Prenosimo tri "poruke" Jelene Vasilj, kako ih je dostavio na Ordinarijat fra Tomislav Vlašić. Mi stavljamo naslove:

1) "Zadnje ukazanje. Zadnja poruka".

"Gospa" govori: Ja želim da u ime Isusa Krista pođete i dođete biskupu ireknete: "U ime Isusa Krista dolazimo ovdje".

"Gospa" kaže: Želim da mu kažete da povjeruje. Moja je goruća želja da vjeruje. Tako mi srce govori i želi da povjeruje! Zovem ga ja preko vas! Molim ga da povjeruje. To ja i moje srce želi. To sam Bog želi, a ne samo ja, kaže ona.

Želim da mi kaže: Zašto misli da ja tu nisam?! Upravo ja sam ista, samo što ja dolazim po različitim oblicima. Upravo ista! Ja želim da mu utisnem u srce ono Božje. I molim ga da mi otvori srce, da povjeruje, a to je sve istina. Želim da svijet vodi prema dobru i da kaže: "Istina je sve! Obraćajte se! Oprostite meni što sam vam govorio da nije istina. Već molim vas povjerujte!" –
tako molim biskupa da reče narodu. – Istina je sve to! Ja molim uvijek. I vi molite i nastojte moliti za cijeli svijet i za njega. Mnogo je opasno ako se ne povjeruje. Zadnje ukazanje, zadnja poruka! To je najgore, ako ne povjeruje! Teško će biti; i narod i biskupe može odvratiti da povjeruju.
Ali meni je potrebna ta čvrsta vjera. Ne, ako hoće da povjeruje; on MORA povjerovati! Ne ako hoće, što govorim narodu: "Ako hoćeš, povjeruj!" A njemu kažem da MORA povjerovati. Jer sotona hoće da ga svlada. I ja se borim proti nje. Potrebni su mi vaši postovi i molitve. On hoće da ga osvoji, ali ja sam toliko snažna da joj ne dam. Molite i pobijedit ću! Želim da se posti za njega, da mu Bog povrati Duha Svetoga. Želim mu reći - Puna Milosti – da ga molim, sama ga ja molim da povjeruje. A ne, ne molim ga ja onako prazno. Samo da se spasi on i narod. (… Sve sam tako čula!).

- NB. - Ova izjava snimljena je 17. 04. 1983. i na vrpci odmah dostavljena O. biskupu.


Ne možemo se na ovu "poruku" ne osvrnuti:

Biskup je primio Jeleninu "poruku" i nastavio je još odlučnije ne vjerovati, odnosno biti još čvršće uvjeren da tu, u Međugorju, nema nikakvih nadnaravnih ukazanja, najmanje Gospinih; da preko "vidjelica" nema nikakvih nadnaravnih poruka, najmanje Gospinih, ni njemu ni svijetu; i da u takvim vidjelačkim maštanjima i izmišljajima nema ni zrna istine!

"Zadnje ukazanje, zadnja poruka!" Sve u jednini. Strašni sud! Apokalipsa! Kakvo posljednje ukazanje, kakva li posljednja poruka, Jeleno, miljenice Božja! To je bilo 17. travnja 1983.

A poslije toga na tisuće "ukazanja" i na tisuće "poruka" kao utvare, abrakadabre, nesuvislice, tajne, brojke, magle i magluštine, sanje i sanjarije šire se već dvadeset godina iz Međugorja svijetom! I kraljevstvu takvih neistina, ukazanija i poruka ne vidi se kraja! I da tomu povjerujemo?! Je li naša vjera obsequium rationabile (Rim 12,1): razumna služba Bogu, duhovno bogoslužje, zdravo bogoštovlje, istinsko bogomoljstvo, ili je to plod nečije privatne fantazije i priviđenja?

Kakve veze te "poruke", koje PRIMORAVAJU biskupa da povjeruje međugorskim dječjim storijama, imaju s pravom vjerom u Isusa Krista, Sina Marijina, u Boga, i u Presveto Trojstvo? Kako to da je svemu narodu prepušteno na volju, ako hoće, da povjeruje, a biskup Žanić, ne ako hoće, nego MORA povjerovati? On nema izbora. On nema slobode. On je pod prisilom - MORA povjerovati u privatne fantazije jedne ili druge "vidjelice" ili njezine poruke, inače će sotona sve odnijeti! I to biskupu dva puta zaprijećeno da MORA povjerovati. Jer bi moglo inače biti vrlo pogibeljno, teško, "najgore", ako počne odvraćati "narod i biskupe" da ne povjeruju i ne dolaze u Međugorje! Kako u tome ne čuti poruku međugorskih redaktora koji proglašuju "svetište" svjetskih razmjera?

Mudri papa Benedikt XIV. (1740-58) naznačio je princip vjerovanja u privatne objave: "iako im se ne duguje, niti se može dati, pristanak katoličke vjere, duguje im se ipak pristanak ljudske vjere prema pravilima razboritosti, po kojima su naime takve objave vjerojatne ili pobožno vjerodostojne".

I sada ta privatna utvaranja, kojima se ne smije dati ni ljudska vjera, jer djeluju nevjerojatno i nevjerodostojno, samo biskupa Žanića primoravaju da povjeruje, jer inače nema mu spasa!

Vjera je čisti dar Božje milosti ljudskoj slobodi, "osvjedočenje o zbiljnostima kojih ne vidimo" (Heb, 11,1), a nije rezultat nikakvih zaplašivanja i pritisaka privatnih fantazmogorija pojedinih "vidjelica" i "slušalica" i njihovih video-htijenja i videoželja!

Ovdje se može dodati činjenica da je nasljednik biskupa Žanića u Mostaru od 1993. godine, koji je nastavio dosljednim putem svoga prethodnika i koji jednako crkveno u sporazumu sa Svetom Stolicom rješava "hercegovački slučaj" ne priznaje autentičnim nijedno "ukazanje", nijednu "poruku", nije do sada apsolutno nikada primio nikakvih poruka, ni prijetnji, ni prisile, ni od Jelene ni Vicke, ni od Marije ni Mirjane, ni od Ivana ni Jakova.

A jest primio svu silu pisama od raznih čudovnjaka i čudovnjakinja, domaćih i inozemnih, da prihvati Međugorje kao "poruku", kao mjesto "ukazanja", kao "svetište" i kult nadnaravnih objava!

2) "Gospa" moli biskupa:

Ta ista "vidjelica", Jelena Vasilj, 11. svibnja 1984. šalje preko istoga fra Tomislava Vlašića još jednu "Gospinu" poruku biskupu Žaniću:

"Kažite mu da ga volim i da želim biti s njim da mu udijelim svako dobro. Neka mi povjeruje! Ja sam ovde došla i želim svijet spasiti. Svijet je u velikoj nevolji, u grijehu. Zato je potrebno obraćenje."

Naše razmišljanje: Sada je molbenica biskupu nešto umiljatija. Sve ne bi li, ne bi li povjerovao u "vidjeličine" maštarije! Ne više ono prisilno i prinudno, pod "muss", kao prije, nego slobodno, kako se i pristoji! Kad neće silom, hoće zar milom. Biskup, međutim, nije povjerovao ni milom!

3) "Ja nisam važna".

"Gospa" šalje, pod istim datumom, "poruku" i Biskupskoj komisiji, koja želi ustanoviti je li prava Gospa u Međugorju ili nije. A poruka glasi: "Ja nisam važna. Meni ne morate povjerovati. Ali bar povjerujte Evanđelju".

Naš odgovor: Upravo zato što vjerujemo Evanđelju, čitamo ga i navješćujemo. Sveto nam Evanđelje na jednom mjestu kaže ovako: "Ako vam tko rekne: gle 'evo Krista' ili: 'eno ga!' – ne povjerujte! Ustat će, doista, lažni kristi i lažni proroci i iznijeti znamenja velika i čudesa da zavedu, bude li moguće, i izabrane" (Mt 24,23-24).

Sveti Pavao dodaje jednu zastrašujuću:

"I nikakvo čudo! Ta sam se Sotona prerušuje u anđela svjetla" (2 Kor 11,14). Znači pod površinskom nošnjom - pa kako god sjajna bila - može biti škandalozno vraško postupanje i zavođenje! Oni koji imaju Duha Božjega znat će razlučiti duhove.

"Gospa" kaže za sebe: "Ja nisam važna". Isus je Krist sa svojim Evanđeljem bitan za naše spasenje. Kao Bogu, Sinu Božjemu, njemu pripada naše klanjanje. Bez Isusa spasa nema. A Bog je Otac htio Mariju kao Majku svomu Sinu. Zato je njezina uloga i osoba –vrlo važna!

To Crkva ističe i time što uči da svim svecima pripada naše štovanje, a Blaženoj Djevici Mariji naše nadštovanje.

Mir i dobro, službeno glasilo Hercegovačke franjevačke provincije, br. 2/1993., str. 15, objavilo je bilješku Provincijalata:

Fra Ivan Pusina imao pravo.

Budući da su u tekstu navedene neke netočnosti s obzirom na Msgr. Pavla Žanića, donedavnoga dijecezanskog biskupa u Mostaru, dužnost nam je precizirati sljedeće točke:

1) Vrhovni sud Apostolske signature Konačnom presudom od 27. ožujka 1993. proglasio je prekršajem zakona otpuštanje iz Reda Male braće fra Ivana Prusine. Dekret o otpuštanju izdao je Red, iza toga je stajala Kongregacija za redovnike.
Kad je fra Ivan uložio utok najprije poglavarima Reda a zatim i Kongregaciji, ova je na utok šutjela, jer se oslonila na klauzulu u dekretu o otpuštanju da se ne dopušta priziv na više sudove Sv. Stolice. A u to se uzdala jer je Papine odredbe o otpuštanju iz Reda tumačila preširoko. I u tom je izgubila. Svatko ima pravo na obranu (kan. 1620, 7). Nije se osvrtala na fra Ivanovu "ništovnu žalbu" (querela nullitatis).

Međutim u Presudi se ne proglašava "protuzakonitim i nevaljanim" zahtjev (od 7. siječnja 1983) biskupa Žanića da se oca Prusinu svede "ad statum laicalem", kako Provincijalat navodi. Nije naime uopće bio postavljen dubium (sporno pitanje) o valjanosti ili nevaljanosti Biskupova zahtjeva, nego samo o postupku i odluci Kongregacije za redovnike s obzirom na dekret Reda.


2) Sastavljač bilješke piše: "Nepravednim, protuzakonitim i prenaglenim zahtjevima i odlukama crkvenih struktura, počevši od Biskupskog ordinarijata u Mostaru, pa sve do onih u Rimu koji su nasjeli zahtjevu biskupa Žanića...".

- Biskup se Žanić u Presudi spominje na više mjesta, i svaki put njegov se sud, mišljenje i prijava smatraju mjerodavnima. Ostaju na snazi Biskupove odluke o oduzimanju svećeničkih ovlasti, poduzete s obzirom na fra Ivanovo pastoralno djelovanje u Biskupiji i prije otpuštanja i poslije otpuštanja, pa i nakon što je otpuštanje proglašeno nezakonskim. A spomenuti zahtjev nije odluka. Prema tome nije nitko zahtjevu biskupa Žanića "nasjeo", kako se Provincijalatov pravnik izražava, nego je učinjen zakonski propust Kongregacije za redovnike u postupanju i u odlučivanju (in procedendo et in decernendo) u odnosu na dekret o fra Ivanovu otpuštanju iz Reda Male braće.

3) "Ljudsko poštenje, zakonska pravda i evanđeoska ljubav tražili bi da se svi oni, koji su fra Ivanu učinili nepravdu, ispričaju njemu osobno...".

- Biskup se Žanić nema za što ispričavati, jer se o njegovim pastoralnim odlukama nije uopće presuđivalo na Vrhovnom sudu.

4) "Kako bi u crkvenim uredima bilo evanđeoskije i toplije, kada bi na stolovima tih ureda najprije bilo Evanđelje, a tek onda Kodeks".

- Sastavljaču bilješke sigurno je poznato da je "Fra Ivan Prusina imao pravo" naspram Kongregacije za ustanove posvećenoga života i družbe apostolskoga života zato što je na stolovima Vrhovnoga suda bio Kodeks i po njegovim kanonima, često citiranima, donesena i ova Presuda!

