NIKOLA BULAT
ISTINA ĆE VAS OSLOBODITI
Nepouzdanost izvora i nedoličnost poruka
Studija o nekim međugorskim pitanjima
( 1986.)
Mostar, 2006.
Predgovor
Don Nikola Bulat,svećenik splitsko-makarske nadbiskupije,bio je član proširene Biskupske komisije za ispitivanje događaja u Međugorju, 1984.-1986.godine.
Na prijedlog msgr.Pavla Žanića,mostarskog dijecezanskog biskupa (1980.- 1993.),nekoliko je članova Komisije bilo zaduženo i sastavilo plan za knjigu o međugorskim zbivanjima,koju je bio nakanio izdati Biskupski ordinarijat u Mostaru.
Radne su teme bile:;
Župa Međugorje u hercegovačkoj Crkvi,
Kronološki pregled doživljaja djece i ostalih događanja u Međugorju,
Pozitivni elementi,
Problematični elementi, a pod tim je bilo više podnaslova:
-Gospine poruke koje potiču na neposluh biskupu i provincijalu,
-Nepouzdanost dokumentacije o događanjima u Međugorju,
-Neispunjena obećanja,
-Teološke poteškoće u izjavama koje prenose vidioci,
-Kritičari nerado primljeni u Međugorju.Itd.
Mr.don Nikola Bulat dostavio je svoju izrađenu temu,koja je potom bila kompozerski složena.Nije bila lektorirana.Ali do
objavljivanja studije nije došlo.Nije poznato zašto.
Dr.Mato Zovkic,profesor Svetog Pisma na Teologiji u Sarajevu,član komisije,objavio je vrijednu studiju o
problematičnim stranama u međugorskim pojavama.(M. ZOVKIC, Problematični elementi u fenomenu Međugorja,
u:Bogoslovska smotra, 1-2/1993.,str.76-87.)
Dr.don Želimir Puljić,takoder član Komisije,sadašnji biskup u Dubrovniku,pisao je u to vrijeme o privatnim objavama u životu Crkve i o privatnim ukazanjima.( Ž.PULJIC,Privatne objave u životu Crkve, u: Marija u vjeri
kršćanina,kateheze za mlade o BDM,Sarajevo, 1985.; Isti(pseudonim:W.P.)Privatne objave i ukazanja, u:Crkva u
svijetu,3/1989.,str.274-251.)
Ovdje objavljujemo stručni rad don Nikole Bulata.To je pisana studija o pisanim stvarima:Kronici medugorske župe,Dnevnicima vidjelice,pismima sudionika samih dogadaja,osvrtima na pisanje J.Bubala,R.Laurentina i drugih.Za
prouku bilo kojeg dogadaja traži se ispitivanje dostupne grade.Objavljene i neobjavljene.
Mr.Bulat imao je pri ruci dostatno pisana materijala iz Međugorja i o Međugorju da ustanovi o kakvoj se pisanoj pouzdanosti ili nepouzdanosti radi s obzirom na procjenu autentičnosti ukazanja i poruka.Još k tomu,oko tih izvora plela su se razne prekrajanja,falsificiranja,križanja,“ublaživanja“ i prijevare.Takvi su manevratori određivali što je Gospa mogla,što trebala reći,a što nije rekla ili nije smjela reći!Tako da manipulatori nisu bili samo „lektori“nego i „korektori“njezinih „poruka“.Stoga i nije mogao biti drukčiji autorov zaključak,nego da je posrijedi izvor koji ne daje sigurno jamstvo za procjenu autentičnosti događaja.
U drugom dijelu don.Nikola se osvrće na više izjava koje su pridijevane Blaženoj Djevici Mariji,a koje se ni po biblijskoj
nauci,ni po crkvenoj tradiciji,ni po kršćanskoj vjeri,ni po zdravom razumu ne mogu pripisivati Gospi,najsvetijoj od svih
ljudskih osoba,jer su po srijedi smiješne,banalne,neprilične i nedolične stvari.
O takvim smo nedostojnostima pisali u knjizi Ogledalo pravde,koju je izdao Ordinarijat.( Vidi osobito Poruke nedolične Gospina imena, u: Ogledalo pravde, Biskupski ordinarijat u Mostaru o navodnim ukazanjima i porukama u Međugorju, priredio don.DRAŽEN KUTLEŠA, Mostar,2001.,str.109-134.) I tu je zaključak jasan:
Takve nedolične i nedostojne poruke ne jamče autentičnost ukazanja.
