Ispovijedi bolesnog uda

Jebi ga.., otišla mi prigradska veza pred nosom... Nedavno je završila školska godina.., curica na stanici ni pod slučajno... Šta ću drugo, nego sjest se pokraj neke osrednje milfače u japankama... Ajde.., barem ima namazane nožne nokte... U rukama drži neke oveće novine... i gle.., zaustavila se na stranici na kojoj onaj lezilebović Pederer, jebe mamicu našem divu sa Šalate, popularno zvanome Ivo.., ne onaj doktor Ivo, nego naš Ivo.., t(p)enisač... Uspio sam samo pročitat veliki naslov: Oprosti Ivo, ali to nije tenis... I onda je prešla na crnu kroniku...
A meni i dalje zvoni u glavi: To nije tenis... i nije... Slažem se sa Švicarskim Pederčićem da ovo ''njegovo'' doba nije niti vidjelo pravog tenisa... Ma tko je njemu dao za pravo da komentira igru ili ''samo'' serviranje našeg 'Rvata..? Jel su muto dali oni, koji ga nazivaju najvećim ikad..? Po čemu je to on najveći..? Jel po tome što se sada igra nekakav takozvani atomski tenis i on gazi sve pred sobom..? Koga on to gazi..? Jel po tome što ima za vječnog protivnika nekog šugavog Španjolca, koji neće možda nikad više igrat, jerbo ima sjebana koljena ko da je klečio na jedno tridesetak kastinga braunlovskih pornića..? Ma kakav je to atomski tenis..? Jel atomskiji od tenisa u doba Pistol Petea Samprasa (D Kralja...), koji je osvojio samo 14 Grand Slam turnira i koji je imao petnaestak godina jadnu konkurenciju u vidu: Andre Naušnica Agassija, Jima Dvoručnog Couriera, Borisa Ludog Beckera, Michaela Sprint Changa, Carlosa Umag Moye, Gorana Spliću Ivaniševića, Cedrica Piolinea, Todda Martina, Patrica Raftera... i to samo u bijednih četrnaest finala Grand Slama... A da ne spominjemo Thomasa Zemlju Mustera, Michaela Dvorana Sticha, Stefana Volej Edberga (igrača koji je svojedobno bio broj 1 i pojedinačno i u parovima.., sa 6 pojedinačnih Grand Slamova, a u paru niti neznam broj...) i kojeg je Chang poderao kao najmlađi pobjednik (17 godina) Roland Garrosa... Tog Changa si mogao dobit samo u 5 setova i ako si na nekoj drogi, inače si uglavnom najebo... Agassi..? Jel to onaj ćelavac koji je prije imao malo dužu kosu i... (lik ima 8 Grand Slamova i 4 pobjede na svim podlogama, oćeš travu, zemlju, plastiku, beton, kamen, drvo, staklo... oćeš Europu, Ameriku, Australiju, Afriku, Sjeverni ili Južni pol.., svejedno...). Ili tko je taj Ludi Becker..? Ma on je samo neki jebivjetar sa 6 Grand Slam turnira... i koji je pobjeđivao u tim finalima luzere, kao što su Edberg, Lendl ili Agassi... Onaj koji se na meču bacao na pod barem jedno 4 puta... i za kojeg nije bilo izgubljene loptice, a kamoli gema, seta ili meča... I još je karao okolo kao lud...
Courier..? Nikad čuo za lika sa 4 naslova, što US Opena, što Australije Open... i koji je pobjeđivao po dva puta Edberga i Agassija... i inače je imao najjači forhend i dvoručni bekend, koji sam ikad vidio (lik je prije tenisa trenirao bejzbol...). Tko je taj Carlos Moya..? Nije li to onaj dugo vremena nenadjebivi lik na zemljanoj podlozi.., onaj koji i danas igra u Umagu..? Ma nije...
Muster.., žilaviji od čavala za zakivanje ljesova... Meni sa kad ovo pišem čini, da je tu svatko mogao sjebat svakog.., ali jedan je bio i biti će kralj... Ma šta ja to serem...
