Iz službenoga razgovora sa Svetim Ocem, 12. siječnja 1999. godine:

Biskup:

"Govorio sam Papi o Mostaru, o Čapljini, o župama, o maloj braći, o pravoslavnima, o muslimanima, o Međugorju, kao mjestu gdje se svijet Bogu moli, ali gdje nije do sada, već 18 godina, ni od jedne komisije priznato nijedno nadnaravno ukazanje.

Sveti Otac:

Non sono verificate? (=Nisu utvrđena?)

Biskup: Da, nisu utvrđena navodna ukazanja.

I na temelju tolikih proturječnih napisanih i izrečenih izjava i raznih događaja uvjeren sam da tu nije bilo i da nema nijednoga autentična ukazanja.

Zahvaljujem Vam, Sveti Oče, što saslušavate i poštujete ovakav jasan stav mjesnoga biskupa, i onoga prethodnoga i ovoga sadašnjega, u vezi s tim takozvanim ukazanjima koja, tako neutvrđena a ponegdje s oltara propovijedana, više štete nego koriste Crkvi koju pojedini i svećenici i biskupi privatiziraju, kao što čine i s Blaženom Gospom i njezinim neutvrđenim “porukama”.

Želim odlučno i spremno braniti čast, slavu i istinu o Djevici Mariji, koja se u nas uvelike štuje, slavi, moli i voli.

Papa je pozorno slušao kao što sam i ja nastojao pozorno i odgovorno govoriti pred najodgovornijom osobom u Crkvi."

(Crkva na Kamenu, 2/1999., str. 1.)

Biskupovo pismo Michaelu Daviesu Mostar, 29. listopada 1998.

Dear Michael,

hvala Vam na knjizi Međugorje nakon petnaest godina.( M. DAVIES, Medjugorje After Fifteen Years: the Message and the
Meaning, St. Paul, Minnesota, 1998.)
Mogli ste je slobodno nasloviti: Medjugorje after sixteen years..., donosite neke dokumente i iz 1997. godine.
Knjigu sam pročitao i dvije su me se stvari dojmile.

1) Pišete katolički zauzeto i kršćanski otvoreno. Možda Vam je ponegdje poneki izraz prejak, ali je očito da ste u
istraživanju međugorskoga fenomena vođeni željom za istinom.

Pišući, tražeći i težeći za istinom, ne zaboravljate kršćansku ljubav koju treba pokazivati prema onima koji su drukčijega
mišljenja, pogotovo na terenu privatnih "ukazanja". Uvjeren sam da će nas Istina osloboditi (Iv 8,32), iako neistina ima mnogo ljudskih sredstava priopćavanja na raspolaganju. Istina će nas osloboditi, veli Gospodin, ali istina, tumači sv. Pavao, koja se iskazuje u ljubavi (Facientes veritatem in caritate: Ef 4,15), da se pomogne zavedenima, koji se povode za pričama mimo Crkve, "stupa i uporišta istine" (1 Tim 3,15), ne držeći toliko do svjetla razuma u vjeri: "iluzorno je misliti da vjera, pred slabim razumom, ima veću snagu; ona, naprotiv, riskira da bude svedena na mit i praznovjerje", upozorava Sveti Otac u svojoj nedavnoj enciklici.( IVAN PAVAO II., Fides et ratio, 14. rujna 1998. Hrvatski prijevod
Vjera i razum, Zagreb, 1999., KS, Dokumenti 117, br. 48.) Pred tolikim razlozima, koji su uvjerili sve tri dosadašnje komisije i cijelu Biskupsku konferenciju da je "na temelju dosadašnjeg istraživanja nemoguće ustvrditi da se radi o
nadnaravnim ukazanjima i objavama" u Međugorju, razna praznovjerja hvataju maha.


2) U knjizi se pridržavate crkvenih dokumenata i tumačenja. Ima u svijetu previše prenošenja neistinitih informacija, pogotovo od industrije i agencija u službi takozvanih međugorskih ukazanja.