Dajemo ovu studiju u ruku i na prouku dobrohotnim čitateljima.Oni ce moći naći dosta materijala koji upućuje na
nevjerodostojnost ukazanja,koja su u Međugorju,brojčano gledano, premašila sva očekivanja.Ne može se autentičnost graditi na pijesku nepouzdanih izvora nego samo na stijeni sigurne dokumentacije.A te sigurnosti u mnogim dokumentima prvih godina,od 1981. do 1986. nije bilo.
Dapace,i nepouzdanost izvora i banalnost nemalena broja“poruka“ jasno su govorile o nevjerodostojnosti i neautentičnosti ukazanja.Zato ih Crkva ni nakon 25 godina,ni unatoc desetcima tisuća,svakodnevnih,mjesečnih i godišnjih „ukazanja“,nije priznala vjerodostojnima;dapače ni jedno jedino takvo ukazanje nije priznala istinitim i pravim,sve je do sada ostalo samo takozvano,navodno,pod navodnicima i upitnicima.
Neki sudionici događaja,jedni su to bili po dužnosti a drugi po vlastitu izboru,vec su se preselili Gospodinu:biskup Pavao Žanic (+2000),mjesni dijecezanski ordinarij i strastveni istražitelj istine,zatim don.Nikola Bulat (+1990.),član Komisije i pouzdan proučavatelj međugorskog fenomena,fra.Slavko Barbarić (+2001.), koji je svojevoljno napusti službu na Humcu i nezakonito se nastanio i pastoralno zaposlio u Međugorju (O njemu više u:Ogledalo pravde,posebno str.59-62,97-101,105- 108,239-244.), dok je fra Tomislav Vlašić godine 1987.prešao iz hercegovačke u jednu talijansku provinciju,( Ondje, osobito str.28-31,55-59,111-112,119-122,135-136.) fra Jozi Zovki,nekadašnjem međugorskom župniku,oduzet je svaka svećenička ovlast u hercegovačkim biskupijama.( Vrhbosna, 3/2004.,str.293-298.)
Zašto mi se kao mjesnomu dijecezanskom ordinariju međugorska „ukazanja“čine nevjerodostojna?(Vidi predgovor knjizi M.DAVIESA,Medjugorje after 21 years, London,2004.)
Najprije bih istaknuo da bih zaista volio kad bi ta „ukazanja“ bila autentična i kad bi se Gospa ondje stvarno ukazala.I ne samo ondje. Ali istina nas,prije svega,oslobađa i obvezuje! Oslobađa nas od ropstva laži i carstva prijevare i obvezuje nas na pravdu i poštenje.Istina u ljubavi proučena i izrečena.I ova studija ima za cilj upravo to :istinovati u ljubavi,kako bi rekao sv.Pavao ( Ef 4,15). Ona se odnosi na prve mjesece i godine „ukazanja“ i „poruke“,“čudesa“ i „obraćenja“ ; ispovijedi i pričesti; svi znatiželjnici i prolaznici kroz svih ovih 25 godina ne mogu opravdati ni najmanju neistinu koja je namjerno konstruirana ili nenamjerno producirana.To je jasno svakomu vjerniku,bez obzira na stalež i službu,koji ponizno štuje Blaženu Djevicu Mariju i iskreno voli svetu Crkvu.
Dok sam pratio zbivanja u Medugorju tijekom ovih godina,nametali su mi se ovi zaključci.
1 – Međugorska „ukazanja“ nikog ne obvezuju.
Navodna „ukazanja“ šesteroma „vidjelaca“ u Međugorju,od 1981.godine,od kojih jednoj polovici još uvijek svakodnevno,a drugoj polovici samo jednom godišnje(jedna od tih tvrdi da se njoj Gospa“ukazuje“ svakog drugog u mjesecu!),prešla su granice župe i biskupije i po svojoj razglašenosti i po putovanjima “vidjelaca“ i njihovih podupiratelja po svijetu.
