Na temelju iznesene analize o “skrivenom” Dnevniku i akterima oko Dnevnika, što se može na kraju reći?
1) Vidjeli smo da je p. Grafenauer mijenjao ili, blaže rečeno,nadopunjavao svoje izjave u svezi s Vickinim Dnevnikom.Prva izjava da je “poruke” o kapelanima prepisao iz Kronike,a provjeravao iz listova i dnevnika uvjerila je msgr. Žanića
da postoji Dnevnik u koji su zapisane te poruke. Ni riječju Grafenauer ne spominje da takav dnevnik ne postoji. To nije učinio stoga jer je “biskup suprotstavljao kroniku fra Tomislava s dnevnicima, kao da do kronike ništa ne drži, prihvatio sam u tom ozračju njegovu riječ”, tj. dnevnik.
Čini se, po ovome, da je p. Grafenauer želio uvjeriti biskupa Žanića u vjerodostojnost “Gospinih poruka” dvojici kapelana, pa u pismu biskupu, 16. veljače 1983., govori o dnevnicima (pisanim malim slovom “dnevnik” - kako on kaže) da biskup povjeruje u ono što je napisano u Kronici, jer je to provjereno
u dnevniku kome biskup vjeruje. Inače Dnevnik, pisan velikim slovom, Grafenauer nikada nije ni vidio ni čitao, kako je mnogo kasnije napisao Zovkiću i meni. Ako Grafenauer nije imao u rukama Vickin Dnevnik, pisan velikim slovom,
zar se ne bi Grafenauerov odgovor msgr. Žaniću, koji mu je postavio više preciznih pitanja o Vickinu dnevniku na koje Grafenauer nije odgovorio, mogao ocijeniti kao direktno zavođenje drugoga u zabludu?
To bi bilo i opravdano prema p. Grafenaueru, jer: “Tvrdnja da Dnevnik ne postoji, bit će istinita u smislu Noldinove moralke: ne postoji ni za koga kome nije namijenjen, pa ni za biskupa. To je mogao netko Vicku i naučiti”.Međutim Vicka nije uopće nijekala nego tvrdila da ima Dnevnik u kojem se nalaze poruke kapelanima. Ona je nijekala da taj Dnevnik skriva. Da takav Dnevnik ne postoji, tvrdio je fra Tomislav Vlašić, i zakleo se, a i Grafenauer je tvrdio da ga nije nikada vidio.
Vrlo vjerojatno tajna o “skrivenom“ Dnevniku ostat će tajna, jer se neki znaju vješto služiti Noldinovom moralkom.
Tako npr. p. Grafenauer u jednom pismu msgr. Žaniću, 28. ožujka 1983., piše: “Vi biste htjeli utvrditi je li Gospa u Međugorju ili nije. Zato ste i mene pozvali i poslali tamo” . Mi smo već vidjeli da biskup nije pozvao p. Grafenauera, nego se on preko dr. Zovkića sam ponudio i zatražio dozvolu od biskupa da može ispitati vidioce, na što je biskup pristao.
Ovakve poluistine ne doprinose otkrivanju istine!
2) Tumačenje fra Tomislava Vlašića da se njegov zapis u Kronici, od 16. ožujka 1982., odnosi na Treći dnevnik Vicke Ivanković, nije puno uvjerljivo. To smo već prije iznijeli. Njemu je biskup govorio o tome Dnevniku već 9. veljače 1983.
Pomalo je čudno i zagonetno, ako je o. Vlašić znao samo za Treći dnevnik, zašto nije odmah iznio istinu koju je znao?
Tada biskup još nije znao za Treći dnevnik. Vicka mu ga je predala tek 27. svibnja 1983. Vlašić je odmah bez poteškoća mogao reći što zna o Vickinu Dnevniku koji traži Biskup.
Vlašić je o tome morao nešto tada znati, jer već godinu dana prije u Kronici govori o Vickinu Dnevniku. I kad se zakleo, 14. prosinca 1983., da ne postoji Vickin “dnevnik skriveni”, ni tada mu nije palo na pamet reći, kad mu je biskup pokazao što je u Kronici zapisao o Dnevniku, da se to odnosi na Treći
dnevnik. To je učinio napismeno, 21. prosinca 1983., deset mjeseci nakon svoga prvog razgovora s biskupom o tom pitanju. To pobuđuje sumnju u vjerodostojnost Vlašićevih iskaza. Vjerujem da je on pred svojom savješću našao neko opravdanje za svoje postupke.
