili kupuje, roba je.
I nema hrvatsko srce ni hrvatski duh.

Živjeli hrvatski tići u hrvatskome "Hajduku"!

DRAGI ČITATELJI!

S RADOŠĆU VAM PREDSTAVLJAM SVOG PRIJATELJA I KOLEGU PJESNIKA IZ TINOVA GRADA-DRAŽENA CVJETKOVIĆA, PJESNIKA ČIJI JE PJESNIČKI URON U TKIVO ŽIVOTA SPECIFIČAN, A SVAKI IZRON BOGAT CVJETOVIMA I PLODOVIMA-PJESMAMA
U KOJIMA OŠTRINA PJESNIKOVIH MISLI I HRABROST PJESNIKOVE DUŠE GOVORE O TOM ŽIVOTU KAO O DARU, KAO O
BREMENU, KAO O SVAKODNEVNOM TRAŽENJU SVJETLOSTI I LJEPOTE KORAČANJA.

ČITAJTE I UŽIVAJTE! I NAĐITE DIO SEBE!





Uploaded with



Uploaded with ImageShack.us

DRAGI ČITATELJI!


S RADOŠĆU VAM PREDSTAVLJAM PJESNIKA IZ TINOVA GRADA-DRAŽENA CVJETKOVIĆA, PJESNIKA ČIJI JE
PJESNIČKI URON U TKIVO ŽIVOTA SPECIFIČAN, A SVAKI IZRON BOGAT CVJETOVIMA I PLODOVIMA
U KOJIMA OŠTRINA PJESNIKOVIH MISLI I HRABROST PJESNIKOVE DUŠE GOVORE O TOM ŽIVOTU
KAO O DARU, KAO O BREMENU, KAO O TRAJNOM TRAŽENJU SVJETLOSTI I LJEPOTE KORAČANJA.

ČITAJTE I UŽIVAJTE! NAĐITE DIO SEBE!

Rođen sam 1966. godine u Vrgorcu, u potezu pariško plave, srebrno sive i bršljan zelene. U kraju koji zarobi oko ljepotom koja, ma što gledali, uvijek u zjenicama sjedi dajući svemu što gledate svoj jedinstven ton. Rođen sam u kraju koji me je uvijek primao s osmijehom takovog kakovi jesam. Poezijom se bavim od djetinjstva i povremeno objavljujem u književnoj periodici. Drago Glamuzina je 2006. godine napravio izbor mojih pjesama koje sam naslovio: „Ožiljci i ikone“ te ih objavio. To je jedina moja objavljena zbirka. Gotovo svake godine budem na Tinovim danima gdje govorim stihove i pokažem po koju sliku, crtež, po koji, kako ja to zovem, slikopis. Po prirodi sam lijen boriti se za sebe. To radim pjesmama, crtežom, poljupcem. Crtam, slikam i bilježim trenutke potaknut vlastitom nutrinom. Životne obveze podmirujem zarađujući kruh grafičkim dizajnom. Živim na brdu, na Plešivici, prekrasnom vinorodnom Prigorskom kraju. Povremeno se spustim do Zagreba, Stankovaca, Šibenika, Vrgorca, Studenaca. Po prirodni sam zemljar, onaj koji je duboko usađen u zemlju iz koje je nikao, onaj koji raskriljenim rukama dočekuje nebo koje mu donosi darove kojima ponizno i skrušeno zahvaljuje dijeleći ih s drugima. Vjernik sam i ne prođe dan a da nisam svjestan da se najjednostavnije mogu opisati riječju grešnik. To ne znači ništa ni loše ni dobro. U biti sam optimistični pesimist. Ponekad mi kažu da sam patetičan. Nisam, ja sam samo iskren. Ja sam čovjek koji svojim životom kao čarobnom tintom ostavlja tragove kako bi se prepoznao u riječi, u arhitekturi znaka koja svojom jednostavnom iskrenošću nemilosrdno, a ujedno i nježno, svjedoči baš sve. Po tome sam i svjedok i svjedočanstvo –pjesnik.

113. Ja orem ledinu riči
(Ivanu Vidoviću)

Ja orem ledinu riči
ralom što raste iz srca
pod mojim rukama ječi
i suva zemlja puca

sa svakom brazdom što niče
u put što me vodi
ljubav u meni viče
u kruvu vinu i vodi

i raste oranica pisme
u dodire, poljupce, bilo
ko ladna kaplja sa česme
kripi mi dušu i tilo

i znoj što s čela se cidi
u tlo koje me rani
zna da muka mi vridi
jer sam na zemljinoj strani

kad niknu stihovi truda
u miru nakon rada
ja znam da nije uzaludna
u meni gorila nada.


