Ispovijedi bolesnog uda

Nema ničeg boljeg od polupraznog grada u špici turističke sezone... Gužva, smrad znoja, čekanje na semaforu, gužvetine na blagajnama dućana, nepoznat pojam... Svi su na Šmrću... ili negdje... A ti laganica... Autom, vlakom (u mom slučaju...), bajkom, romobilom, skejtom, pješke... Kako god, uvijek stigneš na vrijeme i bez naguravanja, živciranja i još k tome i barem uz 15 minutno kasnije kretanje sa polazišta, tj. staništa... Blaženo ljeto i blaženo more... I tako ja uživajući u oplahivanju, osvježavajućeg povjetarca i čekajući uvijek u ovo doba nepun vlakić za velegradurinu, čujem na stojedinici da je jedan lik, kamerman ili što god već.., sa one neke jebivjetarske Sopek televizije.., nosio u Saboru (to je ono mjesto na kojem se okupljaju žderači jagnjetine i mladog luka i koje ćemo po novom još i za to ekstra plaćati.., netko 2 %, a netko 4% od lagano zarađene plaće...) majicu sa natpisom ''Ne trebam sex, jerbo me Vlada jebe svakog dana...'' ili tako nešto... i to na američanskom...
I sad se na to uzjebala Jaca i traži od te turbo-mega-ultra popularne televizije, da otpuste lika/cara, jerbo se nemre tako ponašat i odijevat u Saboru... A on veli: Da nije mogao nać niti jednu čistu šulju, a ovu je kupio u glavnom američanskom gradu pa je obuko nju...
Nemrem vjerovat koji je lik kralj... Ne da ga ne bih otpustio, nego bih mu dao doživotnu rentu, sazidao spomenik u kvartu i nazvao ulicu po njemu... Poradio na trećem djetetu i nazv'o ga njegovim imenom.., muško, žensko.., svejedno... A da ne spominjem koju je besplatnu promociju stvorio svojoj televizijskoj kući... A ovi će mu najvjerojatnije dat otkaz, jer bi im u protivnom Jaca mogla zabranit izvještavat sa sjednica Vlade (to je ono sijelo, gdje nekolicina neuhranjenih i neuglednih siromaha, odlučuje o tome dal' će ti uzet uz sve što su ti već uzeli, jedan bubreg ili možda prodat jedno ili dvoje djece za medicinska istraživanja...) Ili zabranit prijenose ekstra zanimljivih sjednica jedača jagnjetine... Ultimatum za popizdit...
Taj odličan primjer građanskog neposluha, koji bi kad bi ga većina prihvatila, vrlo brzo došao glava glavešinama.., okarakteriziran je čistom bezobraštinom koja je neprihvatljiva, nedopustiva i tko zna šta još...
A meni je i više nego prihvatljiva, kad se nemre baš izać na cestu sa vilama i kosama i kad su pojedinci zaštićeni kao bubreg u loju... Ili može..? Razmišljao sam kako bi bilo najbolje ih zajebat' i došao do par zgodnih idejica...
Prvo.., recimo da kad se ide na more, da se ide starim cestama... Pogotovo ne onim autocestama kojih su vlasnici ili koncesionari domaći... Lijepo, uredno, laganini starom cestom, malo duže.., ali si ostavio sebi par stotina kunića u oba pravca... i lijepo dođeš doma i novčeke u čarapicu, nikako u banku... doma je najbolje...
Vozit' se koliko je to moguće biciklom ili pješke... Svesti vožnju benzinom ili naftom na minimum pa da vidiš na kraju godine deficita u kvazi državno-stranim institucijama...
Po namirnice samo najnužnije i to one sa etiketom akcijskih.., onih sa nazivom supermarketa i obavezno ne popušit spiku: Kupujmo naše... Naše nikako... Ne zbog toga što najveći ''naš'' provajder svega i svačeg dobiva naveće poticaje od ''naše'' države, nego zato što to nije u većini slučajeva ''naše'' naše, nego ''njihovo''.., istočnije...
A na kraju godine - ups.., pala potrošnja, nema više.., zatvorila se pipa...