Kako se ovi svi gore pobrojani likovi mogu mjerit sa današnjom prvom petnaestoricom vrsnih tenisača, kao što su: Rafael Staklena Koljena Nadal, Roger Peško Federer, Andy Tko Je Vidio Dobrog Engleza Tenisača Murray, Novak Troprsti Đoković, Juan Martin Del Potro (njemu ne treba nadimak...), Andy Živčani Roddick, Gilles Nikad Čuo Simon, Fernando Jebač Verdasco, Jo-Wilfried King Kong Tsonga, Fernando Tko Je Taj Gonzalez, Nikolay Vodka Davydenko, Robin Plavuša Soderling, Marin 5 Setova Čilić, Gael Jebem Li Ga Ko Je Taj Monfils i Tommy Nikad Ništa Od Njega Robredo. Sve atomske tenisačine na petu potenciju... Baš je teško bit maderfaker među tim silnim veličinama... Ne zaboravimo to, da su današnje loptice manje, mreža niža, linije uže, reketi teži...
Sve u svemu.., bilo bi lijepo onog Samprasa stavit u današnje vrijeme i ovog Pederera stavit u ondašnje... pa da vidimo tko je kralj...
Za mene samo jedan i jedini svih vremena.., Pistol Pete... (još se sjećam onog meča.., kad je u tijeku igranja saznao da mu je trener doživio moždani udar... A on je nastavio igrati sa suzama i grčem te pobijedio na kraju uz desetominutni stending ovejšn...) Jel to onda bio Ivanišević..? Ne sjećam se... Nije niti bitno...
Zanima me što bi komentirao Milan Miki Dušanović, kad bi čitao ovo lako štivo... i molim komentatore, koji će imati potrebe komentirati ovo sranje, da uz komentar napišu i godinu rođenja... Vrlo.., vrlo bitno...

Ej kume.., šta ima...? Ma jebe me jedna igrica za plejku.., nemrem doć do nje već 4 dana pa sam u svemogućim kombinacijama za nabavit je.., moram platit prvo stanarinu pa ću vidit kolko mi para ostane.., nemrem spavat jebote… Mislim.., neću mu reć da je posto Sakomanski slučaj, jerbo će mi odmah bacit spiku da on može prestat, ali neće… Kume upravo sam rezervirao karte za premijeru Transformersa ove srijede (cijeli sam tjedan na godišnjem)… Kul, kul.., nisam bio u kinu dugo… Oćeš imat auto..? (pita me to zato, jer kad imaš ženu sa vozačkom, onda kao da i nemaš auto… Šta..? Treba ti auto za kino..? A kako ću ja na posao..? Vlak..? Pješice..?) Naravno da hoću…
Lijepo piše na rezervaciji: Dođite po karte barem pola sata prije.., jerbo… Ja dolazim kumu i dva sata prije onih pola sata, nakon kojih će nas prebit u kinu i doživotno zabranit dolazak…
Uđi, uđi… Frajer me niti ne gleda… Iz plejke se puši, a ispod nogu mala lokva vode, kasnije saznajem da je to od znoja koji mu curi sa izmrcvarenog đojstika… Jel ti to ona nova igrica..?