Dapače,te su pojave našle svoje sljedbenike od trgovačkih putnika,kojima se ukazuje konkretna korist,pa sve do vjerskih
oduševljenika,koji prevale tisuće kilometara da se u Međugorju ispovjede i izmole krunicu!Unatoč svemu ,ta „ukazanja“ nemaju zakonitu potvrdu,pa prema tomu,nikoga u Crkvi ni na što ne obvezuju ni u moralnom,ni u vjerskom,ni u ljudskom pogledu.
Svećenik koji u ispovjedaonici pokorniku zadaje pokoru da obavi „hodočašce u Međugorje“ ne radi ni u duhu sakramenta ispovijedi,ni u skladu s crkvenim normama.
2 – Crkva je „stup i uporište istine“.
Međugorje kao mjesto „nadnaravnih ukazanja i objava“ podržava određen broj domaćih redovnika Male braće franjevaca kao i neki svećenici po svijetu.Također i određen broj vjernika ne samo uporno pohada Međugorje tvrdeći kako se „Gospa“,unatoč svoj razložnosti crkvene suzdržanosti,ipak „ukazuje“,nego čak vrši i pritisak na crkvene ustanove,uključujući i one najviše,da međugorske događaje priznaju kao vjerodostojna ukazanja.
Međutim,kako će Crkva Kristova ,na temelju takvih pohoda jednoj župi,koji sežu od puke znatiželje do fanatična
poleta,takva „ukazanja“ proglasiti nadnaravnima kada su tri zakonito ustanovljena crkvena povjerenstva za ispitivanje onoga što se u Međugorju zbivalo,preko mjesnog biskupa Žanića i Biskupske konferencije 1991,godine,potvrdila da nije moguće ustvrditi da se radi o nadnaravnim pojavama i objavama?
I kako bi Crkva bila „ stup i uporište istine“ ( 1 Tim 3,15 ) kada bi pod pritiskom takvih zagovornika,često fanatika,priznavala onakva i više nego upitna „ ukazanja“?( Vidi predavanje održano u Papinskom kolegiju sv.Patrika u Maynoothu u Dablinu, 17.veljace 2004.,objavljeno u više publikacija.Vidi An address delivered at Maynooth,Dublim, 17 February 2004, u : Cristian Order, 10/2004.,Marrylands,Australija,str. 4-18; The Brandsma Review ,July-August 2005.,str 4-8. Vidi web stranicu: cbismo.hr.)
3 – Utrka za nepotvrđenim i neautentičnim.
Ono što osobito začuđuje jest činjenica da se takvi vjernici i svećenici, ako već čeznu za viđenjima i porukama,ne napajaju na izvorima autentično priznatih ukazanja,na primjer,u Lurdu,u Fatimi i drugdje ,nego se okreću za nepriznatim ukazanjima u Međugorju,gdje misle da se navodna Gospa bez prestanka „ukazuje“.Iako je neke preminule vidioce spomenutih svetišta Crkva proglasila blaženima ili svetima,međugorski pobornici kao da se natječu tko će više puta doći onamo gdje Crkva nije ne samo priznala „ukazanja“,nego je izričito zabranila hodočašca,privatna ili javna,ako pretpostavljaju autentičnost nedokazanih ukazanja.
Pa ako čak i neki biskupi svijeta dođu i ostanu po više dana u Međugorju,20 km od Mostara,i ne osjećaju solidarnost i uljudnost čak se ne javiti subratu u apostolatu,ni za vrijeme rata ni poslije rata,onda takvi crkveni službenici ne pokazuju
dužnu kolegijalnost ni skrb za sve Crkve ( 1 Kor 11,28 ),nego možda čudnu radoznalost da vide što se to „ukazuje“ na hercegovačkom kamenjaru.A biskupi i svecenici u misnom kanonu stalno Boga mole da Crkvu svoju na putu zemaljskom
„utvrduje u vjeri i ljubavi“.
4 – Istina je jača od bilo koje masovke.
Samo mnoštvo ljudi,pa i vjernika,istinu ne stvara,nego u ovakvu slučaju možda više ugrožava.Gospodin je Isus stajao sam samcat – s njim je suosjećala njegova Majka i pokoji učenik – i na Gabati i na Golgoti.
Kao jedina Istina nasuprot anonimnoj masi,svemu velikom i malenom svećenstvu i svemu domacem i medunarodnom establishmentu u Jeruzalemu.Kad je Isus posvjedocio da je on Istina,oni su mu na Pilatova usta ironično uzvratili“Što je Istina?“ ( Iv 18,38 ),tj.pokazali su da im je važnija vlastita korist,politička stolica i trenutačna pobjeda od bilo kakve ljudske i Božije istine!Iako je Istina toga Velikog petka poginula,ona je za tri dana uskrsnula.Masovnost,dakle,nije dokaz za istinu.