131. Prsti (Ivanu Vidoviću)

prsti što ziđu kamenje – rimu zida
kuću/odmorište cvrčku i sunčalište poskoku
prsti što smiju sunce u čašu vina uliti
blago kao tihi osmijeh

prsti što smiju na kraju dana
obrisati brk umorom
prsti što umiju daljinu dodirom svjedočiti
prsti vržavi od života, no svejedno nježni

prsti što ljube riječi kao jedru ženu
prsti oslonjeni o sebe u sebi
prsti kao zrcala
prsti kao nišan kroz koji se puca ljubavlju

prsti što sobom blagoslov donose
u darivanju raštike i vina,
prsti što se znaju moliti nijemo
prsti života

Sve što mi život nosi

čuo sam
shvatio
razumio i prihvatio

učinio sam
ovo i ono
i obrnuo i zaključio

odlučio i dokučio
što je i kako je
da je i da nije

da
sve sam naučio

da je sad
isto što i prije

da se tu
ništa više
ne krije
osim ironije

da važno nije
čije je čije
dobro i loše

da je bitno
da se uvijek tobože
može iz kože
koja nas resi

da se
uvijek desi
da nas
stvarnost zadesi
i udesi

da nam vrijeme
kuca u ritmu svega

da je sloboda stega
oko vrata
poput utega

i da je
povrh toga
predaleko do Boga

i da križ se nosi
poput nekog svoga

shvatio sam
što mi se ima reći

i znam
da ne mogu uteći
vremenu što kosi
sve što mi život nosi



Činjenica

bio sam
okvir vlastita dna
nesporazuma dana

vazda sam vir
sita razuma sna
pun nemirnih sporazuma

skraćen u njedrima
dodirnutih rana

bio sam
a da nisam
ni sam više bio
više od sjećanja

bio sam
ruke u molitvi
utrnule od klečanja



i da nije tebe

život mi je tihi jauk starog sata
bezlično me mlije ritam močne ure
u krug steže vrijeme-omču oko vrata
tjera me ko lišće dah te vječne bure

govorim tek nijemo riječi što ne čujem
od težine strašnih kazaljki života
besciljnim se putem nepovratno trujem
dok mi ritam hoda rimuje grozota

i ničega nema u praznome danu
do li istih sati bespoštednog kruga
do li groznih sumnji što razdiru ranu
kao ratu moga životnoga duga

i da nije tebe one koju ljubim
koja nježnom rukom briše znoj sa čela
ne bih znao da se bićem ćutim
ne bi tekla mnome krv mi uzavrela

jednom će se sretne nebom prostrijet zvijezde
u očima toplim iskrit će ljepota
vrijeme ćemo trošit - sate što se gnijezde
u trenutke bliske poteć će divota

na usnama mojim sjat će tvoje usne
poljupci što vječno raduju se sreći
u posljednjem trenu mjesto u mrak groba
ja ću prepun tebe tek u život prijeći



i…

i čaša i vino
i kruv i voda

i duša i tilo
i grob i sloboda

i riči
i šutnje

i smij
i suze

i cilj i lutnje
i krila i uze

i more i idra
i nebo i lađe

sve mi to treba
da tebe ja nađem



Osuđen na sebe

otići ću s pticama jednog jutra
s prazninom u rukama kao poputninom

otići ću umoran od života
koji je mogao biti

otići ću nedorečen, nedovršen
neobavljena posla

otići ću bez nadnice
otići ću poput gubitnika, izopćenika, propalice

otići ću u daleko, hladno jutro
crnim pticama ususret

otići ću
osuđen na sebe



hoće li mi biti lakše

hoće li mi biti lakše
ako kažem moderno da te volim;
ako kažem da si
binarni kod mog procesora,
analogni ritam znakova
koji bude digitalnu stvarnost byta.

da te nadomještam virtualnom stvarnošću
intermedijalnih otkucaja elektromagnetskog zapisa
u ritmu satelitske bliskosti
da si 01 mojeg softwarea,
da te vidim kao bitmapu mojeg zaslona

hoće li mi biti lakše
ako kažem moderno
da te volim

hoće li mi biti lakše
ako te moderno volim

hoću li, ako te moderno volim
lakše podnijeti bol od Romea

hoću li isprintati Julijinu smrt
na HP-u svojih uspomena i
mirno nastaviti dalje

hoću li te smjestiti
u terabytnu memoriju
i pozvati te kad mi ustrebaš

hoću li te voljeti
ako te moderno volim

hoće li Julia postati Lara
i da li su one jedna te ista osoba

hoće li ljubav biti ljubav
ako te moderno volim

i, ako te moderno volim,
tko si ti?

