113. Ja orem ledinu riči
(Ivanu Vidoviću)

Ja orem ledinu riči
ralom što raste iz srca
pod mojim rukama ječi
i suva zemlja puca

sa svakom brazdom što niče
u put što me vodi
ljubav u meni viče
u kruvu vinu i vodi

i raste oranica pisme
u dodire, poljupce, bilo
ko ladna kaplja sa česme
kripi mi dušu i tilo

i znoj što s čela se cidi
u tlo koje me rani
zna da muka mi vridi
jer sam na zemljinoj strani

kad niknu stihovi truda
u miru nakon rada
ja znam da nije uzaludna
u meni gorila nada.


131. Prsti (Ivanu Vidoviću)

prsti što ziđu kamenje – rimu zida
kuću/odmorište cvrčku i sunčalište poskoku
prsti što smiju sunce u čašu vina uliti
blago kao tihi osmijeh

prsti što smiju na kraju dana
obrisati brk umorom
prsti što umiju daljinu dodirom svjedočiti
prsti vržavi od života, no svejedno nježni

prsti što ljube riječi kao jedru ženu
prsti oslonjeni o sebe u sebi
prsti kao zrcala
prsti kao nišan kroz koji se puca ljubavlju

prsti što sobom blagoslov donose
u darivanju raštike i vina,
prsti što se znaju moliti nijemo
prsti života