Najjači potez ćeš napravit, ako novce počneš držat doma u čarapi, bez rupe po mogućnosti... Tu si ih najviše zajebo, jer će se ubrzo uzjebat sve vodeće banke, a one će onda počet jebat ''nju'', jerbo su joj one posudile najviše para...
Da ne spominjem to, da će sad najvjerojatnije većina poslodavaca smanjit i već sada jadne prihode na minimalne, ispod tri soma kuna, k'o fol da radniku na ruke daju ne smanjenu plaću, a zapravo da plate manje doprinosa... Ono sve za svoje radnike... Banke odmah gube stalna primanja po tekućim računima, automatski se smanjuju dozvoljeni minusi.., radnici nemaju više uvjeta za dizanje kredita i opet ih banke počnu jebat u glavurdu, prdu.., svejedno... Jesmo li spomenuli i manje prihode države od manjih doprinosa..?
Sladoled sine..? Može, može.., ali onaj strani za 9,99 litra... Ne, nemre više onaj fini domaći za 24,99...
Na more, ako baš moraš.., ko Česi i Slovaci... Doma kupi puno, jeftinije.., a na obali manje, skuplje... Nosi sve sa sobom, čak i guzobris... Pa da vidiš: Turistička sezona ovak ili onak...
Lijepo na plaži narežeš jeger, luk, crni kruh i piješ kolu nepoznatog podrijetla za 3.99 litra i po...
Najbolje ne ić na more.., al' ak' već moraš...
Znam, sad će me razapet pušači (stavimo na stranu to da sam i ja nekad bio strastven pljuger...), ali ne mora se više pušit' dvije kutije dnevno, a kamoli tri... Da smanjiš za pola kutije, na mjesečnoj razini zajebo si ih za minimalno 200 do 300 kunića... Nije mala lova, ako uzmeš u obzir da će ti tol'ko sad i uzet ovim novim haračem...
Sve moguće uplatnice plaćaj dva dana prije isteka zakonskog roka pa da vidiš nelikvidnosti...
Dodatno zdravstveno isto.., plati tek kad dobiješ opomenu da nisi platio za nekoliko mjeseci.., boli te patka.., boli njih pa može i tebe...
Nemoj više kupovat ''naše '' povrće i voće, nego kupi na par mjeseci multivitaminske pripravke pa pij jednu tabletu dnevno.., za 30 dana 29.99.., jedna kuna dnevno.., isplativo... Pa da vidiš opet seljačina na ulicama...
A najviše me oduševljava ideja nacionalnog konsenzusa ne plaćanja HRT pretplate... Daj si zamisli da samo jedan mjesec nitko, ama baš nitko.., osim državnih službenika.., ne plati taj nelegalan namet...
Al' bi to odjeknulo... Još kad ne bismo morali trošit struju i plin.., di bi nam bio kraj..?
U osmišljavanju ovih ideja za popravit državni proračun, izgubio sam pojam o vremenu i zaboravio sam da moram otić' na dnevno jebanje sa Jacom... Jebe ona mene, ali jebat' ću ja i nju...

Već se jedno 15-ak godina odlučujem postat' pripadnik intelektualne zajednice u 'Rvata, ali nikako da se odlučim... Razni faktori su na to utjecali.., spomenuti ću samo sintetiku 90-ih.., pice raznih orijentacija... i mjuz... I tako.., danas kada sam se opametio.., napokon sam za istač odlučio upisat neku visoku školu, da me ne mogu više zajebavat' oni mamini i tatini lezilebovići sa tek završenim fakultetom... Jest da sam se spremao (čitaj skupljao hrabrost...) još od prošle godine.., ali to je neka druga priča...
I tako je napokon došla ta srijeda... Srijeda odluke da vidimo jesam li ili nisam... Rekla mi je Tinichica iz studentske referade da prijemni nije težak.., pitanja su ti tipa opće kulture i obaviještenosti.., Ustava.., povijesti.., matematike... Matematike.., jebote..? Kakve matematike..?
