Biskupovo pismo međugorskom župniku:

Mostar, 14. veljače 1998.

Velečasni fra Ivane,

primio sam dopis, Vaš znak: 41/98, od 12. veljače ove godine, u kojem razjašnjavate nedavne upite oko "ukazanja" u "sestarskoj kući" u Međugorju.
Misli se na kuću sestara franjevki, gdje se u "prizemlju" događaju navodna "ukazanja."

Pišete da ste na moj upit ovdje na Ordinarijatu, 13. siječnja 1998., "gdje se sastaju vidioci," odgovorili "da se sastaju u jednoj prostoriji sestarske kuće i to ne redovito." Sada i napismeno tumačite da ta "sestarska kuća" jest "vlasništvo Župnog ureda i kat te kuće stavljen je na raspolaganje sestrama za stanovanje.

U prizemlju te kuće su prostorije i uredi kojima se služe pastoralni djelatnici Župnog ureda". Također ističete da "sestre nemaju nikakve veze, niti su na bilo koji način povezane" s time. Budući da tako stvari stoje, ovim svojim službenim dopisom, u svojstvu mjesnoga dijecezanskog Ordinarija tražim od Vas kao zakonitoga župnika u župi sv. Jakova apostola u Međugorju da što prije, jasno i nedvosmisleno, pozivajući se na ovu odluku, proglasite onima kojih se tiče, da nećete više moći stavljati na raspolaganje, ni redovito, ni povremeno, nijednome od tzv. "vidjelaca" da se sastaju na takva takozvana "ukazanja" ni u jednom prostoru koji pripada Župnom uredu Međugorje kao crkvenoj ustanovi. Niti da se u tome prostoru okupljaju vjernici na takva "ukazanja."

Kao što su se "vidiocima", nekadašnjoj djeci na razini njihove dječje mašte, događala ta "ukazanja": "u crkvi, na oltaru, u sakristiji, na koru, na krovu, na zvoniku... u župi, u župnoj kući, itd.", kako je u svojoj propovijedi pod sv. Misom i sv. krizmom naveo biskup Pavao Žanić u Međugorju, 25. srpnja 1987.(Crkva na Kamenu, 8-9/1987., str. 2.) tako se danas nastavljaju događati slične nebuloze "u prizemlju" te "sestarske kuće", vlasništvu Župnog ureda u Međugorju.

Neka se, dakle, za takva navodna, takozvana, maštovita i od Katoličke Crkve nikada priznata niti prihvaćena, "ukazanja" ne stavljaju - "za privatnu upotrebu" "vidjelaca" - nikakve službene crkvene prostorije vlasništva Župnog ureda, a ponajmanje spomenuta "sestarska kuća"!

Ujedno napominjem da sam o svemu dužan izvijestiti Svetu Stolicu i spreman, ako ustreba, također izići u javnost, sa svom dokumentacijom, jer smatram svojom crkvenom dužnošću uklanjati takve nedopustive manipulacije i "privatizacije" crkvenoga prostora u svrhe posve privatnih izmišljenih "ukazanja" i "vidjelačkih" "poruka."

O ovome - i Vašem pismu i svome odgovoru - izvješćujem također s. Robertinu Barbarić, provincijalnu predstojnicu sestara franjevki. Ovim isto tako od Vas tražim da o svome izvršenju ove odluke što prije službeno izvijestite ovaj Ordinarijat. (Vrhbosna, 2/1998., str. 337-338.)

S poštovanjem Vas pozdravlja…



(Odgovor župnika fra Ivana Landeke: 3. ožujka 1998., br. 51/98: "5. Iako je prizemlje te kuće u vlasništvu župe sv. Jakova ne spada ni u kakve 'službene crkvene prostorije', Vašu sam naredbu službeno priopćio vidiocima i zamolio ih da je prihvate, što su oni, u duhu poslušnosti, i učinili").

Novinar:
Kad su tekle pripreme za Papin dolazak u Sarajevo bilo je i po novinama govorkanja da je Sveti Otac htio u Međugorje. Koliko to odgovara istini?

Biskup:
To su doista sve samo govorkanja. Kroz sve vrijeme pripreme nitko mi nije spomenuo ni riječi o tom eventualnom programu a bio sam od početka u glavnom odboru za Papin doček. Mi smo biskupi pozvali Papu i u Sarajevo i u Banju Luku i u Mostar. Sveta je Stolica odlučila da pohod bude samo
Sarajevu. Međugorje, kakvo već jest, Papa sigurno ne pohađa dok nad njegovim "ukazanjima" bude visila službeno-crkvena rečenica Biskupske konferencije (1991): "Na temelju dosadašnjeg
istraživanja nemoguće je ustvrditi da se radi o nadnaravnim ukazanjima ili objavama." A ako se tome doda ima još mnogo toga prijepornoga, onda Papa sigurno ne bi želio svojim službenim pohodom rješavati probleme privatnih "ukazanja" za koje uopće nema valjanih dokaza o nadnaravnosti.(Crkva na Kamenu, 1/1998., str. 3.)