Ne nije.., nemoj me ništa pitat.., lud sam ko otpuštena časna sestra… Daj sjedi.., sad će doć dva frenda pa da bacimo na brzinu koju partijicu.., a..? Znaš da sam ja prestao kada mi se rodio sin… E jebi ga kume.., nekad si igrao ko velik… Znam, znam.., jebi ga… Dolaze dva nervozna lika na jednu brzu.., ajde, ajde.., nemamo baš vremena… Pita jedan od ovisnjaka kuma jel iskombinirao kombinaciju za nabavljanje igrice..? Je.., je… vodi me poslije kina moj kum (ja) kod nekog tipa, koji je diler igrica.., tj. nabavlja ih direktno po nabavnoj cijeni… Naravno ja prvi put čujem da ću ikog negdje vozit.., ali dobro.., kum mi je to… Lagana vožnjica do velezgradurine od Novozagrebačkog kina... Parking u garažici.., etaža minus dva vraća nas u srednjoškolske dane…
Prije sam dolazio tu u kino kao pokorni otac dvoje djece i suprug.., ali nikad u svojstvu iskusnog voajera… Kakav je ovdje raj… Vagina ko pljeve… Recesija nepoznat pojam…
Tek sad vidim kolko ljudi kod nas ne radi srijedom u petnaest do tri, a imaju para… ili se barem prave da imaju… Već sam na drugim pokretnim stepenicama zamišljao, kako bi se tu bilo lijepo zaposlit kao nadglednik video sustava… Ručica za zoom bi mi bila glavni rekvizit… Iz video sobe me prene kumov lakat u rebrima i riječi: Gle.., vidi one dvije dajkače ispred ulaza u kino… I stvarno.., dvije trebe, gabori na kvadrat.., drže se za rukice i guguću jedna drugoj na uho… Lijepo je počelo.., mislim si… Pa neće valjda sjest do nas… Da su malo ljepše ajde..., ali ovakave… Imaš rezervaciju..? Imam.., 244… Pa ne moramo tu čekat u redu.., možemo kupit karte preko reda..., veli nabrijani kum koji mora prvo pogledat film u kinu, a tek onda može otić po igricu… Odi ti ja ću tu čekat za svaku sigurnost.., iza tri prijateljice srednjoškoljke.., jedne osrednje, jedne poluosrednje, a jedne bombe sa četvorkama i bijelim kapri tajcama.., najs… Kum se vraća u red, sa opaskom: Jebi ga.., prije se moglo… Svašta se prije moglo.., mislim si… 244 rezervacija.., dvije karte… A jeste li poslali sms.., pita neloša prodavačica karata… Šta te briga jesam li slao poruke, jebem te radoznalu… Kakvu poruku..?
Pa za popust u srijedu..., vidim joj u očima kretenu glupi… Pa poslat ću sad… A jel imate t-mobajl ili…? Imam vip… E.., onda ne može… već vidim kako njena glava udara u tipkovnicu i čelo na kojem su se utisnula slova: Jebuckam te… Daj te dvije karte i naplati kolko trebaš…
Karte su nam v žepu.., imamo još pola sata za kvalitetan voajerizam po tzv. šoping centru.., da malo operemo misli od onih ružnih dajkača… Pišanje prije filma i napokon se smiještamo ispred dvije tak-tak milfače… U dvoranu je ušlo par dobrih trebica i jedno 30 pljunutih likova onog jebivjetra Manđukića… Sve u svemu.., četrdesetak ljudi za ovakav ljetni blokbaster.., nije loše… Panika.., još dugih sedam minuta do nesjedanja gabor lezbi do nas… foršpani počinju.., zamračenje.., spas… Film ko film.., dva i pol sata lomljenja metala i eksplozija svih vrsta.., začinjenih sa Megan Fox i onom nekom no nejm terminatoricom, bez guzice i sisa…
Stavimo na stranu to, da bi ja već za 15 minuta filma.., namamio one pederčine Deseptikone, sa malo kocke koju žarko žele pojest.., u neku zabit ili pustinju i raznio ih sa jednom 10 megatonkom usmjerenog djelovanja, ruskom, američanskom, svejedno… Ili bi ih Obama pozvao u Oprah šou pa da ih zajedno ubiju retorikom… Ali tko sam ja..? Naravno da pauza od 20 minuta nemre proć bez ekscesnih situacija.., jerbo je ispred nas sjelo 5 Manđukića (to vam je lik od cca 61 kilu, izlizane traperice, bijela na kosti pripijena majca, na nogama obavezno pumice, neizostavna bijela lakoste pederuša i na ruci bez zlatnog lanca nigdje.., posebna priča je moderna fudbalerka, koja u ovom izdanju nije minivalizirana, već je nagelirana na gore.., prestrašno.., nemrem vam to opisat.., zagulajte ga pa će vam bit jasno… I da naravno…, priča purgerski ko onaj Banditos…) Među tih 5 ljepotana ugnjezdila se i jedna plavušica sa četvorkicama, prčastom guzichicom, utegnuta.., za prste polizat... Ne volim baš plavuše, ali kumu se sviđa… Gledamo mi tako, upadljivo naravno.., kad su počeli puštat narodnjake na telefon… Kum skuplja sline natrag u usta, a meni ko da je Grubi Marko stavio ruku na rame… Ma možeš mi izgledat ko kreten, možeš bit glasan i sa glupim maloljetničkim forama terorozirat cijelo kino, ali nemreš me trovat sa cajkama… Kume.., ja nemrem više… Idem im sad prišapnut na uho: Dječice.., nemojte više puštat istočni melos i kontaminirat nam prostor, jerbo bi vas kum i ja mogli zakopat negdje na Sljemenu i poigrat se malo sa plavojkom.., onako mirno.., bez emocija… Veli kum: Nemoj.., vidiš da nas ljudi gledaju… Koji ljudi jebote..?