Mostar, 7. studenoga 1993.
Don Luka Pavlović
generalni vikar

Dok je kapelan u Međugorju bio fra Tomislav Vlašić, koji je kasnije prešao u jednu talijansku franjevačku provinciju; kapelan u župi sv. Petra i Pavla u Mostaru fra Ivan Prusina, koji danas živi i radi u inozemstvu (svojedobno u Mostaru uvelike priječio redovito djelovanje novoosnovane katedralne župe,predviđene u Papinskom dekretu "Romanis Pontificibus", br. 6);kapelan u istoj župi fra Ivica Vego, koji je isto činio, a 1988. godine pismeno se oprostio od Franjevačkoga reda i
svećeničke službe; dođoše Vicki Ivanković, "vidjelici" u Međugorju, "i svim vidiocima", "ukazanja" koja su se svojim "porukama" stavila na stranu neposlušnih franjevaca, a oštro obrušila na mjesnoga
biskupa msgr. Pavla Žanića optužujući ga za sav crkveni nered u Hercegovini. "Vidjelica" je ta "viđenja" od 19. prosinca 1981. do 29. rujna 1982. bilježila u svoj posebni Rokovnik, i to - gle ovo! - u
Agendu od 3. do 21. siječnja 1983. Očito je odnekuda prepisivano u Rokovnik, jer datumi nisu išli redoslijedom. "Poruke" su dostavljene biskupu Žaniću djelomično 1982. a cio Rokovnik 1985.
Evo kako je zapisan razgovor između "vidjelice" i njezina "priviđenja", u usporedbi s onim što je o. R. Grafenauer donio na Ordinarijat. "Poruke" Vickine "pojave" stavljamo u kosa slova:
"19. Prosinca 1981. - Subota -
Pitala sam za hercegovački problem, posebno na ono što se odnosi na Fra Ivicu Vego.
Gospa je rekla, da je za ove nerede najkrivlji biskup Žanić, za Fra Ivicu Vegu rekla je, da on nije kriv, ali da Biskup ima svu vlast. Rekla mu je da ostane u Mostaru i da odatle ne ide.
3. Sječnja – Subota (=1982) – (Grafenauer: Nedjelja)
Svi vidioci skupa pitali smo Gospu za Ivicu Vegu.
Gospa je odgovorila: Ivica nije kriv. Ako ga izbace iz fratara, neka bude hrabar. Ja svaki dan govorim "Mir, mir!" a sveviše ima nemira. Nek ostane! Ivica nije kriv. To je ponovila tri
puta. Svi smo čuli i rekli mu: Biskup ne pravi red i zato je on kriv.
Neće ni on vazda bit biskup. Pokazat ću ja pravdu u kraljevstvu. To je trajalo deset minuta, sve o Ivici.
11. Siječnja 1982 - ponediljak -
Pitali smo ponovno za dvojicu Mostarskih kapelana i Gospa je ponovila dva puta ono što je prije rekla. .
20 Siječnja 1982. - Petak – (Grafenauer: Srijeda)
Ja sam postavljala neka pitanja za Ivicu Vegu i Fra Ivana Prusinu, a isto tako, neka mi je i sama Gospa odgovorila. Gospe moja, novine pišu, da su Ivica i Ivan izbačeni iz fratara. Ona je odgovorila: Nisu izbačeni! Nasmijala se. Reci im samo, neka budu mirni i hrabri. Ima mnogo kušnji. Neka ustraju!
Neka novine samo pišu! Na to neka neobraćaju pažnju, jer to nije ni važno.
Gospe moja, jednom ovo smiri, pa da Ivica i Ivan nemaju nikakvih problema.
Gospa je odgovorila: Sve ću ja to smiriti. Spomenula je i neke fratre iz Mostara, ali neka, bit će
prilike da im reknem, ima ih trojica glavnih.
Gospe, šta je sa Biskupom? Hoće li on izmijeniti svoje držanje?
- Gospa je odgovorila ja neću žuriti. Ja čekam, hoće li popustiti na ove moje poruke, koje sam slala preko vas. Ali meni (=Vicki) je to tako teško. Previše je to zamene, a kamo li za Ivicu i Ivana!
Jučer, dok smo bili sa Gospom, pitali smo je može li izmoliti jedan Očenaš za njih dvojicu. Odmah je rekla: Može. I počela je moliti. Kad smo završili, nasmijala se i meni reče: Tebi ništa nije drugo u glavi samo njih dvojica. Ja rekoh: pa i nije!
26. Travnja - 1982. - Ponedjeljak -
Biskup – veli - nema nimalo prave ljubavi Božje za njih dvojicu. Ivica i Ivan neka radi Biskupa ostanu samo mirni jer on im stavlja preveliki teret, samo da ih se oslobodi. Jer počeo je od najmlađih pa sve polako dalje. Znam da je to za nji veliki udarac. Neka se ništa ne sekiraju, neka to slobodno izbrišu iz glave, neka znadu trpjeti za pravdu. Što Biskup radi, nije po Božjoj volji.
Nevini bez krivnje, pa tako premoreni. To Bog nebi dao, ali Biskup neradi po Božjoj milosti, pa može činiti šta hoće. Ali jednog dana vidjet će se pravda koju odavno niste vidjeli. Ja ću to sve polako
početi smirivati, a mnoge će fratre obasjati velika sreća.
29. Rujna - 1982 - Srijeda -
Fra Ivica je upitao: Dali da idemo iz Mostara ili da ostanemo?
Gospa je odgovorila: "Ostanite"!
Krajem kolovoza 1982 g. Vicka nam je rekla odprilike ovako: Gospa mi je poručila da se Ivan i Ivica ne udaljuju iz Mostara.
Četvrtak 15. IV. 1982. Ivica Vego i Ivan Prusina
Ja sam postavila pitanje Gospi ovako: Općenito da mi sve kaže o vama dvojici. Ona se najprije nasmijala i počela govoriti. Oni nisu ništa krivi. Ponovila je dva puta. Neka se zato ništa nebrinu. Ima ih dosta protiv nji dvojice, koji jedva čekaju da ih izbace i da odu iz Mostara. Biskup je tu kriv a ima ih puno koji ga podržavaju i svaki dan govore da vas izbace, da vas više neviđaju.
Nemojte slušati nikoga! Nemojte sebi ništa predbacivati, i što je svakako važno - da neidete iz Mostara. Čine veliku nepravdu prema vama, neće da rade po Božjem zakonu, nego svi protiv njega i zadaju vjeri i crkvi velike udarce i unose još veći nemir.
Gospe moja ti si rekla, da ćeš ti Biskupu nečim pokazati, da ih se okane, pa te ja molim da to što prije učiniš, jer nama se pomalo žuri i očekujem da se to sve smiri i utiša:
Ima ih mnogo pored kojih Ivica i Ivan prođu svaki dan po sto puta, a oni ih neće ni da pogledaju kao da i ne postoje.
Gospe moja ti znaš kako je njima. Pa bi te zamolila da im što prije pomogneš i oslobodiš ih njihovih problema, da i oni budu kao i ostali svećenici.
Gospa se zasmijala i rekla:
Sve polako, ja ću to smiriti i neće biti nikakvih problema. Mise mogu ponekad govoriti, ali neka se ne ističu, dok se to ne smiri. Kod njih nema nikakvih pogrešaka. Da su oni nešto krivi ja bih rekla neka idu i neka nesmetaju.
Onda ja velim, nitko to nemože smiriti, osim tebe. Ako ti ništa nepokušaš onda ništa. A ona reče
Sve polako.
16. 04. II Večer (=1982)
Ja sam postavljala neka pitanja za vas dvojicu a isto tako mi je neka Gospa sama rekla. Mnoge fratre grize savjest zbog njih dvojice. Pa će se sve doznati, oni će se sami polako otkrivati. I naglasila je Nemojte na nji obraćati pažnju vršite svoj posao. To je sve o Ivici i Ivanu što sam ja zapisala, a ostalo sam davala njima napisano na papiriće nisam imala vremena zapisivati sve posebno."
Preslik rukopisa iz Rokovnika Vicke Ivanković
____________________
Naš osvrt: Nakon takvih "poruka" preko međugorskih "vidjelica" fra Ivici Vegi i fra Ivanu Prusini, dvojici mostarskih neposlušnih redovnika, ne možemo ne izraziti svoje duboko zgražanje nad ovakvim pripisivanjem besmislica Blaženoj Djevici Mariji, Majci Božjoj.

Prvo, ne možemo nikako ni misliti ni vjerovati da se Djevica Marija na ovakav način oborila na mjesnoga biskupa koji je tražio crkveno poštovanje i kanonsko postupanje prema novoj zakonito osnovanoj katedralnoj župi, posvećenoj upravo Njoj, Blaženoj Djevici Mariji, Majci Crkve. A ta je katedralna župa - nota bene! - trebala biti osnovana Decizijom iz daleke 1889. godine! Kako to da se ukaza ovako nemilosrdno obrušila na biskupa Žanića s namjerom da zaštiti dvojicu nepokornih
kapelana, kako bi ostali u Mostaru, da rovare protiv Crkve Božje?! Nigdje se ne vidi da međugorska pojava sa svojim uzastopnim protucrkvenim "porukama" tako stoji u službi škandaloznoga
"hercegovačkoga slučaja" neposluha kao ovdje. I možda ni u jednoj drugoj prilici i poruci ne dolazi tako jasno do izražaja constat de non supernaturalitate - tj. jasnoća da se uopće ne radi o nadnaravnim ukazanjima i porukama, a najmanje Gospinim - kao u ovom prežalosnom slučaju i
procesu.

Drugo, na prigovor da ima u knjizi Otkrivenja javnih ukora "anđelima" ili biskupima mjesnih Crkava u maloj Aziji, primjećujemo da to čini uskrsli Gospodin, da je to preko Gospodinova apostola Ivana i da je to javna objava. U našem slučaju radi se o međugorskim privatlucima, koji su u službi crkvenoga neposluha!

Treće, biblijska poslušna Gospa nigdje i nikada u povijesti ne poručuje i ne preporučuje redovnički neposluh protiv crkvenih odluka Svete Stolice i mjesnoga biskupa, osim u Međugorju! Drugim riječima: ako su takozvani "vidioci" u svojim priviđenjima i sanjarijama čuli ikakve "poruke" protiv posluha u Crkvi, onda one nisu od poslušne Gospe, nego od nekih neposlušnih bića. Nigdje đavao nema takva plodna tla kao ondje gdje neposluh caruje. Njegova je definicija: Non serviam - neću ti služiti niti te slušati!

Četvrto, stoga kad su međugorski režiseri događaja i filtraši "poruka" uvidjeli da im takve besmislice neće proći, nego da će se na takav način međugorska "ukazanja" najlakše opovrgnuti, okrenuli su ploču i prestali pripisivati vlastitoj utvarbi takve protucrkvene "poruke" i propuštati ih u narod do
dana današnjega!

Biskup Žanić, kad je čuo, pročitao i razumio te "poruke", nedostojne kršćanske vjere, odlučno je rekao Urbi et Orbi da to nema veze s Gospom.
Sve drugo što se slijevalo na Ordinarijat, samo je potvrđivalo taj stav, koji je ostao na snazi do danas.

Peto, biskup je Žanić na takve nekršćanske "poruke" gledao kao na nekršćanske poruge i Gospi i Crkvi! Zato je sa svom odlučnošću branio i dostojanstvo Gospino i čast Katoličke Crkve.