Jedan se novinski članak može čitati dvojako: s razumijevanjem i s nerazumijevanjem. Na takav se sastavak netko može osvrnuti također dvojako: tako da napisani tekst ide "drumom," a osvrt na tekst "šumom."

Dr. Jure Juras u Vjesniku od 13. siječnja 1998, str. 11, izabrao je u oba slučaja ovo drugo:

put nerazumijevanja u čitanju našeg odgovora na to kako prof. Rebić objašnjava "međugorsko proročanstvo": "horde će doći s istoka, klati i ubijati", na koje se on, dr. Juras, uopće ne osvrće, i zato je udario svojom šumom. I još k tomu moralizira! Da je htio uzeti u obzir meritum intervjua prof. Rebića,(Vjesnik, 24-26. prosinca 1997., str. 35.)na što se odnosio naš kritički osvrt u istom listu,
(Vjesnik, 31. prosinca 1997 - 1. siječnja 1998., str. 13. )ne bi mu trebala "šuma" pitanja, koja nemaju veze ni sa spomenutim izmišljenim međugorskim "proročanstvom" ni s pokasnim njegovim smiješnim tumačenjem.

Ipak s tim u vezi vrijedno je upozoriti da je Papa Ivan Pavao II., govoreći nedavno o sektama, s jedne strane, i o žeđi za autentičnim duhovnim vrednotama, s druge, načelno istaknuo ovu pogibelj u Crkvi:

"U okviru crkvene zajednice umnoženje navodnih ’ukazanja’ ili ’viđenja’ sije pomutnju i otkriva određen nedostatak solidna temelja vjere i kršćanskog života među njezinim članovima".(SYNOD OF BISHOPS, Special Assembly for America, The Way to Conversion, Instrumentum laboris, Vatikan 1996., br. 33; L'Osservatore Romano, 18. rujna 1996.)

Međugorska "ukazanja" i "viđenja" (ne samoreklamna obraćenja!) već sedamnaestu godinu, po uvjerenju brojnih vjernika, kod jednih siju pomutnju a kod drugih otkrivaju određen nedostatak solidna temelja vjere i kršćanskog života. A ako se vjernici u međugorskoj crkvi iskreno ispovijedaju i mole, bez obzira na sva besmislena umnoženja "ukazanja" i "viđenja", sigurno primaju iste Božje milosti kao i vjernici koji se mole i primaju sakramente u svim drugim katoličkim crkvama i župama.

To je mjesna Crkva uvijek držala. A nije nikada poklanjala pozornosti ni izmišljenim "proročanstvima", ni lakoumnim njihovim objašnjenjima, ni "lažnim prorocima", ni "lažnim učiteljima", na što nas Sveto Pismo ozbiljno upozorava (2 Pet 2,1).

Osvrćemo se ipak na jednu proizvoljnu tvrdnju Jurasovu:

"Don Ante Luburić ne govori... o inače dopuštenom štovanju i dopuštenim hodočašćima Majci Božjoj Međugorskoj, o punoj slobodi mjesne Crkve u toj pobožnosti itd. (iako sve to bez posebnog zalaganja službene Crkve i njene hijerarhije oko toga i u prilog tomu)." Ovo je prava "pomutnja", što bi rekao Sveti Otac.

Prvo, Crkva, ni mjesna ni sveopća, nije uopće priznala "Majku Božju Međugorsku"! Drugo, niti je dopustila "štovanje" "Majke Božje Međugorske"! Treće, niti je dopustila "hodočašće" "Majci Božjoj Međugorskoj"!

To su mišljenja i izmišljotine onih koji se ne drže autentičnih crkvenih propisa i naziva, nego i službenu
Crkvu i njezinu hijerarhiju stavljaju u zagradu, kao što to u ovom slučaju čini i dr. Jure Juras!(Vjesnik, 17. siječnja 1998., str. 11.)


Don Ante Luburić

Međugorske "poruke" našle su još jednoga pobornika, prof. Adalberta Rebića s Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu. Najprije se dr. Rebić oglasio intervjuom uspoređujući
Međugorje sa Sinajem (Globus, 5. 9. 1997, 16), potom u Vjesniku, od 24-26. 12. 1997., str. 35:
"Međugorje je imalo i ima proročki karakter." Međugorske pojave on tumači:
"Fenomen Međugorja je uvertira rata na Balkanu. Ako se dobro sjećamo, sva su ona upozoravanja iz Međugorja glasila:
Obratite se, molite za obraćenje grešnika, postite, činite pokoru, molite krunicu, borite se za mir. Ako to ne učinite, horde će doći s istoka, klati i ubijati... Tim upozoravanjima nismo poklonili pozornost, pa ni ljudi Crkve, i dogodilo se što se dogodilo. Horde su došle, svoje učinile, i mnogi ljudi još uvijek trpe od posljedica rata. Poziv na obraćenje nije bio prihvaćen."