Nedužnu dječicu od pomahnitalog voajera spašava nastavak filma... i ne znaju koliko su sretni… Još jedno 45 minuta uzaludne robot šore, a mogli su ih sjebat na moj način u prvih 15 minuta.., ok.., odjavna špica.., kum pali odmah van telefonirat… njega igrica čeka negdje… A ja odo pišat, jerbo mi je bešika puna ko Tokijski metro… Jesi sredio..? Ma pusti me.., tip mi se ne javlja.., salva psovki do lifta i krećemo ka autu… Ej.., imamo 3 sata besplatnog parkiranja… Guram parking karticu u automat za automatsko plaćanje da mi istu ovjeri i nemrem vjerovat da mi na displeju blinka 8 kuna… Pa pička im materina lopovska… Naravno da moram platit, kad su dali pauzu na filmu samo da te zajebu za pare… Na kraju ne košta karta za premijeru 37 kuna plus 2 kune za dužu projekciju, nego i plus još 8 kuna za pola sata pauze, bez koje ne bi slušali narodnjake… Nemam ništa sitnog pa stavljam 100 kuna u aparat.., vraća mi pare... i tako par puta… Daj mi ključeve od auta, veli nervozni kum.., idem sredit telefonski igricu kod nekog drugog… Evo ti ključevi ovisni čovječe… Penjem se na minus 1 i kupujem jebeni Jutarnji, jerbo me sram promjenit 100 kuna u sitno za parking… Baba mi vraća taman da nemam 8 kuna pa ju skrušeno moram po odlasku žicat da mi razmjeni papirnatih 10 kuna…
Vraćam se do ljubaznog automata i stavljam jednog medvjeda, jednu tunu i jednog goluba…
Vraća mi sve životinje.., ponavljam..., ista priča… Jebemu mater.., pokvaren je… Ima drugi tu iza ugla… Jesi gotov..? Daj se požuri našo sam igricu kod drugog.., ne uopće nije ovisan… Evo, evo.., nije bilo.., ma šta da mu objašnjavam… Ovaj prihvaća živine.., napokon izlazimo…
Nismo se niti parkirali pred kumovom zgradom, već moramo ić u faking gornju Kustošiju, kod okretišta autobusa, gdje nas čeka frendica, frendovog frenda..., naravno sa igricom… Baca ju kroz prozor auta kao da je vutra ili nešto takvo.., kum vadi pare i plaća sa smješkom.., napokon moja… Nismo niti ušli u stan, a već je bila u pogonu… Ne kume.., ne uopće nisi slučaj za razmatranje… I ne.., upće se neće frendovi frendova sad kod tebe sjatit na igranje…

Uvijek se budim negdje oko pola sedam, čohanje muda pod obavezno.., sve je na mjestu... Zijevnem orangutanski... i s obzirom da me glavurda boli više nego uobičajeno.., došepesam do wc-a, palim svjetlo te se kroz donju glavu rješavam nakupina (NH2)2CO-a ili ti po naški.., ureje...