René Laurentin rođen je 19. listopada 1917. u Toursu u Francuskoj. Za svećenika je zaređen 8. prosinca 1946. Napisao je više djela na području mariologije. Od 1984. objavio je brojne članke, brošure i knjige o međugorskim fenomenima braneći njihovu vjerodostojnost. S biskupom je Žanićem imao više susreta i razmjena pisama. Sa sadašnjim biskupom susreo se 1998. i razmijenio poneki dopis.
Prvo biskupovo pismo Laurentinu, 20. ožujka 1998. Velečasni gospodine Laurentin, nakon našega susreta koji je bio jučer ovdje na Biskupskom ordinarijatu u Mostaru, od 15,00 do 17,00 sati, poslao sam faks ocu Johannu Touwu, koji mi je ljubazno poslao fotokopiju Vašega pisma što ste mu ga poslali u kolovozu 1997., U njemu ste doslovno pisali ono što mi je prethodno pisao otac Touw, tj. "Tvrda i okretna akcija biskupova, koju Papa žali i poštuje, bit će bez sumnje fatalna po Međugorje" (L’action dure et habile de l’évęque, regretée et respectée par le pape, sera sans doute fatale ŕ Medjugorje). Ja sam Vas ljubazno pitao kako Vi znate da Sveti Otac 'žali' moju akciju. Vi ste odlučno zanijekali da ste napisali riječ 'žali' (regretée). Ovdje, naprotiv, jasno se
pokazuje da ste Vi tu riječ napisali, i to vlastoručno. Kako tumačite tu svoju kontradikciju: napisanu tvrdnju i zatim usmeno nijekanje?
Nismo imali vremena razgovarati o famoznom slučaju hotela obitelji N. N. u Međugorju, o čemu ste Vi imali svu dokumentaciju... Kako tumačite dopuštenje "Gospino" za gradnju hotela? Ili mislite da se radi jednostavno o Vickinoj pogrješci?
Onda u tome slučaju što ćemo s vjerodostojnošću "vidjelaca" koje Vi braniti na sav glas pred svijetom?
Jučerašnji razgovor sugerirao mi je da pripremim čitavu knjigu jasnih opovrgnuća neistina koje ste Vi objavili o Međugorju ovih posljednjih godina.
Velečasni gospodine Laurentin, zašto ste sebi dopustili takvu kompromitaciju?
Žalim zaista što moram poduzeti 'čvrstu akciju' prema Vama, iz jednoga jednostavnog razloga: Laurentin amicus, veritas magis amica (= Laurentin prijatelj, istina je veća prijateljica).
Moj je tajnik don Željko sastavio priopćenje o našem jučerašnjem susretu i razgovoru. Šaljemo Vam kopiju na hrvatskom i engleskom pro informatione.
S poštovanjem"
Priopćenje.
"Biskup Ratko Perić primio je, sa svojim tajnikom, u Mostaru, 19. ožujka 1998. godine, vlč. Renéa Laurentina na njegovo traženje. Laurentin je poznati francuski mariolog a u nas poznatiji kao širitelj međugorskih 'ukazanja', 'čudesa' i drugih fenomena. Laurentin je o tome do sada objavio više knjiga i brošura (svake godine ponešto) u kojima propagira autentičnost međugorskih 'ukazanja' i 'poruka' do te mjere da je, prema vlastitom priznanju, prilično izgubio od svoga znanstvenog ugleda koji je uživao kao ozbiljan mariolog. Biskup mu je spomenuo da se služio i njegovim mariološkim knjigama dok je
predavao mariologiju u sarajevskoj bogosloviji, a s obzirom na njegovo pisanje o međugorskim 'ukazanjima' upućuje mu oštre kritike.
U otvorenoj i iskrenoj razmjeni mišljenja biskup je skrenuo Laurentinovu pozornost na brojne njegove netočne i nekorektne podatke u vezi s međugorskim događanjima. Ovdje navodimo samo neke od onih koji su u susretu istaknuti:

- U obrani 'vidioca' Ivana, nakon njegova izlaska iz dubrovačke gimnazije kao franjevačkoga sjemeništarca, zbog školskoga neuspjeha (1983), Laurentin je pisao kako je Ivan doživio 'šok' zbog naglašene prisutnosti biskupovih upozorenja, zbog sumnjičavih ispitivanja, zbog ismijavanja od kolega. Kad su i poglavari i biskup reagirali da od toga ništa nije istina, Laurentin, umjesto da se javno ispriča, utekao se neuobičajenu opravdanju da njegov francuski tekst nije dobro preveden, da on nije mislio na dubrovačkoga nego na mostarskoga biskupa, pa je čak dostavio biskupu Perneku kao 'originalan' tekst drugačiji od onoga koji je poslao Glasu Koncila. Posrijedi je moralno nedopustiv postupak.- Moralno je također nedopustivo da je u jednoj svojoj knjizi (1985) pisao kako je član biskupske komisije za Međugorje, mr. don Nikola Bulat, svećenik splitske nadbiskupije (sada pokojni), "jedan od onih koji se bore za prijevremenu ostavku msgr. Franića da ga zamijeni msgr. Žanić". Bulat je 1986. izjavio da je to "objektivno gledano kleveta," "jer niti sam to tražio ja niti znam da je itko drugi to tražio. Tražio sam od g. Laurentina dva puta da to ispravi, ali to nije učinio do sada koliko ja znam".
Laurentin sada kaže da je to on od nekoga čuo. Biskup mu je rekao da se istina ne ustanovljuje od rekle-kazale nego na izvorima!
- Laurentin se pokazuje naivnim kad vjeruje i piše kako je još u prosincu 1984. godine 'vidjelica' Vicka, već pitana o osobnom dnevniku, njemu izjavila: 'Nema nikakva tajnoga dnevnika u kojem bi se nalazile riječi protiv biskupa'. Biskup je Perić pokazao Laurentinu Vickin 'dnevnik' u kojem su brojne riječi
protiv biskupa Žanića, kao na primjer: 'Gospa je rekla da je za ove nerede najkrivlji biskup Žanić'!
- Osobito se neozbiljno doima kad u jednoj Laurentinovoj knjizi (1985) čitatelj pročita kako je neki međugorski hodočasnik prenio poruku Laurentinu da se Gospa veoma povoljno izrazila o njegovu pisanju o Međugorju. Međugorska je "Gospa" izjavila doslovno ovo: 'Dajte da svećenici čitaju Laurentinovu knjigu, i širite je!' To više nisu 'poruke' naše Gospe, nego zloupotreba njezina imena u komercijalne reklame koje ne čine 'dobre usluge' Blaženoj Djevici Mariji! Neozbiljno je što to vlč. Laurentin, uza sve uljudne ograde, uopće spominje u svojoj knjizi!
- Stvar je posebno tužna i smiješna koliko se R. Laurentin miješa ,a tako slabo poznaje ovdašnju neposlušnost nekih franjevaca Papi s obzirom na predaju osam župa prema Papinu dekretu iz 1975. On u svome žaru za Međugorje i u naivnosti prema franjevcima piše (1985): 'Od strane Međugorja, franjevci su došli dotle da pišu svomu generalu i kardinalu Ratzingeru da zamole kako bi se moglo postupiti. Ovo ja smatram pravim međugorskim čudom!' Ako su, prema Laurentinu, takva međugorska razvikana 'čudesa,' onda nitko bolje ne razotkriva međugorske fenomene od njega samoga! Upozoren je da je Franjevačka generalna kurija iz Rima prošle godine (1997) ukinula Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji novicijat zbog njihove čudovišne neposlušnosti! Dvanaest godina nakon što je on to njihovo pisanje Rimu proglasio 'pravim međugorskim čudom'!
- Nekorektno je što Laurentin piše (1997) da je biskup Perić priopćio fra Jozi Zovki da je
'ekskomuniciran'. Fra Zovki je oduzeta ispovjedna jurisdikcija i sam je 'ipso facto' (samim time)upao u suspenziju jer je, unatoč tomu, ispovijedao.
- Nekorektno je kad Laurentin piše (1997) da je Sveti Otac,vraćajući se iz Sarajeva prošle godine, ovlastio 'dio svoje pratnje'da posjeti Međugorje. Radoznali novinari i ambasadori nisu dio Papine pratnje niti je Papa ikoga ovlastio za takvo hodočašćenje!U dvosatnom razgovoru koji je tekao u duhu zauzeta i dokumentirana raščišćavanja brojnih međugorskih neistina, biskup je zamolio 81-godišnjeg Laurentina da počne pisati svoja poreknuća o Međugorju kako bi zasjala prava istina o toj kontroverznoj pojavi. Učinio bi veliku uslugu ovoj Crkvi da prestane pisati o 'međugorskom fenomenu' na dosadašnji način.
Sporni branitelj međugorskih 'ukazanja' i popratnih pojava, vlč. Laurentin, rekao je da mu u lipnju ove godine izlazi nova knjiga, gledat će uvažiti korekture i dogodine će razmisliti o prestanku pisanja o Međugorju.
Biskup i publicist Laurentin razmijenili su na kraju neke svoje knjige."
Drugo biskupovo pismo R. Laurentinu, 24. ožujka 1998.:

Velečasni René Laurentin,
potvrđujem primitak vašega pisma od 22. ožujka i odgovaram sljedeće:
1) Ne može se privatno govoriti o međugorskim 'ukazanjima' koja ste objavili u stotinama tisuća primjeraka, na raznim jezicima širom svijeta u ovih posljednjih 15 godina.
Pošteno je i pravedno objaviti priopćenje o našem razgovoru ovdje u Mostaru, 19. ožujka 1998. kao što smo i učinili, uredno Vas obavješćujući na prvome mjestu.
2) Nije ništa drugo urađeno osim onoga što ste Vi stavili u svoje spise, kao što sam Vam pokazao. Prema tome, Vi biste se morali prepoznati u tome što ste pisali. Ovaj Ordinarijat preuzima svu odgovornost za hrvatski i engleski prijevod. Šaljemo Vam priopćenje s točnim bilješkama. Nismo se još poslužili Vašom frazom, koju ste napisali prošloga kolovoza časnom prioru benediktinskomu P. Touw-u, da Sveti Otac žali moju 'akciju' s obzirom na Međugorje, a o čemu ste mi Vi rekli da to niste
napisali. Naprotiv, Vaš Vas rukopis demantira. Želio bih imati Vaš odgovor s obzirom na to.
3) Svojim spornim knjigama o međugorskim 'ukazanjima' Vi ste posijali, ne samo u ovoj zemlji, nego i u katoličkom svijetu, podosta kukolja dvoznačnosti i izričitih neistina koje će trebati počupati tijekom vremena. Vi ste mjerodavni i moralno obvezani to učiniti. Mi želimo biti u službi istine koja nas oslobađa od mnogih neistinitih međugorskih pojava, za koje ste se Vi proglasili poznatim glasonošom.
4) Svojim pričama o međugorskim 'ukazanjima', koje zaista treba žaliti, Vi mi uvelike pomažete da dođem do uvjerenja i tvrdnje o nenadnaravnosti (non supernaturalitas) takozvanih "ukazanja' u Međugorju. Koji su sve motivi u svoj toj raboti, Vi to riješite sami pred Bogom.
5) Neću šutjeti odsada ubuduće ni pred kojim Vašim djelom, koje sadrži međugorske izmišljotine, razara katoličko jedinstvo, crkveni mir i pastoralnu skrb u ovoj mjesnoj Crkvi.
6) Osim što objavljujemo te žalosne činjenice, o tome redovito izvješćujemo mjerodavne Urede Svete Stolice, koja, kao columna et firmamentum veritatis (= stup i uporište istine) mora biti o tome informirana.
7) Bila bi vrijedna žaljenja činjenica ako biste Vi očekivali da od iduće godine više ne pišete o Međugorju. Počastili biste Gospu ako biste prestali odmah, pišući dužne retractationes (= poreknuća) ako se želite pokazati prijateljem istine.
S poštovanjem Vas pozdravlja…

Na ta se pisma i priopćenja Laurentin osvrnuo u svojoj knjizi koju je objavio iste godine.
Preslik dijela pisma koje je R. Laurentin vlastoručno napisao i zanijekao da je pisao
R. LAURENTIN, Medjugorje. L'ostilité abonde, la grâce surabonde.
Testament. Derničre nouvelles, No 17, Juin 1998. Na primjer, s obzirom na slučaj Nikole Bulata, koji je dva puta tražio od Laurentina da opovrgne ono što je napisao u svojim Derničres Nouvelles 1985., br. 2, str. 14 (u talijanskom izdanju toga uopće nema!), Laurentin 1998. jednostavno kaže, str. 46: "Ne
sjećam se da sam primio ijedno pismo od Nikole Bulata". Ili na str. 48, u vezi s Laurentinovim pisanjem da Gospa preporučuje njegove knjige, naše priopćenje citira talijansko izdanje njegove knjižice (br. 3) i točnu stranicu 31., a on ispravlja i kaže da biskup ne donosi točnu referenciju, koju je on našao na nekoj drugoj stranici. Jest, ali u francuskom izdanju. U priopćenju je točno naznačeno
talijansko izdanje i stranica. Ali čemu se zadržavati na tome?