Pa čak ni sve valjano obavljene ispovijedi,primljene pričesti i izmoljene krunice u Međugorju,iako su moćne dati djelatne
milosti kao i u drugim župama,po sebi ne dokazuju nikakvu autentičnost“nadnaravnih ukazanja“ u toj župi.
5 – „S mnoštva riječi…“.
Svakodnevni „vidioci“ i svakodnevna nezaustavljiva „ukazanja“ – do sada oko 35 000 – nema straha da ću se prevariti,jer tu ni brojkama ni „ukazanjima“ nema kraja – više predstavljaju religiozni show nego li istinito crkveno
svjedočanstvo o miru,jedinstvu vjere i zajedništvu ljubavi u ovoj Crkvi.Komu ta neprebrojiva brojka djeluje kao ozbiljna stvar?Hoćemo li svoje katoličko pravovjerje pretvarati u čudno praznovjerje?Kad je Isus htio poučiti svoje učenike kako će se Bogu moliti,onda ih je upozorio da se ne uzdaju u množinu govora i da ne budu kao pogani koji „misle da će s mnoštva riječi biti uslišani“ ( Mt 6,7 ).Ima nekih koji misle da su „ukazanja“ to autentičnija što su brojnija i češća.
6 – Poruke u službi neposluha.
Brojne „poruke“,izricane prvih godina na usta tzv. „vidjelaca“,posebno one koje su hvalile neposlušnost nekih redovničkih kapelana u Mostaru,a korile mjesnog biskupa koji se savjesno držao crkvenoga zakona,koje su omalovažavale najviše crkvene odluke s obzirom na upravu biskupijom,koje su kao takve očito bile zemaljski sugerirane a ne nebeski inspirirane,mnogo su više pridonijele neredu i nemiru nego li pravomu crkvenom miru i redu. A to je posebno poglavlje u životu Mostarsko-duvanjske biskupije.Manipulatori medugorskih „poruka“ već su se davno okanili smicalica u službi neposluha i nereda,jer su i sami uvidjeli da ih to nikamo ne vodi,pa su se dali na formulacije poruka jednom mjesečno.I kad već ne mogu biti kreativni,gledaju da ne budu barem previše neuvjerljivi.A kako je moguće izbjeći stalne stereotipe rutinskih i najavljivanih „ukazanja“!
7 – Koliko nevaljalih ispovijedi.
Zaista je čudno što ta pojava,koja je tisućama znatiželjnika do sada davala“poruke“,kao ni njezini podupiratelji,do sada nije nikada preko“vidjelaca“ izrazila zabrinutost ni zbog svetogrđa nad sakramentima Isusa Krista ,ni zbog rušenja crkvenog jedinstva u Mostarsko-duvanjskoj Crkvi.Pogotovo je čudno da ljudi iz svijeta dolaze u Međugorje da se ispovjede,a otpuštenici iz Reda,koji ne prihvacaju posluh Svetoj Stolici i mjesnomu crkvenom autoritetu,u samoj blizini Međugorja obavljaju na tisuće nevaljalih ispovijedi!Mnoštvo nevaljalih krizama!Nevaljalih vjenčanja!
Kroz svih ovih 25 godina brojni su nas dokazi navodili na zaključak da je uvjerljivi constat de non supernaturalitate ( sigurnost u nenadnaravnost „ukazanja“ ) negoli non constat de supernaturalitate ( nesigurnost u nadnaravnost). Bulatova studija nastoji logično utvrditi i razumski obrazložiti brojne činjenice vezane uz nedokazana“ukazanja“ u Međugorju.
Molimo Blaženu Djevicu Mariju,koju Katolička Crkva slavi kao Kraljicu mira,da svojim zagovorom isprosi vječni mir svima
pokojnima koji se spominju u ovoj knjizi,a nama živima pomogne da ne lutamo nego da dođemo do pune Kristove Istine.
Istina ce nas osloboditi.
Mostar, blagdan katedra sv.Petra, 22. veljače 2006.
Ratko Perić, biskup
|