svejedno,
želim drhtaj tvoje usne
u vatri mojih usta

želim dodir tvoje puti
na prstima moje strasti

žudim rijeku tvoje čežnje
u mojoj žudnji

želim te voljeti starinski
želim te ljubiti usnama, rukama

želim te imati tijelom

želim tvoje mirise upiti u mozak
u sivu tvar moje duše
zauvijek

želim,
kada ugasim stvarnost
na start, turn off computer
upiti tvoje usne u sjećanje
koje je sav moj život.



bez

bez poljupca
bez plača i smija
bez radosti
bez posta i grija

bez molitve
bez psovke i bola
bez utjehe
bez kruva i stola

bez ljubavi
bez tebe i mene
bez dodira
bez diteta žene

bez istine
bez laži i sluha
bez blagosti
bez tila i duha

bez riči
bez slike i zvuka
bez kolivke
bez nogu i ruka

bez smisla
bez kraja i početka
bez uskrsa
bez lika i metka

bez lica
bez otiska dlana
bez tica
bez noći i dana

bez daha
bez života i smrti
u tiku mom
praznina sve vrti



Kraj

idem ocu
koji će mi suditi




tako da mi kaže tko sam

idem svjetlu
koje će me probuditi
da mogu biti što sam

idem kraju
koji će me roditi
iz boli posljednjeg daha

u vječnosti
koja me neće kuditi
probudit ću se iz praha



Agogae

Prekidam se
U svemu
što bih mogao biti.

Kao grijeh koji smeta
Idem srcem
U ruke
Koje me izdaju.



Čovjek - dašta

Ja sam ovo i ono
Ništa i svašta
Ja sam biće svemu sklono
Onaj što kudi i prašta

Ja sam šutnja i glas
Kazna i spas
Uho i podvala

Ja sam jedan od nas
Ja sam mudrac i budala
Ozbiljnost i šala
Ja sam ne i hvala

Ja sam stvarnost i mašta
Ja sam čovjek – dašta.



Kad se opet sretnemo

Kad se opet sretnemo
Naše ruke bit će jednakost koja spaja
Rječita tišina otvorit će brane
-izbrisati daljinu što razdvaja naš savez
Rijeke tvog osmijeha srušit će kavez
U kojem o tebi zatvoreno srce sanja.

Mi ćemo opet biti cijelost u cjelovu što nas krasi
-svjetlost danja
Ja grlit ću tvoje drago tijelo što je došlo
Da me spasi.

Samo se dušo ljubavi klanja.



Kako kaže moj Ivan

Govno je ka' čovik.
Čovik je ka' govno.
Al' govno je veći čovik od čovika,
Zato što, kad ga posereš, smrdi
i kaže smradon: „Ja san govno!“

A čovik, ka' čovik, zasmrdi
tek kad uđe u te, kad ne moreš bez njega.
Zasmrdi ka' govno i cili smrdiš ka' govno,
i svi znadu da si bija sa govnon.

Zato, ne budi ni čovik ni govno.
Budi šta si i kad posereš govno
i kad si sa govnon reci:
„Govno si!“



Neka!

U svakoj žunti moga bića,
U svakoj riči moje riči,
I prija sna i ića
Ti si početak i cila priča.

U svakom žmarcu što me dira
U svakoj misli što neda mira
U postelji pustoj
I noći što se plavi
U predivnom snu i mrskoj javi
U srcu, tilu i ludoj glavi
Ti si komadić onaj plavi
Neba što me čeka

Pa da je i bol što meni te nosi
stoput veća

Neka!



…i, nisam odviše hrabar

Kažeš da sam
Grubijan i nasilnik
I to uistinu misliš
Jer ti uvijek
Misliš što kažeš.

Ti stojiš
Iza svojih riječi

Ja stojim ispred njih
Ko' pred streljačkim vodom

…i, nisam odviše hrabar.



Plaćam te sobom

Ja nisam ptica
Što u kavezu ljubi
I ljubavi postaje robom

Ja slobodno volim
Čak i kad gubim
jer druge ja plaćam sobom

Ne tražim slugu
Već odjek svog srca
U prsima koje vole

Ne tražim poljupce
Koji naplaćuju nježnost
Kad nakon sebe bole.