Leonard Oreč rođen je u Posuškom Gracu 20. siječnja 1928. Kao član Hercegovačke franjevačke provincije zaređen je za svećenika 21. listopada 1951.
Godine 1976. Sveta ga je Stolica svrgnula sa službe provincijalnog vikara jer se s ostalim članovima provincijalne uprave napismeno pobunio protiv Papina dekreta "Romanis Pontificibus" o predaji župa.
Dvanaest godina kasnije biskup mu je Žanić izdao dekret za župnika u Međugorju, 1988. A kad se počeo vladati mimo crkvenih normi, biskup mu je oduzeo i župničku službu i ispovjednu jurisdikciju u biskupiji. Podigao je utok na Svetu Stolicu, gdje je izgubio parnicu.
Napisao je više članaka o međugorskim "ukazanjima" svrstavajući se na stranu njihove autentičnosti.
Kriva rehabilitacija.
Donosimo ovdje dio biskupova pisma dr. fra Leonardu Oreču:
Mostar, 15. ožujka 1999.
Velečasni fra Leonarde!

Pročitao sam nedavno Vaše Crno pismo - nekoliko razjašnjenja s obzirom na "izjave vidjelaca" međugorskih protiv biskupa Žanića a u korist Ivice Vege i fra Ivana Prusine, od 20. siječnja 1999.
Ne osvrćem se na ono što korigirate kao netočno: "Župa Međugorje ostaje, dakle, kao i prije povjerena dušobrižništvu franjevaca", ni na ono zbog čega izražavate svoje žaljenje:
"Neki su se franjevci, koji su na neki način povezani s Međugorjem, dali zavesti od trgovaca i ušli u nadzorne organe banke". Čak ni na ono što pišete da "u Čapljini nastaje shizma",kojoj ste inače i Vi začetnik onim svojim stavom, koji ste napisali 16. 8. 1973. msgr. Majiću: 'Vama je dobro poznato, da
mi od početka i uporno stojimo na stanovištu da je u Čapljini naša redovnička kuća i da smo spremni u njoj ostati i u slučaju da nam viša sila oduzme župu'. Eto odupirite se uporno i uspješno "višoj sili" pa i pod škandalom šizme! Nego sam zaprepašten da u 'slučaju Ivice Vege' pišete doslovno ovako:
1) - Ostavili ste dvoznačnom misao, da Vego, s jedne strane, nije imao mogućnosti apelirati na bilo koga, a ipak, s druge strane, on je apelirao i Apostolska je signatura njegovo otpuštanje proglasila ništetnim.
2) - Vi dobro znate da nije rehabilitiran ni on ni fra Prusina zato što su imali pravo u odnosu na sve ono što su bezakonički radili po Mostaru, nego zato što Kongregacija za ustanove posvećenog života... nije uredno obavila svoj zadatak. (…). Signatura je tu našla legalan propust ('prekršaj zakona') i to je proglasila, pa je zato otpuštanje nichtig (= ništavno). I da se ponovno bio vodio proces protiv onih kažnjivih djela, od početka i poštujući legalnu proceduru, i sami znate da bi bilo
drugačije. Čapljina docet.
3) - A najčudnije i najškandaloznije je od Vas da tvrdite da su Veginim rehabilitiranjem rehabilitirane i 'izjave vidjelaca'. Koje 'izjave' i kojih 'vidjelaca'? Želite li to zaista samoj Apostolskoj Signaturi, Vrhovnom crkvenom sudu, podmetnuti da je ona "time" (dadurch) rehabilitirala i 'izjave vidjelaca'?
Čovječje Božji, kakva je to međugorska fanatičnost, fantastika i logika, naopaki zaključak i kakvo je to poznavanje i poigravanje sa Signaturom kao Vrhovnim crkvenim sudom?
Zar su 'izjave vidjelaca' bile predmet presude Apostolske signature? Je li joj to bilo i na kraj pameti? Zar Signatura igdje spominje Međugorje i vidioce? I indirektno? I ako Signatura nađe neki legalan propust ili 'prekršaj zakona' u postupku nekoga Ureda Svete Stolice (u ovom slučaju
Kongregacije za redovnike), zar time rehabilitira svu 'tvrdokornu neposlušnost' pojedinih franjevaca, njihovo 'kažnjivo djelo neposlušnosti prema poglavarima', 'posljedice neposluha' njihova, 'prekršaj s obzirom na ostale propise dekreta' o 'pastoralnoj djelatnosti', ili što je jedan od njih 'postao neposlušan ili djelomično ili cjelovito prema svim spomenutim dekretima', 'koji su se uporno odupirali izvršenju dekreta ROMANIS PONTIFICIBUS', 'koji su se protivili izvršenju dekreta', 'ustrajni u pobuni' itd? Zar mislite da svojom tvrdnjom o rehabilitiranju Vege ne branite zloporabu koju je Signatura
izričito predvidjela s obzirom na svoju Presudu: 'da se ovom odlukom netko ne bi služio za rasklimavanje stege posvećenoga života.' Zar zaista mislite da su rehabilitirane besmislene 'izjave vidjelaca' protiv biskupa, u korist Vege i Prusine? (…).
4) - Želite li tom rečenicom dokazati - protivno ponavljanoj tvrdnji međugorskih franjevaca, pa prema tome i svojoj - da je Međugorje, 'Gospa međugorska', 'vidioci', njihove 'izjave' i 'poruke', ipak u službi neizvršenja Papina dekreta, tj. bitno povezano s neposlušnošću franjevaca u Mostarskoduvanjskoj
biskupiji? Ako Vam je to bila nakana, onda ste tom svojom rečenicom i interpretacijom stavili i samu Apostolsku signaturu protiv apostolskoga Dekreta Romanis Pontificibus.
Mene ste još jednom uvjerili, valjda i nehotice, u Vašu i ostalih pro-međugorskih franjevaca (…) zloupotrebu međugorskog fenomena i svu smetenost i smušenost njegovih upornih podupiratelja. Dok Vam na tome jasnom očitovanju valja odati priznanje, ujedno treba izjaviti da je to Vaše interpretiranje Signaturine presude vere indignum et iniustum! (= uistinu nedostojno nepravedno).(…).

Želeći Vam sretne uskrsne blagdane
Bogu Vas preporučuje...

Slavko Barbarić rođen je u Dragićini kod Čerina, 11. ožujka 1946. Kao član Hercegovačke franjevačke provincije zaređen je za svećenika 19. prosinca 1971. Godine 1981. fra Slavko je bio imenovan duhovnim pomoćnikom u Mostaru. Od 1984. kapelan je u Međugorju, kamo je i otprije zalazio.
Naslijedio je fra Tomislava Vlašića i postao "duhovni voditelj" djeci, "vidiocima".
Biskup Žanić 3. siječnja 1985. traži od Provincijalata da se fra Slavko premjesti iz Međugorja. Biskup intervenira još jednom, 30. siječnja 1985., ali se oglušuje i fra Slavko i Provincijalat. Međutim, izričito i odlučno intervenira međugorska navodna "Gospa", objavljujući preko "vidjelaca" svoj pastoralni
"dekret" fra Slavku Barbariću, imenujući ga, mimo svakoga običaja, "voditeljem" župe, 3. veljače 1985:
"Ja želim da otac Slavko ostane ovdje, da vodi župu i skuplja vijesti kako bi, kad ja više ne budem dolazila, ostala potpuna slika svega onoga što se dogodilo. U ovom trenutku molim posebno za oca Slavka i za sve one koji rade u ovoj župi."
Posebna je uvučenost dr. fra Slavka Barbarića u razrješenje afere oko koverte Ivana Dragićevića, 1985. Na biskupovo treće insistiranje za premještaj, 20. srpnja 1985., Provincijat predlaže fra Slavka za kapelana u Blagaju. Ordinarijat odobrava, 6. rujna 1985. Kroz to vrijeme o. Barbarić često ide u Međugorje i propagira kult "Gospe međugorske".
Neumorno izdaje knjige, obilazi svijetom zajedno s pojedinim "vidiocima", tumači svijetu poruke.
Tri godine kasnije, provincijalat predlaže fra Slavka za kapelana na Humac. Biskup odobrava, 16. rujna 1988. Nakon BK izjave iz 1991. fra Slavko Barbarić iskazuje koja je nakana Međugorja: "Mi imamo svoje svetište. Imamo dopuštenje za narod da ovamo dolazi. Što će nam više vidioci?"
Provincijalat predlaže da fra Slavko ostane na Humcu, 1991. I to biskup odobrava.
Godine 1991. fra Slavko na svoju ruku - on kaže na usmeno odobrenje provincijalovo - prelazi s Humca u Međugorje, bez ikakva znanja biskupova. Na Ordinarijatu je biskupska smjena, 1992/93. Agresorski rat bjesni u Hrvatskoj i BiH. Od 1993. nadalje više je dopisa razmijenjeno između Ordinarijata i fra Slavka, a Ordinarijat ne postavlja pitanje njegove legalnosti u župi, u uvjerenju da fra Slavko ima sve dekrete uredne. Biskup traži od Provincijalata da fra Slavko bude premješten iz Međugorja, 1999. Budući da je već godinama bez pastoralnoga dekreta u Međugorju, a ni tada nije htio otići iz župe, biskup mu je proglasio prestanak ispovjedne jurisdikcije: 20. veljače 2000.
Fra Slavko je zatražio od biskupa reviziju dekreta, 7, veljače 2000. Biskup mu je još jednom potvrdio svoju odluku: 9. veljače 2000., tj. da će mu prestati jurisdikcija naznačenoga dana ako ne ode iz Međugorja.
Fra Slavko se požalio Svetoj Stolici. Kongregacija za evangelizaciju naroda tražila je podatke o fra Slavku dopisom od 27. ožujka, a biskup je odgovorio 8. travnja 2000. zadržavši svoj stav, dok ne dođe fra Slavkov potpis na Izjavu o posluhu i konkretan posluh da se udalji iz Međugorja. Fra Slavko je
potpisao Izjavu o posluhu, 20. lipnja 2000., ali se nije dao iz Međugorja. Potvrđen mu je još jednom prestanak ispovjedne jurisdikcije, 30. listopada 2000.

Umro je 24. studenoga 2000. na Križevcu. Međugorska je pojava u mjesečnoj "poruci", 25. studenoga, dala izjavu o fra Slavkovu rođenju za nebo: "Radujem se s vama i želim vam reći
da je vaš brat Slavko rođen za nebo i zagovara vas." Ljudi se pitaju je li to "beatifikacija" bez kanonskoga procesa, i to sutradan po smrti?
Bio je jedan od motora međugorske propagande. Bilo mu je žao da je ostao bez ispovjedne jurisdikcije, ali se vidjelo da mu je u ovom slučaju privatno iznad javnoga!
Biskup je dopisom od 28. prosinca 2000. ovim riječima fra Žarku Iliću reagirao na pretjerivanja o pokojnom fra Slavku: "Megalomanski je što u curriculumu vitae pokojnoga dr. fra Slavka Barbarića kažete da je pobožnost križnoga puta 'predvodio tisućama petaka' (Kršni zavičaj, 33, str.
267). Računajte ovako: da je svakoga petka kroz svih 19 'ukazivalačkih' godina vodio križni put, bilo bi 988 petaka. Dakle, nije ni tisuću! A nemoguće je da je svakoga petka bio i u tih 19 godina. Poneki je petak bio u Mostaru, Blagaju, na Humcu, u Brazilu, u Južnoj Africi, u Americi, u Italiji, u Njemačkoj! Odakle onda 'tisuće petaka'? Isto tako prenosite svjedočanstvo 'djelatnika međugorskog svetišta' kako su fra Slavkove knjige 'prevedene na dvadesetak jezika i premašile nakladu od 20 milijuna' Hajde,
računajte ovako: Navodite 11 fra Slavkovih knjiga, i nijedna knjiga nije doživjela dva izdanja. Neka je svaka knjiga izišla u nevjerojatnih 10.000 primjeraka, to je nevjerojatnih 110.000 primjeraka na hrvatskom, a u nevjerojatnih 20 jezika još puta toliko jest jednako nevjerojatnih 2.200.000
primjeraka. Odakle onda '20 milijuna', čovječe Božji?"
Unatoč svemu fra Slavkovu neposluhu za života, mjesni je ordinarij predvodio za njega Misu zadušnicu 26. studenoga u Međugorju, istaknuvši u početku sv. Mise: "Pred Božjim pozivom umuknu sve ljudske primjedbe i priče. Preostaje samo odgovor pozvanomu pred Bogom i naš ljudski zagovor po ovoj Isusovoj žrtvi, pred milosrdnim Ocem nebeskim. Neka Krist Kralj - kojemu danas svetkovinu slavimo - primi dušu pokojnoga svećenika fra Slavka i udijeli nagradu za sva dobra djela, i oproštenje za sve propuste."