Dva su problema u mostarsko-duvanjskoj biskupiji poznata u cijelome svijetu: franjevačka neposlušnost Svetom Ocu Papi s obzirom na predaju nekoliko župa dijecezanskom kleru, još od 1975. godine, i međugorske priče koje zavode
malovjerne i naivne tražitelje čudesa. Dok u Čapljini dvojica bivših franjevaca, koji su nedavno otpušteni iz Reda, pokazuju neobičan stupanj neshvatljiva neposluha, u susjednom Međugorju franjevci, trenutačno samo trojica s kanonskom misijom, a ostali bez crkvenoga poslanja, svijetu propovijedaju obraćenje! U takvoj kontradikciji svakodnevno se nastavlja priča o "ukazanjima" i uobičajenim "porukama", u kojima navodna "Kraljica mira" zahvaljuje "vidiocima" što su se odazvali njezinu pozivu! "Gospe moja, što to od tebe čine!"
rekao bi moj prethodnik biskup Žanić.

Ustrajte u vjernu istraživanju, a Duh Sveti, koji je na osobit način bio djelatan u Blaženoj Gospi i koji nas upućuje u
svu Istinu (Iv 16,13), pomoći će nam svojom milošću da se praznovjerje ukloni a pravovjerje ispuni.

Vas i Vašu obitelj pozdravljam sa svim poštovanjem...

Domaći tisak opet se navratio na međugorski fenomen.

Povod je pismo nadbiskupa Bertonea, tajnika Kongregacije za nauk vjere, od 26. svibnja 1998. msgr. Aubryju, biskupu na francuskom otoku Réunionu u Indijskom oceanu. Potaknuti medijskim tumačenjem toga pisma donosimo kratku kronologiju stručnog praćenja međugorskih zbivanja i crkveni stav koji je do danas nepromijenjen.


("Moje je uvjerenje i stajalište ne samo Non constat de superanaturalitate, nego i ono: Constat de non supernaturalitate međugorskih ukazanja ili objava" uključuje činjenicu: "Ipak otvoren sam proučavanju koje bi htjela poduzeti Sveta Stolica, kao najviša uprava Katoličke Crkve da izrekne vrhovan i konačan pravorijek o samom slučaju, i to što prije, za dobro duša i na čast Crkve i Gospe." Famille chrétienne, 1. studenoga 1997., Le cahier no 1 d'Edifa, str. 92-93.)

Nepriznata ukazanja.

Međugorska "ukazanja" ispitivana su na trima komisijama. U drugu komisiju mjesni biskup u Mostaru msgr. Žanić pozvao je stručnjake s crkvenih učilišta i znanstvenih struka. Članovi su 2. svibnja 1986. izglasali non constat de supernaturalitate, tj. u Međugorju ne rezultira da se radi o nadnaravnim ukazanjima. Ne bez znanja Kongregacije, uz
suglasnost mostarskog biskupa, tadašnja Biskupska konferencija formirala je 1987. godine komisiju, koja je biskupima podnijela rezultate svoga proučavanja ujesen 1990. Na temelju toga rada biskupi su 10. travnja 1991. u Zadru donijeli negativan stav prema Međugorju:

"Na temelju dosadašnjeg istraživanja ne može se ustvrditi da se radi o nadnaravnim ukazanjima ili objavama". Ta su "ukazanja" takozvana, navodna. Tako ih navodi pod navodnicima i Kongregacija za nauk vjere. U sadašnjim uvjetima
ne pokreće se pitanje proučavanja međugorskih navodnih "ukazanja" u okviru Biskupske konferencije BiH. Ta su "ukazanja" u svojim "porukama" protiv mjesnog biskupa od samog početka (1981) bila povezana s "hercegovačkim slučajem" koji je Svetoj Stolici na srcu da ga što prije riješi. Riječ je o neposlušnosti Hercegovačke franjevačke provincije u provedbi dekreta Svetog Oca s obzirom na neke župe u mostarsko-duvanjskoj biskupiji.


"Privatni" pohodi.

Zbog nepriznavanja istinitosti nadnaravnih ukazanja u Međugorju mjesni je biskup Žanić bio protivan organiziranim pohodima na mjesta takozvanih ukazanja. Više je puta i BKJ donosila upute da se "ne mogu organizirati službena hodočašća u Međugorje kao da je Crkva o tim događajima već donijela pozitivan sud."