U neprestanoj punoći

Neću propustiti
Ni jedan udarac tvog srca
Ni jedan ritam tvojih koraka
Neću propustiti
Zamamna jedra tvoje suknje

Jer si mi donijela kompas
Ti si moj jug
Moje izgubljeno more

Omest ćeš putanje planeta
Promijeniti ritam svijeta
Jer si svjetlost koja se širi
Visoko preko neba

Uzet ću natrag darove
Koje sam poklonio praznini
I staviti ih u tvoje ruke

U neprestanoj punoći
Osjećati se čitavim
I bilježiti sve sitnice
Kao drage svetinje

I imati pravo
Na običnu ljudsku sreću



U onom što sam

Ne biti ni danas
Za mene je
Pitanje kondicije

U biti
Ne biti za mene je
Biti nitko i ništa
U onom što sam Ja.



Voli me

Voli me polako
Bez želje za vlašću
Voli me ljubavlju
Voli me sa strašću
Voli me ko dijete
bez straha i stida
Voli me mahnito
ne puštaj iz vida
Poteci mi bilom
jer krv mi i jesi
Poželi me tilom
jer to nisu grijesi
Probudi me sobom
svojim maznim hodom
Zaplovim ću tobom
- potpunom slobodom
Pripadam ti cijeli
i to me veseli
Svaki dio mene
potpuno te želi
Voli me onako
kako žena može
Privij se uz mene
Zavuci ispod kože



Ja

Ja
rastačem
paljevinu života
u gorčinu dana

kao da sam
grč utrobe
u podsmijehu

Ja
pečatim inu
dvojnost svijeta
u vlastitu krhkost rana

kao zahvalu osmijehu
davnih ljeta

ostaje mi samo sjeta
u koraku planeta

Ja
nudim vedrini
svjedočenje u tišini

još samo sanjati mogu
cjelov tijela
u davnini ljepota

kao nepodmiren račun
vučen se bijednoj punini
pun grozota.



Ponekad

Ponekad
ostanem bez lica
kao skica
čovjeka koji jesam
- kroki bez bora

Postanem okvir tijesan
svemu što se mora
na nekom prepoznati
kao odora

Ponekad
kad me od umora
izdaju ruke
bez muke napustim
vlastito lice

i pustim
da me vesele sitnice
rasute iza maske
koja nosi moje ime
kao da ja nemam ništa s njime



Dražen Cvjetković

PISMA BARBA FRANE

Cilo lito san lovija,
uz srdele vino pija.
Masline su rod rodile,
kamenice napunile.

U konobi pršut visi,
u bačvi se vino smije.
Mare moja, di si, di si,
da me tvoje oko grije?

Kad si sa mnom bila, Mare,
i kamen je cvita, cvita.
Volilo nas naše more.
Projdoše nam brzo lita.

Pripjev:

O, ajmo, ajmo, Ante, zabalotat,
ajmo, Šime,proćakulat,
ajmo, Stipe, zabriškulat,
prije će se dan odmotat.
e


Omogućio ivanvidovic5


Stihovi:Ivan Vidović Glazba: Marin Čović Klapa "Makarska"

POGLED


MOJA HRVATSKA JE VELIKA.
ŽIVJELA MOJA VELIKA HRVATSKA!!!

UBOJICE! UBOJICE!


Hrvatice i Hrvati slobodno se jebavaju
i bacaju nerođenu dječicu
u jame, u jarke,
u kontejnere...

Požuda lista, a trava ne raste.

Hrvati i Hrvatice ubijaju vlastiti hrvatski narod
i Boga,
bez ustručavanja,
u prividu nekažnjeno.

Hrvatice i Hrvati
valjaju se kao prasci
u blatu grijeha
i ne žele jutro čisto
nadolazećim.
Kojih ne će biti.
Jer su ugušeni prije izlaza
iz izjebane posteljice.

Gdje je drevno hrvatsko ognjište
na kojem se
u lugu
igraju dječica
neustrašena
i s iskrom na ručicama?

Ubojice! Ubojice!Razvratne ubojice!

Osvetu, osvetu vapiju
oči,
ne okusivši svijeta.

NE MOGU MUČAT

ŽIVILI RVACKI BRANITELJI!
DOLI LAŽLJIVCI!
U PROPAST GUZIČARI!

DRŽIMO SE, MOJ RVACKI NARODE!

RAZLUČIMO BISERJE OD GOVANA!

BUDIMO STRPLJIVI!
PRAVDA JE SPORA!
ALI BOG JOJ NIJE ODUZEJA VID!