Tomislav Vlašić rođen je u Sovićima, 16. siječnja 1942.Kao član Hercegovačke franjevačke provincije zaređen je za svećenika 26. srpnja 1969. Prije dolaska u Međugorje, fra Tomislav je bio kapelan u Čapljini. Naslijedio je fra Zrinka Čuvala, početkom 1982. preuzimajući službu kapelana u međugorskoj župi.
Od samoga početka pratio je "vidioce", a kad se našao kao kapelan u Međugorju, onda im se javio i kao duhovni vođa, u kojega su imali puno povjerenje, razmjenjujući neki od njih svoje dnevnike s njegovima.
Biskup je Žanić posjetio Međugorje 16. studenoga 1983. i interesirao se za Dnevnik "vidjelice" Vicke Ivanković i za župnu kroniku da može donijeti sud o fenomenu. Fra Tomislav daje Kroniku, a negira postojanje Dnevnika "vidjeličina". Kaže da se može zakleti na križ. Dolazi na Ordinarijat u Mostar, u. prosincu 1983. i pred biskupom se kune na križ da nije imao u rukama Vickin dnevnik. Određeni je dnevnik, međutim, postojao što se može dokazati iz fra Tomislavove kronike i iz njegova pisma
biskupu, od 21. prosinca 1983.
U razgovoru 1983. obavijestio je švicarskoga teologa U. von Balthasara: "Djeca su odlučila poći u samostan ali čekaju trenutak koji samo oni znaju."
Prisega registrirana na Biskupskom ordinarijatu u Mostaru, pred biskupom, 14. prosinca 1983. koju je učinio fra Tomislav Vlašić, a glasi:
'"Nako mi pomogao svemogući Bog, Otac, Sin i Duh Sveti, Dnevnik skriveni, o
kojem otac Biskup govori, nikada nije bio u mojoj ruci, niti znam da postoji
Vickin dnevnik. Najiskrenije sam se interesirao i kod Vicke da doznam da li
postoji. I iz razgovora sam došao do uvjerenja da ne postoji taj Dnevnik. U tom
razdoblju sam Vicku poticao da piše Dnevnik i nije ga pisala koliko sam mogao
doznati. I ja o Dnevniku ništa više ne znam - Amen!"

U pismu od 13. travnja 1984. predstavlja se Papi kao onaj koji "po božanskoj providnosti vodi međugorske vidioce". Informira ga da "Gospa nastavlja pričati svoj životopis vidiocima" i obavještava Svetog Oca: "nalazim se u Rimu od 29. 04. do 10.05. radi jednoga međunarodnog sastanka. Znam da ste vrlo zauzeti, ali ako me možete primiti koju minutu, rekao bih Vam jake točke ukazanja".

Drugo pismo od šest stranica, poslano Papi dva tjedna kasnije, sadrži "poruke": "Vrijeme je blizu. Idemo k svršetku".
Fra Vlašić piše u kolovozu 1984. biskupu Žaniću da je Gospin dvijetisućiti rođendan te 1984. godine 5. kolovoza! Nitko od ozbiljnih crkvenjaka to nije uzimao u obzir, a najmanje biskup Žanić i Sveta Stolica.
Konačno, fra Tomislav piše početkom 1985. jednomu svom "predragom bratu" koji je bio u Vatikanu, moleći zaštitu s obzirom na biskupa i tumači: "Trebalo bi pokrenuti i sve druge (učenjake, teologe, biskupe, kardinale…). Već moramo priznati da sotona može djelovati i u strukturama Crkve."
Godine 1984. fra Tomislav je morao napustiti Međugorje i prijeći za kapelana u Vitinu. Odanle je otišao u Italiju, u Parmu gdje je utemeljio 1987., zajedno s Njemicom, Agnes Heupel (kao "Klara i Franjo", doslovno piše T. Vlašić7), mješovitu udrugu nazvanu "Kraljice mira, potpuno smo tvoji. Po Mariji k Isusu". Od tada ime fra Tomislava Vlašića nije više na popisu Male braće Hercegovačke provincije.
Vlašićev pokušaj da svoju novu zajednicu protumači kao "Božji plan", koji mu je preko Gospe otkrila Marija Pavlović, jedna od međugorskih "vidjelica", tadašnja članica te iste zajednice, koja je napisala "svjedočanstvo" kao dodatak spomenutom Pozivu, odlučno je opovrgla: "Sve ono što može biti shvaćeno kao potvrda i izričito odobrenje ovog Djela fra Tomislava V. i Agnes Heupel, od strane Gospe preko mene, apsolutno ne odgovara istini i isto tako istini ne odgovara ideja da sam ja imala spontanu želju da napišem ono svjedočanstvo."

Očito su posrijedi bile neke mutnoće. "Vidjelica" je napustila onu zajednicu i udala se za jednoga Talijana, 1993. Zajednica se fra Tomislavova samo na temelju dopisa župnika fra Ivana Landeke, 17. siječnja 1994., a bez ikakva odobrenja mjerodavnih crkvenih vlasti, nastanila u Međugorju, podigavši kuću širokih razmjera.
Pismom od 5. prosinca 1997. mjesni je ordinarij na temelju kan. 975. Zakonika kanonskoga prava proglasio da fra Tomislav Vlašić nema nikakve ispovjedne jurisdikcije na terenu mostarskoduvanjske
biskupije. Takav mu je status i danas.
Prema opsežnoj dokumentaciji, koja je stavljena Ordinarijatu na uvid, fra Tomislavova mješovita zajednica posljednjih godina doživljava ozbiljne krize, potrese i diobe.

Jozo Zovko rođen je u Uzarićima kod Širokoga Brijega 19. ožujka 1941. Kao član Hercegovačke franjevačke provincije zaređen je za svećenika 3. travnja 1965. Fra Jozo je bio župnik u Međugorju u vrijeme kad su se pojavila "ukazanja", 1981. Najprije je nekoliko dana bio sumnjičav prema
"ukazanjima", ali od 29. lipnja 1981., kad se "Gospa" i njemu "ukazala" u crkvi pod krunicom, pretvorio se u fanatična širitelja međugorske propagande.
U listopadu 1981. osuđen je na tri i pol godine zatvora što je 11. srpnja 1981. u svojoj propovijedi u Međugorju obezvrijedio jubilarnu 40. obljetnicu "narodne revolucije". Na suđenju se spominje također njegov pozdrav biskupu na krizmi u Međugorju, 25. srpnja 1981. U obrazloženju Optužnice ima i ovaj fra Jozin odlomak protiv biskupa Žanića:
"Prizna da je u lično konceptiranom i pročitanom pozdravnom govoru biskupu naveo da se moli da nas vrijeme 'lažnih nauka i krivih učitelja' ne zavede, ali da je time aludirao na biskupa da on mora biti pravi učitelj, jer smatra da je on kriv što prošle godine u njegovoj župi nije održana krizma, navodeći i to da učitelj ne smije biti vuk u ovčijoj koži".
Fra Jozo, koji je govorio o lažnim naucima i učiteljima, o vucima u ovčjem runu, uspješno se brani pred komunističkim sucima da je time mislio na biskupa kao "vuka" i "lažnog učitelja"!
Fra Jozinoj obrani prisustvovao je 21. listopada 1981. i don Ante Luburić, tajnik biskupije, koji je sastavio zapisnik od 5 stranica. Fra Jozo nije ničim opovrgao svoje izjave dane u istrazi, veli zapisničar, nego se ovako brani: "Fra Jozo ne odgovara na pitanja nego želi sud uvjeriti da je za vrijeme istražnog postupka bio bolestan, imao je bolest uha, pa on nije čuo sve što ga se pitalo i što se sve u zapisnik diktiralo. Zapisnik koji je u istrazi sastavljan on nije 'pročitao', ali ga je 'potpisao s uvjerenjem da je u zapisnik uneseno ono što je on govorio'." Tajnik Luburić dodaje: "ništa nije iz optužnice negirao, ja se barem ne sjećam. Nakon ove njegove izjave ja sam kod sebe napravio još jednu bilješku, a ta je: Da nije možda ovo razlog da mi, na moje osobno traženje, Provincijalat nije htio dostaviti optužnicu fra Jozinu da je za Ordinarijat kopiram, a to su i bez traženja trebali dostaviti?"
Kazna je fra Jozi Zovki skraćena. Vratio se iz zatvora u veljači 1983., ne u Međugorje, ali vrlo povezan s Međugorjem. I kao župnik Tihaljine bio je u stalnu kontaktu s Međugorjem.
Uvidjevši više elemenata koji su se nakupili iz fra Jozina ponašanja, biskup mu je 23. kolovoza 1989. oduzeo svaku jurisdikciju u hercegovačkim biskupijama. On se 14. listopada 1989. žalio Svetoj Stolici, ali je 15. veljače 1990. stigao odgovor da se potvrđuje i stoji kazna dok se fra Jozo ne makne u kakav
"convento lontano da Međugorje" (= samostan daleko od Međugorja). Imenovan je gvardijanom na Širokom Brijegu, a već više godina ne obavlja nikakvu pastoralnu službu, koje je lišen u ovoj biskupiji od 1989.
Godine 1995. izrađen je film pod naslovom "Gospa", a u kojem je protagonist - fra Jozo. Ordinarijat se osvrnuo svojom kritikom u povodu prikazivanja toga filma.

Fra Jozine želje. Fra Jozo Zovko, već više godina bez pastoralne jurisdikcije i kanonske misije u Hercegovini, neumorno putuje širom svijeta i širi poruke "Gospe međugorske".
Predviđajući susrete s međugorskim pristašama po Sjedinjenim Američkim Državama, šalje putem svoje tajnice organizatorima upute, savjete i želje s obzirom na svoj boravak i susrete. Dne 18. rujna 1997. godine poslan je na engleskom jeziku raspored njegova boravka i zahtjevi u 17 točaka. Ordinarijat je primio iz Amerike tekst i prevodimo neke točke:
"4. Najprikladniji pristup biskupima jest da se biskupa pozove na sastanak a ne da se za to traži njegovo odobrenje. To bi trebao učiniti mjesni a ne glavni organizator. Važno je poštovati položaj biskupa a ne stavljati ih u neugodne situacije. Pozivajući ih, oni će biti upoznati s događajem a da im se ne daje uloga koju oni ne mogu obaviti. Svećenici i redovnici biskupije i provincije mogu isto tako biti pozvani.
7. Ulaznice za sastanak u crkvi ne smiju se prodavati, premda organizator mora voditi predbilježbu. Kad se sastanak održava izvan crkve i ulaznice se moraju prodavati, neka se prodaju po najnižoj cijeni da se pokriju troškovi... Sabiranje novca može se poduzimati sve dotle dok se ponizno (humbly) provodi.
8. O. Zovko ne stidi se velike potrebe svoga naroda, i posebno, velike i hitne potrebe ratne siročadi 'God-Parent' programa. On rado prima milodare, a u svakom je slučaju važno da bude jasno shvaćeno da je jedina svrha njegova dolaska u SAD da donese Gospinu poruku.
9. O. Zovko pozdravlja prigodu privatnog susreta sa svećenicima, redovnicima i Bogu posvećenim osobama, možda upravo prije generalnog sastanka. Otvoren je da drži duhovnu obnovu za njih ako mu dopusti vrijeme i okolnosti.
10. Preporučuje se pojedinačan veliki oglas s natpisom:
EVO TI MAJKE sa slikom Gospe međugorske i s jednom fotografijom o. Zovke, iskazujući dotičnu vijest o sastanku, uključujući i telefonske brojeve. Svaka reklama treba biti prethodno odobrena.
11. Za vrijeme Zovkina govora trebaju svakome vjerniku koji je nazočan sastanku biti podijeljene Gospine slike kao što su u Zovkinoj župi na Širokom Brijegu. One će se naručiti i platiti unaprijed u Italiji čim se procijeni koliko ih treba. Ili, one se mogu otiskati u mjestu ako je kvaliteta ravna izvorniku uključujući boju i težinu i veličinu papira. Sve neupotrijebljene slike moraju se pokupiti i slike se ne smiju dijeliti nikomu izvan sastanka ni u koje vrijeme i nikojom prigodom. Zovko ne daje samo Gospinu sliku nego 'Njezin program' i svoj blagoslov s time. To se mora poštovati.
12. O. Zovko mora biti jedini govornik i nijedan drugi govornik nije predviđen.
13. O. Zovko više voli prenoćiti sa svećenicima i bilo bi prikladno da on bude s hrvatskim svećenicima gdje je moguće. On ne voli boraviti ni u jednoj privatnoj kući. Njegov smještaj, u svakom slučaju, treba biti privatan s privatnim kupatilom i udobnim krevetom. Naporno je putovanje i treba dobro spavati.
15. Izabrane organizatore treba upozoriti da kontaktiraju sa svim međugorskim centrima i molitvenim skupinama u njihovu području i okolnim područjima gdje o. Zovko ne može dospjeti, te tijesno s njima surađivati.
Živi na Širokome Brijegu.