Kongregacija za nauk vjere 1985. pisala je Talijanskoj biskupijskoj konferenciji kako bi promotrila prikladnost da savjetuje episkopatu "da javno odvraća organiziranje hodočašća od spomenutoga navodnog središta ukazanja kao i svaki drugi oblik objavljivanja, napose izdavačkoga, koji bi se smatrao predrasudan za mirno utvrđivanje ’događaja’ od strane posebne Komisije koja je u tu svrhu kanonski ustanovljena."


BK u Zadru, izjavljujući da se ne može ustvrditi autentičnost međugorskih ukazanja ili objava, navodi da postoje "brojna okupljanja vjernika s raznih strana koji u Međugorje dolaze potaknuti i vjerskim i nekim drugim motivima." Na toj liniji "privatnih" pohoda nije bilo sporno hoće li netko ići u Međugorje kao u bilo koju drugu katoličku župu.

Samo je uvijek bilo jasno rečeno da se to ne može činiti službeno, upotrebljavajući crkvu i oltar da se propovijeda autentičnost takozvanih "ukazanja" i proglašava mjesto "svetištem" neutvrđenih "ukazanja". Kongregacija za nauk vjere pisala je francuskom nadbiskupu Dalozu u Besançonu 1995. i biskupu Taverdetu u Langresu 1996. da "službena hodočašća u Međugorje, shvaćeno kao mjesto autentičnih marijanskih ukazanja, ne smiju se organizirati na župnoj ili biskupijskoj razini, jer bi bila u proturječju onome što su biskupi bivše Jugoslavije ustvrdili u svojoj prethodno navedenoj izjavi."

S obzirom na "hodočašća u Međugorje koja se odvijaju na privatan način", Kongregacija smatra da su dopuštena "pod uvjetom da se ne smatraju ovjerovljenjem događaja u tijeku i koja traže još ispitivanje od strane Crkve".

Stoga ništa nova.

Službena ili crkvena hodočašća nisu dopuštena, dosljedno tome ni ona "privatna" nisu dopuštena s nakanom da bi se njima dokazivalo da su navodna "ukazanja" i takozvane "poruke" autentične! Dakle, službeni stav mjesnoga biskupa jest službeni stav Biskupske konferencije iz 1991. I toga se crkvenoga stava pridržavaju svećenici i vjernici - katolici! (Crkva na Kamenu, 9-10/1998., str. 2.)

Mostar, 21. srpnja 1998.

Ratko Perić
biskup

.

A. KATALINIĆ, Marija - Velika nada Hrvata,

Zagreb, 1998. Izdavač: "Pokret krunice za obraćenje i mir".


Knjiga je ukusno opremljena, tvrdi povez, korice u boji i broji 238 stranica.

U podnaslovu naznačen je sadržaj: Marijina nazočnost u povijesti hrvatskoga naroda. U 13 poglavlja isusovac Katalinić govori o tisućljetnoj pobožnoj privrženosti hrvatskoga naroda Blaženoj Djevici Mariji, a u dodatku što ga je priredio franjevac dr. Smiljan Dragan Kožul, urednik, sadržana je Riječ o piscu, Riječ o "Pokretu krunice" te Statut "Pokreta krunice za obraćenje i mir".


Nemoguće se ovdje osvrnuti na cjelovit sadržaj knjige. Nego više da izrazim čuđenje zbog opredjeljenja o. Katalinića da u
12. dijelu:

"Gospina svetišta novijeg datuma", gdje navodi šest takvih "svetišta", ubroji i "međugorsko". Ne vjerujem da isusovac
Katalinić ne zna da se u Crkvi naslov "Gospino svetište" ne pripisuje svakom mjestu gdje se narod okuplja da štuje Gospu.
Tako on naše hercegovačko Gospino svetište "Kraljice mira" u Hrasnu, koje je 1977. godine odobrila crkvena vlast, mirno ispušta, a Međugorju, koje nije odobrila crkvena vlast ni na razini biskupijskoj ni biskupske konferencije ni Svete Stolice, posvećuje 8 stranica (184-191).