PONOSNO I DOSTOJANSTVENO, MOJ RVACKI NARODE!
NEKAD TE UŠUTKAVALI STRANCI!
SADA TI PRITE DOMAĆE LAŽOTE!
IZ DOMAĆI UREDA!

MI NISMO ROBLJE I NIKADA TO NE ĆEMO BIT!

O, RVACKI NARODE MOJ!
O, PATNIČE VIČNI!

O, RATNICI RVACKI!
LJUBIN VAM JUNAČKE RUKE!
O, SRCA NEK VAM GRME DOVIKA!

DOK VAS BUDE , I MOJIN ĆE ŽILAN ZAIGRANA RVACKA KRVCA TEĆ!



JURE GOSPODINOV



Uploaded with ImageShack.us

NTI MIŠA, MOJ ŠJOR IVE!


Moj šjor Ive, govorili su naši stari, a i danas se to isto ponavlja u svin prilikan: ima nas
svakakvi, Ne moreš ni dva kamenčića, koja su brez pameti, nać ista!
A di ćeš među ljudin nać dva ista čovika!
Bog je tako otija!
I dobro je učinija!
A učinija je to tako da bi nas lašnje pratija na svomen ekranu gori, kako bi ja reka.
Evo ti jednoga primira:
Od ranoga ditinstva, čin je prooda, Selko je počeja krast, od frnje, priko jaja do kokoši...
Svi su govorili: to mu je u krvi!
Šta je biva stariji, kako je resta, tako je sve velikije zalogaje jamljiva.

A ovo naše drpljivo vrime dalo mu je jaka krila i dopuštenje i mogućnosti.

Sve šta je stvorija, ukra je. I nije se uznojija. I nema žulja nijednoga.
I reka bi čovik, kad ga sritne: sritan je!
Je, đavla, moj šjor Ive!
Ma, da je on svakon svomen ditetu čuda. I tribali bi ga, šta se toga tiče, držat ka kralja i
nosat po čitavon velikon gradu od gostijone do otela i častit ga ka velikana. I ka Boga ga uzvišivat!

Ali nije tako. Svi jedva čekaju da ga đava odnese u selo iz grada. Unda su najmirniji jerbo ij ne sramoti
falisanjen i likerin

Unda, ima još nešta: puno je ubra love ka član komisije za rišavanje pitanja
oni lažni boraca i invalida, šta se prid komisijon krevelje, privrću očiman, zabezde se u brdo i ne pušćaju
poglede š njega za cilo vrime prigleda, vuku nogu za štakan ka divlji gudini, ranjeni i prismrtni, obisu baren
jednu ruku pa je pridržavaju drugon, a svako malo zamanu glavon ka da izbigavaju boksački direkt...A sve po njegovon naputu.
S onin pravin, šta su prolili krv svoju za našu Rvacku, on nema blage veze.

Nije kod svakoga lažote uspija, a primija je novce unaprida. E, sad mu prite, a njemu se ne da ništa vratit.
Viču svugdi i otvoreno da će ga ubit, zapalit...
Tako ti on biži iz grada u rodno selo čuvat one kuće šta ij je sagradija takin novcen, prija mraka uvuče se ka kokoš iliti pivac,
i trne svitlo, a uvik mu je televun u ruci: čuje li buku, odma zove puliciju. I đavlu je dojadija!

Sad mu je najnovija radnja izviđat, kako ko umre, je li pokojnik ima na sebi sređeno imanje u polju iliti u kršu, ako nije,
unda ti on priko svoji veza u katastru i sudu upišiva na se...

Ne bi ti ja, moj šjor Ive, ništa ovo govorija da nisan od njega puno toga čuja. Fali se on čin malo više poloče, a i znaden
priko drugizi.

Lopovčina! Ćukčina! Nesritnjaković!

A vidi tebe i mene, moj šjor Ive! Lipo sidimo, pričamo, pomažemo se, častimo se, pozdravljamo se, u miru se
sastajemo, u miru se rastajemo i jedva čekamo sutrašnji dan vidit se i veselit se...!
I ne bojimo se nikoga!
Nti miša, moj šjor Ive!
Amen!


Kazivao: Jure Gospodinov




Uploaded with ImageShack.us

NEPRIJETVORNOST


Ljubav,
uvučena u rupe zemlje i zidina,
džepova i džepića...
Ljubav nije ljubav.

Ljubav je ljubav!
Ona grudica bjeline u visinama,
ona žerava glavinje ognjišne,
na dohvatu.

Neprijetvornost.
Koja ima jedno lice
i bezbroj toplih, djelatnih, darovnih ruku.