Jakov, zvani Jakša ili Jakiša, rođen je 6. ožujka 1971. u Bijakovićima, od oca Ante i majke Jake.
Od 25. lipnja 1981. imao je gotovo svakodnevna "ukazanja" do 12. rujna 1998.
Pojava mu je pričala svoj život od 7. siječnja do 11. travnja 1983.
U jednome intervjuu 1993., u jeku rata, kaže: "Gospa me i danas, kao i svaki dan posljednjih dvanaest godina, tražila da se molim za mir u bivšoj Jugoslaviji. Djevica me uvjerila da mogu zaustaviti rat svojim molitvama…"
S putovanja po Sjedinjenim Američkim Državama, dne 12. rujna 1998. javio se u Međugorje, u župni ured, ističući da mu se toga dana Gospa "ukazala" posljednji put. Viđenje je trajalo pola sata: od 11,15 do 11,45. Ta mu je pojava rekla da će mu se od sada ukazivati samo jednom godišnje, i to licem na Božić. Povjerila mu je 10. "tajnu". I dok mu je to povjeravala, bila je "tužna". A njega je ipak blago tješila: "Nemoj biti tužan, jer kao majka ja ću biti uvijek s tobom i kao svaka prava majka nikada te neću ostaviti".
Oženio se Talijankom Anna-Lisom Barozzi, 11. travnja 1993. Imaju troje djece. Živi u Međugorju.

Ivanka, zvana i Ivica, rođena je u Bijakovićima, župa Međugorje, 21. lipnja 1966., od oca Ivana i majke Jagode.Stanovala je i pohađala srednju školu u Mostaru.
Ukazivačka pojava pričala joj je svoj život od 7. siječnja do 22. svibnja 1983. Točno stotinu i četrdeset dana. Posljednji redoviti susret s nebeskom pojavom bio je 7. svibnja 1985. Nikada u životu nije vidjela "Gospu" nježniju i ljepšu kao toga dana. "Danas je imala najljepšu haljinu koju sam
ikad vidjela u životu. Ta je haljina svjetlucala na srebro i zlato." U istim haljinama bila su i dva anđela koja su pratila "Gospu". Pitala je Ivanku što bi "željela". "A ja sam zamolila da vidim svoju majku." Nakon grljenja i poljubaca viđenje je nestalo. I onda poruka: "Drago moje dijete, danas je naš zadnji sastanak. Ne budi žalosna, jer ću ti dolaziti na svaku godišnjicu, osim ove. Dijete moje, nemoj pomisliti da si nešto pogriješila, te ti zbog tog neću više dolaziti. Ne, nisi! Planove koje je imao moj sin i Ja, Ti si prihvatila svim srcem i izvršila… Ivanka, milosti koje si dobila ti i tvoja braća, nije dobio nitko na zemlji do sada!"
Nakon sat vremena viđenja, razgovora, Ivanka je poljubila pojavu koja je sa svojim anđelima vinula u nebeske visine. Ivanka ima "ukazanja" samo jednom godišnje, 25. lipnja, na obljetnicu "Gospinih ukazanja". Njoj nije potrebno više, jer je ionako dobila milosti kao "nitko na zemlji do sada". Povjerena joj je i 10. tajna, 6. svibnja 1985.
Udala se za Rajka Eleza s kojim ima troje djece. Živi u Međugorju.

Ivan je rođen u Mostaru, 25. svibnja 1965., a njegovi roditelji Stanko i Zlata borave u Bijakovićima u župi Međugorje. Završivši osnovno obrazovanje, pohađao je prvi razred srednje škole u Čitluku, ali ga nije položio. U kolovozu 1981. javio se u sjemenište kao kandidat Hercegovačke franjevačke provincije, već poznat po svojim "viđenjima".
Poslan je u gimnaziju u Visoko. I u sjemeništu je imao gotovo svakodnevna "ukazanja". Budući da u Visokom prve godine nije uspio, ni nakon dva pokušaja, položiti popravni ispit, smatralo se da će biti uspješniji u školi ako prijeđe u dubrovačko sjemenište. Tako je ujesen 1982. iz franjevačke gimnazije u
Visokom bio je premješten u dubrovačku humanističku. Dao se na učenje povijesti i drugih predmeta, a još više na "ukazanja".
Međutim, ni u Dubrovniku se nije pokazao dostatno zainteresiranim za školu koju je napustio u siječnju 1983. I otišao kući.
Ivan ima svakodnevna "ukazanja" od 24. lipnja 1981. do dana današnjega.
Neuobičajena nauka.
Dok je bio u Visokom, 2. rujna 1981. pitao je "pojavu" za svoje kolege i za sebe kako će im biti.
Ona da je rekla, a on zapisao: "Vi ste moja djeca i ostajete. Pošli ste Isusovim putem, i tu vam ne može nitko zasmetati da širite Isusovu vjeru."
Kad smo već kod sjemeništa, Ivan piše kako mu se 5. rujna i 12. rujna 1981. "Gospa" obraća našim kršćanskim pozdravom: "Hvaljen Isus i Marija"!
- Malo je čudno da preponizna Gospa i samu sebe tako pozdravlja? Ona, učiteljica poniznosti.
K tomu 13. rujna 1981. piše: "Svi mi, djeca sjemeništa, bili smo poslije ispovijedi na molitvi. I molili smo cijelu krunicu. Došla je na Isusovu sliku i rekla je: ’Ovo je vaš otac, anđele!’"
- Kakva je to nauka? To naša Gospa nije nikada rekla za Isusa, ni u Bibliji ni u Predaji. To Isus nikad nije rekao za sebe da nam je on Otac. On je apostole i nas zvao "braćom" (Iv 20, 17), jer je i sam "prvorođenac među mnogom braćom" (Rim 8,29). A sam naučavaše: "Ni ocem ne zovite nikoga na zemlji jer jedan je Otac vaš - onaj na nebesima" (Mt 23,9).
Pojava je Ivanu pričala svoj život punih pet mjeseci, od 22. prosinca 1982. do 22. svibnja 1983.
Ivan je poslao mjesnom biskupu Žaniću više pisanih "poruka" na koje ćemo se osvrnuti na drugom mjestu u ovoj knjizi.
Ženidba.
Ivan se, 10-ak godina kasnije, 23. listopada 1994., oženio s bivšom miss Massachusetts Loreen Murphy. Na dan vjenčanja u župi sv. Leonarda u Bostonu u SAD-u, u prostoriji pokraj crkve, imao je uobičajeno "viđenje", upravo kao u Međugorju, Visokom i Dubrovniku. Ukazala mu se ona ista "pojava".2 Ivan s Loreenom ima troje djece. Dio godine Ivan provodi u Međugorju, a ostale mjesece u Bostonu.
I tako on godinama do danas iznosi priče o "ukazanjima" svjetskim dolaznicima u Međugorje i po svijetu. Do sada je imao devet "tajna" i jedno 7000 dnevnih "ukazanja". Sada neki kažu da nije uopće važno ukazuje li se ili ne ukazuje; važno je da ljudi dolaze na mjesto tzv. ukazanja i da se na temelju takvih takozvanih "ukazanja" mole.
"Bogati mladić".
Piše jedan znanac iz svijeta biskupu, 1997.: "Ovih dana Ivan Dragićević u susretu s 'hodočasnicima'
vozi svoj novi luksuzni BMW srebrne boje, s onim širokim športskim gumama, izvan serije, kao posebna narudžba iz Njemačke - vrijedi možda oko 150.000 DM!"
Ne znamo stvarno ni koliko to luksuzno vrijedi, ni koje je boje, ni serije. Ali Ivanu, kao bivšem sjemeništarcu, slobodni bismo bili uputiti skromnu poruku kad ih je on već toliko uputio biskupu Žaniću da se obrati "ukazanjima" u Međugorju.
Preporučujemo mu da se okani tih pustih dječjih priča oko Blažene Djevice Marije i preraste u punoljetnu zbiljnost! Već je troje drugih "anđela" svelo svakodnevna na jednogodišnje "ukazanje"! Od 365 godišnjih odjednom su 364 svedena na jedno! Doduše, doživotno! Treba početi uvoditi novu praksu - iznijeti svu istinu na sunce! Da nas istina oslobodi!

Mirjana je rođena u Sarajevu, 18. ožujka 1965., od oca Joze i majke Milene. Dugo je živjela u Sarajevu, gdje se i školovala.
Prvo je "vidjeličino" viđenje "nebeske pojave" bilo 24. lipnja 1981., a posljednji redoviti susret bio je na Božić, 25. prosinca 1982. Priča da je njoj samoj taj rastanak bio vrlo težak, jedva su se rastale nakon 45 minuta. Navodna joj je Gospa rekla da je ona "dovoljno svjesna", da mora shvatiti kako se mora "okrenuti normalnom svagdanjem životu", kao i njezine vršnjakinje, da mora "nastaviti živjeti bez njezinih majčinskih savjeta". Mirjana nastavlja: "Prvih mjesec dana bilo mi je zaista teško. Na to me je i Gospa upozorila. Zapadala sam u tešku potištenost. Sve sam izbjegavala, zatvarala se u svoju sobu, gdje sam uvijek čekala Gospu. Plakala sam i zvala je. Osjećala sam njezinu pomoć i čekala kad će doći moj rođendan".U stvari pojava joj ostavila "jedan dar, tj. da ću je vidjeti za rođendan dok sam živa". Međutim, kako je i to dugo u godini dana, a dolaznici navalili sa svih strana, ideje su se, viđenja i osobe poprilično promijenile. Tako, kaže Mirjana, "od 2. kolovoza 1987. svakog drugog u mjesecu čujem u sebi Gospin glas, a ponekada je i vidim, te s njom molim za nevjernike".
Međutim, dogodile su se još neke promjene i u osobama i u priviđenjima: "od 2. siječnja 1997. to iskustvo nije više isključivo privatno: Mirjana zna sat u koji Gospa dolazi, od 10 do 11, i taj je susret molitve otvoren također vjernicima", objavljuju neki novinari njezine obavijesti.