Je li vlč. Rebić svjestan da govori protiv Međugorja?
Naime, ako je, prema glasinama, kroz Međugorje prošlo "od 10 do 20 milijuna" ljudi, kako-tako obraćenih, zašto se na temelju njihova "obraćenja" i molitve za mir nije izbjegao rat na ovim prostorima? Jer, dr. Rebić kao svetopisamski zakonoznanac zna da Bog poštedi od uništenja i kad se u jednoj Sodomi nađe "deset nevinih," a kamoli neće kad kroz jedno mjesto kao što je Međugorje prođe deset milijuna koji poste, pokoru čine i krunicu mole! Bilo ih je valjda 10 nevinih iz Hrvatske i BiH!

Čuju se razne poruke iz Međugorja, od izraza iz propovijedi do pravih nesuvislosti, ali međugorska
"poruka" koju Rebić iz sjećanja donosi: "Ako to ne učinite, horde će doći s istoka, klati i ubijati..." prvi se put čita. Kada je ta poruka izrečena? Gdje je objavljena? Ili je to jedna od tajna? Kako je dr. Rebić nije prije otkrio? Gdje počinje istok na Balkanu gdje završava, s obzirom na Međugorje? Poseban je paradoks u ostvarenju Rebićeve međugorske prijetnje da je nastradala upravo ona naša sirotinja
koja najviše drži do Boga i Božje istine, dok su uzročnici rata ostali nekažnjeni i obogaćeni. Ovakvim se izmišljanjem dr. Rebić stavlja u red loših tumača, jer onima kojima bi trebao pomoći, dovodi ih do očaja! Nasuprot dr. Rebiću koji tvrdi da horde "dolaze s istoka," ljetos nas je međugorsko Tajništvo odbora uvjeravalo da međugorske poruke "dolaze s istoka",(Press Bulletin Medjugorje, br. 70, str. 3.)da je Gospodin poštedio Medjugorje, "koje je odabrao za svoju Majku", nasuprot drugim mjestima na koja su se sručile granate! Naslušali smo se takvih naivnih objašnjenja čak i od međugorskih tumača poznatijih od dr. Rebića, jer takvi vjerojatno drže da je Medjugorje toliko jako da na svoj račun može izdržati i najveće teološke besmislice.
Rebić se, očito, uvrštava u "generale poslije boja". On donosi ovakvu svoju egzegezu domaćega agresorskog i obrambenog rata: "Tim upozoravanjima nismo poklonili pozornost, pa ni ljudi Crkve, i dogodilo se što se dogodilo." Evo pitanja egzegeti Međugorja: Kako to da dr. Rebić nije tome poklonio više pozornosti? On, čovjek Crkve, a do jučer i ministar Države! Je li se on ubrojio u "deset nevinih"? Koji to ljudi Crkve nisu poklonil pozornost? Od 1982. do 1991. godine ljudi Crkve sustavno su
proučavali "poruke," "upozoravanja", prijetnje, besmislice "vidjelaca." S punom odgovornošću radile su tri crkvene komisije, jedna za drugom, pod vodstvom bilo biskupa Žanića, bilo tadašnje BK, sa znanjem Svete Stolice. Nakon svih ispitivanja, posve suprotno Rebićevoj egzegezi međugorskih "proročanstava," ljudi su Crkve izrekli: "Na temelju dosadašnjeg istraživanja ne može se
ustvrditi da se radi o nadnaravnim ukazanjima i objavama." I nikakve nas privatne objave, ukazanja i poruke ne obvezuju, a Isusovo Evanđelje, koje naučava obraćenje, pokoru, mir, molitvu,
spasenje, kao i to da se čuvamo "lažnih proroka" (Mt 7,15), obvezuje nas u savjesti!

Konačno, kad je objasnio konkretna međugorska "proročanstva" o ratu koji je završio 1995., bi li dr. Rebić htio, prema međugorskim "porukama" i dan-danas, već sada otkriti puku Božjemu što ga sve čeka sljedećih mjeseci ili godina? Rat? Potop? Mir? Ponovne "horde s istoka" ili sa zapada? Koliko će "ukazanja" još trajati? Zna li što je s "deset tajna"? Da ljudi budu spremni, a i da prof. Rebić ne ispada smiješan svojim tumačenjem dvije godine poslije boja!(Vjesnik, 31. prosinca 1997. i 1. siječnja 1998., str. 13.)

Don Ante Luburić