Tresem glavom.., malo prejako puštam gumu gaća uz možebitno seksi zvuk.., pogledam se u ogledalo i userem se od straha... Ja.., koji je pogled'o sve moguće i nemoguće horore i sajns fikšone... i koji je kao mali iz zajebancije gledo, kako se peru mrtvaci na odjelu patologije Šalate.., naravno ne legalno...
Nemrem vjerovat' što vidim, jerbo buljim u prestravljenu facu sa golemom čirčinom na čelendri i poluzatvorenim okom, koje izgleda kao da je posuđeno od Rocky-a prvog...
Malo mi ovako, kad se bolje zagledam, oko vuče na važin tek propupale srednjoškoljke poslije maratonske sesije kolektivne masturbacije... Uglavnom.., naoteknuto mesnato.., crveno po rubovima usmina, ovaj kapaka.., vlažno po kutevima.., boli na dodir.., a o čiru veličine Istre i visine Kilimanđara.., koji zaziva; Stisni me.., stisni da pošpricam ogledalo.., da i ne pričamo... Jebote.., prištćina je tol'ka, da se osjećam kao da sam preko noći dobio besplatni fejslifting.., možda malo prejak.., jerbo me sve boli... čak i kožica iza uha.., a i ramena kao da su mi se malo uzdignula... Šta ću sad..? Kako do posla..? Moram vlakom.., a u ovo doba je pun važina... Dobro.., oko mogu malo jače otvorit i tako ga držat'.., ali brine me Etna na čelu pred eksplozijom.., ne.., nemoj ga stiskat'...
Flastera doma ni za lijek... lokalna apoteka radi tek od osam sati.., jebi ga tek je petnaest do sedam... Kradem ženi iz torbe onog nekog morta za facu.., u boji kože i mažem preko čeonog Triglava.., koji mi i dalje ponavlja; Ajde stisni me.., nije ti to prvi put.., bit će to neviđena eksplozija, koja će odjeknut ogledalom.., ajde...
Brojim do deset uz lagano disanje (woosa., woosa...), ali me ONO i dalje zaziva milozvučnim glasićem... Pa nije valjda da ''to'' hoće da ga izmasakriram... pa da se pretvori u još veće i moćnije čudovište, koje će zavladati mojim tijelom.., moje novo ja...
Odganjam crne misli i pravac auto... Naravno.., Klingonac me prati i u špiglu auta.., pogled'o sam ga samo jednom... i opet me zvao...
Jebi ga.., nemrem na posao sa autom, jerbo ga treba žena pa ga ostavljam na lokalnom parkingu, uz samu vlačnu stanicu... Krajičkom zdravog oka tražim najsigurnije mjesto za sakrit' se, nakon što sam kupio kartu sa skoro dobijenim popustom... Blažena bila ona HŽ djelatnica, koja je mislila samo dobro.., pitavši me za karticu saveza invalida...
Gdje si jebeni vlače..? Samo me Božja providnost spasila u vidu ukazanja vlaka u 7 i 35, popularno zvanog Zagorec, u kojem ću se moć' neopaženo uklopit...
Sjedam do neke debele babe (valjda će gledat debelu...) i piljim kroz prozor... Opet me ''drugo ja'' (i)zaziva... Sad ga čak i gledam u masnom staklu kako mi se smije... Smiri se.., samo se smiri... Ne diraj ga.., on to želi... Sjebat ću ja tebe.., čekaj samo da izađem na Glavnom i pravac mojoj kinki doktorici...
Karte na pregled.., istu dajem ne okrećući glavu i ne ponašajući se nimalo sumnjivo... Ne... uopće nemam kod sebe bombu i ne mislim dignut vlak u zrak... Ajde.., daj više taj Glavni kolodvor pa da se odem najebat mame svom drugom ja, kod milfače doktorice i njezine još kinkijastije sestre koja uživa u stiskanju prišteva, izmučenim srednjovječnim očevima... pa će ga nakon toga još sjebat' i četrnaestodnevnom kurom Klavocina.., najs...
Prekrasna sestro, još malo i evo me...