U posljednjem redovitom susretu, 25. prosinca 1982. Mirjani je dana 10. "tajna", kako to donosi međugorska kronika i drugi izvori.
U čemu se sastoje te "tajne"? Tadašnji međugorski župnik dr. fra Tomislav Pervan poslao je 1. veljače 1983. na Ordinarijat prijepis Mirjanina razgovora s fra Tomislavom Vlašićem. Na stranici 7. stoji ovaj
odlomak:
"Tomislav: Dakle o tajnama sada ništa konkretno se ne može reći do momenta kada vam Gospa rekne da možete kazati.
Mirjana: Da.
Tomislav: Uglavnom može li se ovo tvrditi: Neke tajne su vaše osobne naravi?
Mirjana: Ne. Ja nemam ni jednu tajnu da je baš osobno meni.
Tomislav: Ti nemaš, a inače Ivan ima osobnih tajni.
Mirjana: Meni su tajne ovako: za čovječanstvo uopšte, za svijet, onda za Međugorje, za Jugoslaviju i za još neke krajeve i u vezi znaka.
Tomislav: Dobro, u vezi znaka, onda to se odnosi na ovu župu.
Mirjana: Pa je na Međugorje. Ali ima još ovako nešto."
Mirjana je jednom zgodom izjavila da svako od šestero "vidjelaca" ima posebno poslanje: "ja za one koji još ne poznaju ljubav Božju, Vicka i Jakov za bolesnike, Ivan za mlade i svećenike, Marija za duše u čistilištu, Ivanka za obitelji".

Mirjanin stav i odnos prema mjesnom biskupu:
Jedan se novinar nedavno obratio Mirjani ovim pitanjem: Prvi za kojega treba moliti bit će možda vaš biskup? Rezultira mi da još nije htio susresti tebe i druge vidioce, i da nije nježan prema Medjugorju…
Mirjana: "Ono što mogu reći jest to da ga poštujem kao svoga biskupa i da svaki dan molim za nj. Na njega gledam kao na oca, i nadam se da će prije ili poslije poželjeti da mi posveti malo vremena kao kćeri: makar me samo jednom upitati što je sa mnom, što mi se događa, samo da provjeri tko sam. Ili da, na isti način, postupi s jednim od nas šestero. Ali ne osjećam nikakvu ljutnju zbog onoga što misli i kaže: na takvim se vijestima nikada ne zadržavam, jer mi ih prenose drugi, a ja ne želim suditi, a još
manje raditi prema glasinama iz druge ruke". Odgovor na nadu da će biskup "prije ili poslije poželjeti da mi posveti malo vremena" ili "da na isti način postupi s jednim od nas šestero":
Prvo, biskup zahvaljuje na molitvama i sam preporučuje Bogu, po Gospinu zagovoru, svakoga svećenika, redovnika i vjernika.
Drugo, budući da je biskup svjestan da nijedno međugorsko "ukazanje" nije do sada priznato kao autentično nadnaravno, uvijek je gledao na sve šestero "vidjelaca" kao na sve ostale vjernike mostarsko-duvanjske biskupije.
Treće, svako je od njih šestero moglo čuti ne iz "druge", nego iz prve ruke, biskupovo svjedočanstvo koje je javno govorio, napose posljednjih godina, pa i u župnoj crkvi sv. Jakova u Međugorju.
Četvrto, biskup nije nikada pozivao nijednoga od "vidjelaca" ili "vidjelica" na razgovor, niti je ikada ijednoga odbio, jednostavno zato jer se nikada nijedno nije biskupu javilo ni u kakvoj prigodi!
Peto, uostalom bilo je obilje susreta i razgovora i još više "poruka" preko pojedinih "vidjelaca" biskupu Žaniću, koje nemaju blage veze s Blaženom Djevicom Marijom! A djeca su govorila biskupu da ih je čak "Gospa" spremila da mu prenesu neke nedolične "poruke"! Bilo je to u vrijeme kad je međugorski
fenomen bio izrazito u funkciji hercegovačkoga redovničkog neposluha!
Šesto, koliko nam je poznato takve nedostojne "poruke" biskupu nije nikada pojedinačno slala Mirjana Dragićević.
Sedmo, bez obzira na sve rečeno, biskup je smatrao i smatra svojom crkvenom dužnošću iznositi crkveni stav o takozvanim međugorskim "ukazanjima" i "porukama". Pa i na ovaj način.
Mirjana se udala za Marka Soldu, 16. rujna 1989. Ima dvoje djece. Živi u Međugorju.

Marija, zvana i Marina, rođena je 1. travnja 1965. u Bijakovićima, župa Međugorje, od oca Filipa i majke Ive. Srednju je školu pohađala u Mostaru. Darovala je bubreg svomu bratu da mu spasi život. "Vidjelica" je od drugoga dana "ukazanja", 25. lipnja 1981.
R. Laurentin bio je čak uvjeren da će Bog nju kao poseban međugorski plod pozvati k sebi: "Ali u prosincu 1984., primjećuje msgr. Franić, Marija je imala pred-infarkt koji začuđuje u njezinoj dobi. Možemo se pitati priprema li se ona, kao i Vicka, da prerano napuste ovu zemlju: nešto što je uopće ne bi koštalo jer nema druge želje doli one da dođe k Bogu i Gospi".

U vezi s pokušajem življenja u samostanu, Marija je nedavno, na upit jednoga talijanskog novinara: "Zašto od vas nitko nije postao svećenik ili redovnica. Petero vas se vjenčalo. Znači li to da je danas važno stvarati kršćanske obitelji?", ispripovjedila ovu svoju odluku:
"Kroz tolike sam godine mislila da ću biti časna sestra. Bila sam počela posjećivati jedan samostan, želja da tamo pođem bila je vrlo jaka. Ali mi je časna poglavarica rekla: 'Marija, ako kaniš doći, dobro došla; ali ako biskup odluči da ne smiješ govoriti o Međugorju, moraš slušati.' U tom trenutku počela sam razmišljati da je možda moje zvanje u tome da svjedočim ono što sam vidjela
i osjetila, i da ću moći tražiti put svetosti također izvan samostana".

Međutim, ipak je pokušala biti u "samostanu" nekoliko mjeseci. "Poslije 26. veljače 1988. - piše Laurentin -, Marija je pošla s fra Tomislavom Vlašićem u Parmu s jednom skupinom od 15-ak mladića i djevojaka koji su bili izabrani u Međugorju. On ih je poveo na petomjesečne duhovne vježbe, posvećene isključivo molitvi. Sve je otpočelo u zanosu i posvemašnjoj predanosti. Ipak, bio je to neuspjeh. Tomislav je vodio svoju zajednicu prema porukama Agnes Heupel, Njemice, koja je izliječena u Međugorju. Marija, čije su se mjesečne poruke našle na rubu, nije se s time slagala. Paolo Lunetti, koji se već pošteno bio zaljubio u nju, i koji će je 5 godina kasnije uzeti, izgladio je taj njezin spor, podupro je njezin izlazak iz zajednice i pomogao joj da objavi jedno otvoreno pismo koje je izazvalo veliku senzaciju u Italiji."
U zajednicu fra Tomislava Vlašića, "Kraljice mira, potpuno smo Tvoji, po Mariji k Isusu", Marija je ušla svršetkom veljače 1988. i izišla iz nje u srpnju iste godine. Zašto je došlo do raskida? Fra Tomislav Vlašić, koji od 1987. nije više član Hercegovačke franjevačke provincije, našao se u Italiji gdje je, zajedno sa spomenutom međugorskom "obraćenicom" i "ozdravljenicom", Agnes Heupel, kao neki mistični par, osnovao mješovitu duhovnu udrugu s navedenim naslovom. Izdao je i brošuru, u kojoj se poziva na to da je, na temelju "Gospina" odgovora preko Marije Pavlović, ta udruga pravo djelo Gospino. On piše: "Između ostaloga postavio sam pitanje Gospi preko Marije Pavlović. Marija mi je donijela odgovor Gospin, od 8. ožujka 1987: "Ovo je Božji plan".
Na kraju brošure i Marija je donijela svoje svjedočanstvo. U njemu između ostaloga ona piše: "Kao što vidite, Gospa je dala program za zajednicu: 'Kraljice mira, potpuno smo Tvoji, po Mariji k Isusu' i vodi ovu zajednicu preko o. Tomislava i Agnes, preko koje dolaze poruke za zajednicu." Međutim na Vlašićevu rečenicu, i na to svoje "svjedočanstvo", osvrće se Marija u svojoj izjavi od 11. srpnja 1988. i niječe da je ikada bilo ikakvih "poruka" preko nje za tu zajednicu i za to "djelo Božje". Marija doslovno piše: Osjećam moralnu obavezu da, pred Bogom, Gospom i Crkvom Isusa Krista, dam slijedeće izjave:
1) Iz tekstova 'Jedan poziv u Marijanskoj godini' i iz svijedočanstva koje nosi moj potpis, proizlazi da sam ja donjela Gospin odgovor na jedno pitanje fra Tomislava V. Taj odgovor bi bio: 'Ovo je Božji plan', odnosno proizlazi da sam ja s Gospine strane dala fra Tomislavu V. potvrdu i izričito odobrenje ovog Djela i programa započetog u Italiji sa molitvenom grupom iz Međugorja.
2) Sada izjavljujem da nisam nikada pitala Gospu bilo koju potvrdu za ovo Djelo započeto od fra Tomislava V. i Agnes Heupel. Nikada nisam izričito pitala Gospu za sebe da li trebam imati udjela u ovom Djelu i nikada nisam primila od Gospe bilo kakvu uputu vezanu za grupu, osim što je svatko od nas trebao biti slobodan da napravi izbor za vlastiti život.
3) Iz tekstova i iz svjedočanstva koje nosi moj potpis proizlazi da mi je Gospa ukazala da zajednica i program fra Tomislava V. i Agnes Heupel, su put Božji za mene i za ostale. Sada ponavljam da nikada nisam od Gospe primila ni dala fra Tomislavu ili bilo kojoj drugoj osobi jednu takvu potvrdu i uputu s
Gospine strane.
4) Moje prvo svjedočanstvo, takvo kakvo je objavljeno na hrvatskom i talijanskom jeziku, ne odgovara istini. Osobno nisam imala nikakvu želju da dajem bilo kakvu pismenu izjavu. Fra Tomislav V. mi je savjetovao, naglašavajući to više puta, da napišem kao vidjelica jedno svjedočanstvo koje svijet očekuje.
5) Trebam također izjaviti, da sadržaj pisma kako je prikazan i moj potpis izazivaju neka pitanja. Ja za sada na sva moguća pitanja mogu dati ovaj jedinstven odgovor, kojeg dajem, to ponavljam, pred Bogom, pred Gospom i Crkvom Isusa Krista: Sve ono što može biti shvaćeno kao potvrda i izričito odobrenje ovog Djela fra Tomislava V. i Agnes Heupel, od strane Gospe preko mene, apsolutno ne odgovara istini i isto tako istini ne odgovara ideja da sam ja imala spontanu želju da napišem ono
svjedočanstvo.
6) smatram, kao svoju moralnu obavezu, da ponovim, ponovno pred Bogom, Gospom i Crkvom, slijedeće izjave:
Nakon sedam godina svakodnevnih ukazanja, iza najintimnijeg iskustva kojeg imam o nježnosti i razboritosti Gospinoj, iza svega onoga što se mogu sjetiti o Gospinim savjetima i Gospinim odgovorima na moja osobna pitanja, mogu izjaviti da nije održiva ideja da Nebeski plan i globalna Gospina poruka u Međugorju imaju za svetu posljedicu i proces željen od Gospe ovo Djelo i program započet u Italiji od strane fra Tomislava V. i Agnes Heupel. Takođe je neophodno nadodati ovoj izjavi da se svakodnevna ukazanja nastavljaju. Ovu izjavu potpisujem pred Presvetim Sakramentom i
namjenjujem je svima onima koji su srcem vezani za "Djelo" Gospe u Međugorju.
11. 7. 1988.Marija Pavlović.

O Marijinoj udaji za spomenutoga Paola Lunettija opširno su izvijestile dnevne novine. Obitelj Lunetti posjetila je Međugorje 1987. i upoznala se s Marijom. Vjenčala se s Paolom na blagdan Male Gospe u milanskoj crkvi "Santissimi Apostoli e Nazaro", 1993. "Mladenci su na bračno putovanje otišli na francusku Azurnu obalu, a živjet će u šesterokatnoj palači u Monzi", obznanili su radoznali novinari u samim naslovima. Marija do sada ima devet "tajni". "Viđenja" ima svakoga dana. Preko nje iz Milana ili iz Međugorja "Gospa" šalje mjesečne "poruke" međugorskoj župi i svemu svijetu. Takve su "poruke" najprije prolazile kroz ruke fra Tomislava Vlašića, zatim pokojnoga fra Slavka Barbarića, a nakon njegove smrti kao posrednik javio se jedan sadašnji međugorski kapelan.
Marija s Paolom ima troje djece.

