Upozoravani na razne napise u medijima, a nerijetko i nazivani da ih komentiramo, ostali smo iznenađeni medijskim
interesom na službeni izvještaj biskupa Ratka Perića Svetom Ocu prigodom pohoda Ad limina u siječnju ove godine.
Naše je iznenađenje to veće što biskup Papi, barem što se Međugorja tiče, nije rekao ništa nova niti drugačije od onoga što je dosad nebrojeno puta u svagdanjim razgovorima, u medijima, u raznim prigodama, te na najvećoj crkvenoj razini, pred samim Svetim Ocem rekao.
No, očito je, mediji ostaju mediji, uvijek gladni “senzacije”, pa i kad je nemaju, oni je izmisle. No, pitanje koje
se samo po sebi postavlja, pa stoga i ovo naše pisanje, jest:
Zašto jedan zakoniti župnik treba izvancrkvene medije da poruči svome biskupu ordinariju što misli o njegovu najslužbenijem izvješću Vrhovnom poglavaru Katoličke Crkve? Motivi, kako medijski tako i oni fra Ivana Landeke u Slobodnoj BiH, 11. veljače ove godine, ostaju samo njima u potpunosti jasni.
Analizirajući njegovo pisanje, u kojem značajno mjesto zauzima pismo nadbiskupa Bertonea, kao da nudi odgovor: Biskup je opet nešto, mimo svih komisija, Papi privatno rekao.
No, pohod Ad limina otkriva nešto drugo:
Papa saslušava i poštuje jasan stav mjesnoga biskupa, i onoga prethodnoga i ovoga sadašnjega, pa ma koliko se netko trudio da ga prikaže privatnim. Ili ćemo i Papu svrstati u privatnike!? Da nije ovo motiv i predmet medijske zanimljivosti? No, ostavimo se nagađanja.
Pred sobom imamo jasna Papu koji nam je i ovom prigodom očinsku riječ uputio, i to nakon pojedinačnoga službenoga susreta sa svakim od naših biskupa, pa im je onda zajednički 14. siječnja rekao i napismeno dao.
Pitanje je samo: jesmo li ga spremni poslušati?!
Počujmo ga:
“Muževi i žene, koji odabiru posebni oblik posvećenoga života, pozvani su da se kroz raznolike karizme posve predaju evanđeoskome svjedočenju na različitim područjima crkvenoga i društvenoga života. Međutim da bi to svjedočenje urodilo željenim plodovima, apostolske djelatnosti valja na prikladan način prilagođavati sadašnjim potrebama
Crkve i ostvarivati ih u potpunome zajedništvu s Pastirima biskupija. Molim Gospodina da životni polet, koji je stoljećima
obilježavao Crkvu u Bosni i Hercegovini, ne oslabi nego da ojača. (…) Poznato mi je što sve u svojim stalnim pastirskim nastojanjima činite da bi, u skladu s velikom katoličkom baštinom, svi dušobrižnički djelatnici u Bosni i Hercegovini
vjerno ostvarivali upute Drugoga vatikanskog sabora i poslušno slijedili kanonske odredbe. Nema sumnje da će usklađenost u apostolskim ciljevima i prisna suradnja svih, od svećenika, redovnika, redovnica do vjernika svjetovnjaka, pod revnim vodstvom biskupa, uroditi obilnim plodovima vjere, ljubavi i svetost. Bit će to na korist ne samo Crkvi, koja će time biti odlučno upravljena prema budućnosti, nego također i građanskome društvu. /…/ Sveti Ignacije Antiohijski uči da ‘je Crkva ondje gdje je i biskup’ (Poslanica Smirnjanima, VIII, 2)
Ako dušobrižnički rad, koliko god po sebi bio zanimljiv, nije u skladu s ovim temeljnim načelima, u opasnosti je da loše utječe na zdrav razvoj cijeloga tijela Crkve, čak i onda kad bi onaj tko ga obavlja bio uvjeren da djeluje u Božje ime, na dobro vjernika i same Crkve.”
Imajući u vidu ove učiteljske Papine riječi, uvjeren sam kako bi Papa fra Landeki, župniku svjetski poznate župe, na njegovu već napisanu rečenicu odgovorio: Bio bih Vam zahvalan da Vi kao mjesni župnik u potpunom zajedništvu s
mjesnim biskupom povjerene Vam vjernike vodite, Gospinu čast i slavu branite, pristrano je u bolni slučaj Crkve u
Hercegovini ne unosite, katolicitet naučavate, svaku vrstu sablazni suzbijate, biskupa o svim promjenama u župi, kako
duhovnim tako materijalnim (pa i o ozdravljenjima), redovito izvješćujete, privatne, polujavne i javne kapele bez crkvenog dopuštenja ne podižete i blagoslivljate, u izvancrkvenim medijima razgovor svojih pastira, na ovakav necrkven način, ne komentirate.(Slobodna BiH, 17. veljače 1999., str. 20.)
Don Željko Majić
|