3) Vicka je sa svojim kontradiktornim i stoga neistinitim izjavama i sama postala sasvim kontroverzna osoba. Poslije tolikih protuslovnih izjava, ne samo u svezi sa svojim dnevnicima koje smo ovdje iznijeli nego i inače, Vicka se ni u
jednom slučaju ne može uzeti kao vjerodostojan svjedok događaja u Međugorju.
Može li se sve ovo okvalificirati kao pokušaj svjesne prijevare članova Komisije? Ovo bih pitanje ostavio bez odgovora, jer Vicka nije dorasla situaciji u kojoj se našla. Psihološki još nezrela i nestabilna, došla je u središte svjetske javnosti, centar oko kojega se sve okreće, jer je ona bila “glavna” vidjelica.
Ni mnogo zrelije, iskusnije i stabilnije osobe ne bi se lako snašle u ovakvim situacijama. Jedno je sigurno: s Vickom je netko manipulirao, iako je teško reći u kojoj mjeri. Po naravi je sugestibilna i prihvaća se uloge koju joj drugi ponudi, iako ne predviđa kako će to svršiti, pa posljedice padaju na nju.
Vjerujem da je tako bilo s njezinim pismom biskupu koje je ona potpisala na sugestiju drugih, jer je to u tome času nekomu trebalo. Po neprovjerenoj obavijesti, jednom od dvojice kapelana, kasnije je to opozvala, vjerojatno opet po nečijoj inicijativi da se uskladi s onim što je p. Vlašić tvrdio, da su poruke kapelanima pisane na papiriće.
Ne ulazeći ni u čiju subjektivnu odgovornost, ipak se čini da ono što smo do sada iznijeli, veoma osporava punu vjerodostojnost izjavâ aktera u sporu “skrivenog dnevnika.”
Pokušao sam na ovim stranicama iznijeti neke činjenice u svezi s Kronikom ukazanja p. Tomislava Vlašića i s Dnevnikom Vicke Ivanković. Svjestan sam da ovo nije “puna” istina, nego fragmenti iz kojih se mogu donekle nazreti orisi stvarnosti u svezi s Kronikom i Dnevnikom. Ako nije izneseno sve o ovome pitanju, nije zato što nisam htio iznijeti, nego zato što nisam uspio više doznati.
Problem je u tome što oni koji znaju puno više o stvarima, iznose samo dio toga, i to ponajčešće ono što je pozitivno u Međugorju.
Uzmimo npr. gospodina Renéa Laurentina. On u svome četvrtom sveščiću o Međugorju analizira i djelomično navodi razgovor članova Komisije o Vickinim dnevnicima, 11. listopada 1984. Kaže da je pribavio ovaj razgovor u prijevodu
na 14 stranica. On ni ovdje ne navodi pravi problem. Srž je pitanja bio u tome da je Vicka u svome pismu biskupu sasvim jasno napisala da su izvatci koji se šire - biskup ih je Žanić dao nekim biskupima - iz njezina Dnevnika koji ona
piše od početka ukazanja Blažene Djevice Marije na Crnici župa Međugorje.
Kad smo počeli razgovarati s Vickom o njezinim Dnevnicima, upravo sam ovo Vickino pismo biskupu pročitao pred njom na glas i upitao je postoji li taj dnevnik.
Ona je to potvrdila. A kako ni u jednom od tri dnevnika, koje su posjedovali članovi Komisije, nije bio niti jedan izvadak koje je p. Grafenauer donio biskupu, logičan je zaključak da postoji još jedan Dnevnik koji biskup i članovi Komisije
nisu dobili. Nije jasno zašto gospodin R. Laurentin nigdje ne spominje - barem ono što sam ja čitao - ovo Vickino pismo biskupu? Možda mu nije poslan cio dijalog članova Komisije i ovo pismo ispušteno? Čitao je i pobijao Poziciju ili neslužbeni sud o Međugorju koju je msgr. Žanić poslao u Rim.
Tu se citira i Vickino pismo biskupu, ali nisam opazio da se na to osvrće g. Laurentin. Vickine se riječi, da piše Dnevnik od početka, ne mogu odnositi na pisanje Gospina životopisa, kako pokušava sugerirati Laurentin, jer je to počela pisati tek početkom 1983.
Mislim da imam moralno pravo spomenuti i činjenicu da je g. R. Laurentin u jednom svome sveščiću napisao da sam ja “jedan od onih koji se bore za unaprijedno odreknuće msgr. Franića i da ga zamijeni msgr. Žanić. Ovo je, objektivno gledano kleveta, jer niti sam to tražio ja niti znam da je itko drugi to tražio. Tražio sam od g. Laurentina dva puta da to ispravi, ali to nije učinio do sada, koliko ja znam. Svakako ovako nešto nije na ugled g. Laurentina!
|