Vicka, zvana i Vida, rođena je 3. rujna 1964. u Bijakovićima od oca Pere i majke Zlate. Najstarija je među "vidiocima". "Ukazanja" ima od 24. lipnja 1981. do danas.
Svaki dan. Bilo je i pauza. A bilo je dana da je imala po dva, tri, četiri, pet i više "ukazanja". Tvrdila je svojedobno da će se pojava još dugo ukazivati. Spremna je i neumorna u kontaktiranju s desecima i stotinama znatiželjnika, prenoseći njihova pitanja "Gospi" i njezine odgovore radoznalima.
Njoj je međugorska pojava pričala svoj život od 7. siječnja 1983. do 10. travnja 1985., eto oko 850 dana. S njom je povezana zagonetka s trima "dnevnicima", jedno od zamršenijih pitanja u međugorskim zavrzlamama. Ona se 1983. obratila Biskupskom ordinarijatu strojopisnim pismom, za
koje je i sama priznala da ga nije pisala, a jest potpisala:
"Ovih dana sam saznala da se šire umnoženi ciklostrojem izvaci iz mog dnevnika kojeg isključivo pišem privatno za sebe od samoga početka ukazanja Bl. Djevice Marije na Crnici u župi Međugorje.
Ovim izjavljujem:
1. Da sam pisala svoj privatni dnevnik samo za sebe.
2. Da me nikada nije nitko pitao ni usmeno ni pismeno za dozvolu da bi nešto objavljivao ili se s nečim poslužio iz dnevnika.
3. Da nikad nisam nikome dopustila da umnaža ili širi izvatke iz mog dnevnika.
Ovim izvješćujem svoga o. Biskupa dajući do znanja javnosti da sve što se širi i umnaža na bilo koji način kao tekst moga dnevnika jest teška indiskrecija i povreda mojih osnovnih prava na privatni dnevnik. Ujedno protestiram zbog svih tih zloupotreba tražeći od Vas puno razumjevanje i zaštitu.
Moleći za Vas, kao i za cijelu Crkvu, iskreno Vas pozdravljam
U Bijakovićima, 7. svibnja 1983.
Vicka Ivanković. "

Svu zamršenost oko dnevnika, jednoga, drugoga, trećega, privatnoga, koji je vodila sama Vicka ili njezina sestra, ili kroničar, uspio je razmrsiti N. Bulat. Vicka je povezana i s "porukama" neposlušnim
franjevcima, mostarskim kapelanima, fra Ivici i fra Ivanu. Slovenski isusovac Radogost Grafenauer snimio je 1983. godine razgovor s Vickom, koji je i objavljen. Evo dio toga razgovora:
"Biskup je pozvan da sudi da li je to Gospa ili nije…" reče o. Grafenauer.
Vicka: Nek on sudi, ali ja znam da je Gospa.
Graf.: Crkva kaže da oni koji su sami u sebe sigurni, da je to baš znak da to Gospa nije…
Vicka: Kome je sumnjivo neka je, meni nije…
Graf.: To nije dobar znak…Ti si jednom rekla Biskupu, da bi on trebao više slušati Gospu nego li Papu…
Vicka: Jesam, jesam…
Graf.: To znači da bi Biskup trebao tebe više slušati nego Papu.
Vicka: Ne mene.
Graf.: Ali Biskup ne zna što je to i možda nije Gospa.
Vicka: Gospa… Gospa.
Graf.: Ti si Biskupu rekla da je kriv, a da ova dva (Vego i Prusina) nisu krivi da mogu obavljati svećeničke dužnosti (službe).
Vicka: Jesam.
Graf.: Mogu li ispovijedati, je li Gospa rekla?
Vicka: Jest.
Graf.: Ako je Gospa to rekla, a Papa kaže da ne smiju…
Vicka: Nek Papa govori, ja kažem onako kako jest.
Graf: Eto, to je da čovjek dođe do onoga: to nije Gospa...Kad Papa rekne: ne smiju misiti, ne smiju ispovijedati, a Gospa rekne neka ispovijeda, neka misi, to ne može biti.
Vicka: Ja znam kako je u pravu (kako je Gospa rekla).
Graf.: Vidiš, ako Gospa tako rekne, ja bih dao ruku u vatru da to nije Gospa… Što čovjek ima veći dar, to je veća pogibelj da bude đavao posrijedi."
Pojava je Vicki povjerila do sada 9 "tajni".
Nedavno jedan talijanski novinar pita Vicku s obzirom na biskupa: Zar nisi zabrinuta zbog nepovjerenja koje on prema vama pokazuje?
Vicka: "Pravo govoreći ja našem biskupu želim dobro i molim za nj… Vjeruj mi, nisam nikada bila zabrinuta. Uostalom Marija je vrlo mirna s obzirom na tu točku, zašto to ne bih bila i ja?"
Vicka živi u župi Međugorju i ima svakodnevna "ukazanja". Neke su novine objavile da se udaje za Marija Mijatovića iz župe Gradina kod Čitluka. Vjenčanje bi bilo u siječnju 2002.A trenutačno se nalazi na svome uobičajenom putovanju po svijetu, ovaj put po Americi.

Bio sam župnik na Hrasnu, nakon umirovljenja msgr.Stjepana Batinovića. Negdje u prvoj polovici kolovoza 1981.navrati se u župni stan don Ratko Perić, rektor Papinskoga hrvatskog zavoda sv.Jeronima u Rimu. Nije mogao biti na sprovodu pokojnoga don Stjepana (umro 18. srpnja 1981), pa
došao pomoliti se na grobu svoga prijatelja i starijega brata.

Došao je, naravno, posjetiti Kraljicu mira, svetište koje je naprijedlog župnika don Stjepana, na biskupijskoj razini, 1977.godine utemeljio msgr. Petar Čule, biskup mostarsko-duvanjskii apostolski upravitelj trebinjske biskupije. Uvečer u šetnji na Gradini pokraj Kraljice mira i u crkvenom dvorištu riječ po riječ, prebirući situaciju po Hercegovini, ne mogosmo ne dotaknuti i senzaciju koja se širila domovinom i svijetom o "ukazanjima" u Međugorju. Don Ratko zaželje da sutradan pođemo u Međugorje, valjda svjestan da ga netko, kad se vrati u Rim, ne bi zaskočio pitanjem što je posrijedi, pa sramota, ako ne bude znao ništa odgovoriti. A sve se događa tu, pred kućom.
Volio bi on osobno poći tamo, porazgovoriti sa svećenicima i vjernicima kako bi stekao izravan uvid u razne priče i novinske izvještaje. Ja baš nisam bio osobito voljan ići, moram pošteno
priznati, ali, hajde, pravit ću mu društvo. Pošli mi autom poslije jutarnje Mise i doručka. Putem
razmjenjujemo razne vijesti, razgovaramo o "čudesima" koja se događaju, o različitim shvaćanjima odgovornih ljudi u Crkvi i društvu, o biskupovu stavu prema toj pojavi. Upita me, poznam li koga osobno u Međugorju. Bilo bi dobro porazgovoriti s običnim ljudima, koji zdravo seljački misle i kršćanski djecu odgajaju. Valjalo bi najprije posjetiti župni ured i pozdraviti župnika. Kako sam poznavao Dragu V., odlučismo posjetiti njegovu obitelj.Bijasmo najprije u župnom uredu. Primi nas fra Zrinko Čuvalo, kapelan (preminuo 1. lipnja 1991).
"Fra Zrinko, je li se Tebi Gospa ijednom ukazala?" upita ga jedan od nas.
"Meni, brate, nije."
"Vjeruješ li da je drugima?"
"Više ne vjerujem nego vjerujem. Ali ja nastojim praviti red i mir da se sve odvija kako Bog zapovijeda." Ponudio nas je, čini mi se, rakijom i tanjurom grožđa i smokava. Rekosmo mu da bismo željeli otići u spomenute obitelji. Sretno bilo!
Nađosmo gotovo čitavu obitelj Draginu pred kućom. Nižu duhan. Bio je lijep kolovoški dan, a fin duhan tek ubran. Podsjeti me na tolike godine kada sam i sam brao i nizao duhan pod odrinom. Predstavih ja kolegu. Ponudiše nas pićem. Započe priča radi koje smo došli. Obraćamo se djevojkama koje spretno nižu list za listom:
"Jeste li vi, cure, bile na 'ukazanjima' i jeste li vidjele Gospu?" pitamo.
Bile jesmo na "ukazanjima", odgovaraju Dragine kćeri, ali mi nismo ništa vidjele, osim djece koja kažu da vide - Gospu. Djeca počnu moliti i mi s njima. Najednom zastanu i gledaju u nešto. Onda, usred Očenaša, kažu: "Evo je…". I: "Ode!" Mi buljimo onako u njih, a oni bulje u nešto ispred sebe. Djeca kažu da je to Gospa. Tumače nam kakva je, kako izgleda, u što je obučena. Ne govore da ima išta na nogama, je li bosa ili obuvena. (Nas se dvojica zgledamo i međusobno došaptavamo: djevojke će nam točno prenijeti u kakvoj je nošnji "Gospa" bila, a hoće li što popamtiti što je rekla, nismo sigurni).
Nekako prvih dana bijaše ovako, nastavlja jedna od njih:
nama su djeca rekla, ti vidioci, da im je Gospa poručila da dođu kao sutra navečer u 11 sati da će im se "ukazati" na brdu. Na kakvu brdu, po noći, Gospe draga? Nama je to bilo malo čudno, što jest – jest, a i kod kuće su nam govorili stariji: "Bože mi oprosti, kako vas Gospa zove u ova doba, posred noći?!" Ali nas pustili. Došao svijet sa svih strana. Netko ponio bateriju, netkofenjer, netko ništa. Idemo mi gore, veremo se po onom kamenju, kad u neka doba netko od vidjelaca podiže glas: "Gasite baterije, Gospa se neće ukazati ako ne ugasite sva svjetla!" Kad je narod pogasio svjetla, čusmo kako vidioci rekoše: "Evo je…". I, tako, nekoliko trenutaka svatko šuti. Što ako je stvarno tu Gospa, misliš u sebi… I moliš se. Onda nam rekoše da će Gospa doći sutra isto tako po noći, oko ponoći.
Te mi sutradan o ponoći opet gore. Pustili nas i ovaj put roditelji. Došle mi gore na brdo. Sjede ljudi. Netko se moli, netko pjeva, netko šuti i puši. I tako, svijet ko svijet. Najednom netko zavika: "Gasite cigarete!" Neki neće da utrnu. "Ako ne ugasite cigarete, Gospa se neće ukazati", dočekaše. I, naravno,
neki pogasiše, a neki stadoše vikati na one koji još neće da utrnu cigarete. I stvarno svi prestadoše pušiti...
Dok one to pričaju, gura me don Ratko i veli mi, a mogli su čuti i drugi:
"Don Luka, mogli bismo mi polako. Nema ti tu ništa autentičnoga! Tŕ nije Gospa naše osjetljivosti da joj smetaju -cigarete!"
Malo sam ga zaustavljao da čujemo još koju, jer su djevojke stvarno vrlo lijepo pričale, baš onako kako su doživjele, čule i vidjele, vjerujući i ne vjerujući u sva ta događanja. S jedne strane ne smiješ reći da ne vjeruješ Gospi, a opet ti čudno da ne može čudnije kako će Gospa tako postupati s fenjerima i cigaretama. Kako ćeš njoj, ako je ona, prigovarati što "vidioce" i narod s njima po noći nagoni po brdu, i to po hercegovačkom kršu, a opet vidiš da je to nešto mimo uobičajene ljudske pameti.
Otišli smo u Mostar pozdraviti biskupa Žanića. Ne nađosmo ga kod kuće. Bit će da je otišao u Rim!

Don Luka Pavlović

čitam svakakve nebuloze... a konačno je vrijeme da se progovoriu o istini koja nam dolazi iz međurogja!