Iznenađuje me također što se o. Katalinić u svom prikazu nije uspio oduprijeti subjektivnim dojmovima i doživljajima što ih je on osobno proživio u Međugorju. To u svakom slučaju oduzima od objektivnosti njegova pisanja o "Gospi u Međugorju".

U tom smislu neargumentirano zvuče rečenice: "O kakvoj laži, pretvaranju, hinjenju, ni govora, apsolutno isključeno. Ta njihova ekstaza (misli se na fantaziranje "vidjelaca") ulijevala je u duše svih nas koji smo tome prisustvovali neki savršeni osjećaj smirenosti, sreće, duhovne utjehe. Bili smo potpuno sigurni da je svaka varka isključena. I tom je smirenošću i nekom nutarnjom srećom bila preplavljena naša duša dok smo god bili u Međugorju.
Osjećali smo Majčinu prisutnost" (s. 190).

Unatoč tome, o. Katalinić izjavljuje kako se bezuvjetno treba podvrći sudu Crkve s obzirom na međugorsku Gospu. Citira
čak i "službenu izjavu" biskupa od 10. travnja 1991.: "Na temelju dosadašnjeg istraživanja ne može se ustvrditi da se radi o nadnaravnim ukazanjima i objavama." Koliki je autorov doprinos, u objektivnom smislu, proučavanju i produbljivanju nadnaravnosti ukazanja Gospe u Međugorju, ako on piše ovako subjektivno, jednostrano i navijački?


U prilog neobjektivnu prikazivanju "Gospe u Međugorju" govori i popis literature koju autor navodi. Ako se već iz
subjektivnih razloga nije služio i onim osvrtima koji su o tome kritički pisali kao što su i sami biskupi odgovorni za Međugorje, mogao je iz znanstvenog poštenja uputiti čitatelje i na takvu literaturu. Tko bi mu zamjerio što on iz subjektivnih razloga ne ispušta sama sebe tridesetak puta navodeći svoje vlastite napise o marijanskim svetištima!?

Moram ipak priznati da me ponajviše iznenađuje činjenica što je ovoj knjizi o. Katalinića Uvodno slovo napisao zagrebački
nadbiskup msgr. Josip Bozanić. Ne vjerujem da bi to učinio da je znao da će na naslovnici knjige kao simbol "Marije - velike nade Hrvata" biti oslikan lik "Gospe međugorske".

Pogotovo ne vjerujem da bi nadbiskup Bozanić, da je znao, napisao Uvodno slovo za knjigu u kojoj se na onakav nekritičan način prikazuje međugorski fenomen. Zato je ova knjiga, s obzirom na podmetanje Međugorja i nadbiskupu i hrvatskoj katoličkoj publici manipulatorska, a ne informatorska.

A kad se radi o vlastitim interesima, a ne o zdravoj marijanskoj pobožnosti, navodim i ovaj primjer. U Hercegovini je prošle godine (1997) priređeno 22. izdanje pučkoga Molitvenika "Fra Anđela Nuića". Provincija hercegovačkih franjevaca, kako čitamo u Vrhbosni, 3/1997., str. 318-319, uredno je zatražila od Biskupskog ordinarijata crkvenu dozvolu za tiskanje.

Ali umjesto potpisanoga generalnog vikara msgr. Luke Pavlovića izdavač je "zabunom" stavio ime "Ratka, biskupa"! A da stvar bude "zbunjenija" za tako svetu knjigu, izdavač je na prvu stranicu Molitvenika stavio sliku kipa "Gospe međugorske", a da prethodno nije obavijestio biskupa. Slika bez objašnjenja! Je li opet "zabunom"?

Crkveni nas dokumenti o štovanju Gospe (Marialis cultus, 1974., br. 38) ozbiljno upozoravaju da naše proučavanje
objavljenih izvora i pozornost na dokumente učiteljstva trebaju nadjačati pretjerano istraživanje novotarija i izvanrednih događaja.

Taj studij treba biti objektivan u povijesnom kontekstu, zato valja ukloniti sve ono što je očito legendarno i lažno. Stoga ne smijemo dopustiti da budemo izmanipulirani. Ali evo zaneseni međugorski manipulatori manipuliraju i crkvenim pastirima!( Crkva na Kamenu, 5/1998., str. 15.)

Don Ante T. Komadina