Ma.., ništa ti ne brini... Ti samo zaokruži slovo b.., ako odgovoriš na pitanja tipa: Koji je glavni grad SAD-a.., biti će sve u redu... Imat' ćeš i bez matiše dosta bodova... Ok Tinica.., ok... Ti si šefica... Šta jest, jest... Imao je kum pravo rekavši da je Tinček pravi važin... Nemreš ju ni dvije sekunde gledat u oči, jerbo te solidne četvorke zovu k'o agenti Zeptera... Nemoguće ih se otrest'...
17 sati.., četrdesetak persona u učionici nestrpljivo čeka..., smještam se do nekih tek ovlaš promotrenih srednjoškoljki... one su imale najveći digitron na stolu i nekoliko olovki.., pripremile su se... Jebote zaboravio sam digitron.., smiri se... Ti ćeš zaokružit b...
Tridesetogodišnja milf plavuša, očalinko i neki perverzni debeljuškasti djedica podijeliše testove, provjeriše osobne i stisnu štopericu unazad 45 minuta za rješavanje... Milozvučni glasić kraj mene pita: Jel Vi znate išta..? Pogledam trebicu i njenu frendicu i velim: Znam nešto...
Znate li matematiku..? Mislim u sebi: Pa koj' će ti kurac tako veliki kalkulator, kad neznaš matematiku.., jebo te nesposobnu... Pa zato sam se i sjeo do tebe, jerbo imaš najveći digitron u svemiru... i ti mene pitaš za brojeve... Znam da treba zaokružit sve b odgovore.., velim joj zapravo misleći je pitat: A jel ti znaš računat..? Znam... E onda računaj da ćeš bit jebena do kraja prvog semestra.., mala...
U testu većina pitanja iz svakodnevnog života starijeg oženjenog oca dvoje djece.., ali za tek razularene srednjoškoljke, željne Zrća i igara.., nemoguća misija... Ta nije gledala dnevnik nikad... Ona niti nezna da je Obama crnac... Mislim si.., biti će tu kruha za mene... Matematika sve b zaokruženo, nema negativnih bodova.., znam da mi je jedan sigurno točan... Prvi sam bio gotov.., svi još tipkaju po kalkulatorima... i ja se pravim da nešto pišem.., više ne mogu.., predajem prvi test.., veli plava milfača: Oko 9 sati navečer biti će lista rezultata na internetskoj stranici škole... Ok...
Veli kum: Oćeš da ja pitam Tinu jel si proš'o..? Nemoj ništa ti pitat (pa nećeš mi ti otvorit instant srećku lutrije i pogledat jesam li dobio ili popušio.., mislim si...)... Pogledat ću sam navečer u 9... Biti će rezultati na netu... Ok.., ok.., samo pitam...
Druženje sa djecom.., odlazak po ženu na vlak... Palim računalo, dižem net.., 59-i sam na listi.., valjda sam up'o.., olakšanje... Piše još na netu, da upisi počinju prekosutra i da samo treba donjet dvije ogromne sliketine za indeks, 360 kunića za upis i dokumente koji nedostaju.., meni ništa ne nedostaje osim sliketina...
Naravno da me je za šugave dvije ekspresno izrađene slike, prokleta babetina u foto studiju oderala za 50 kuna.., pa nacrt'o bih samog sebe za 50 jebenih kuna... Ok.., smiri se... To je za tvoje dobro.., upisao si fakultet... Kul.., kul... Još mi je matematika u glavi pa računam: 500 kuna za kopije svjedodžbi iz srednje škole, 500 kuna za prijemni, 400 kuna za upis, 50 kuna za faking sliketine.., jeftino.., nema što... 15 tisućica za jednu godinu studiranja nećemo spominjat...
8 sati ujutro.., prvi ulazim na upis... Kako se zovete..? Izvanredan..? (zar se ne vidi..?) Evo tu vam je Ugovor, indeks, jedan obrazac za statistički Zavod, jedan za arhivu, jedan za... I tu vam je ljepilo za slike... Ali prije svega samo morate otić u obližnju poštu ili negdje... i uplatit po ovoj uplatnici 360 ćuna i onda se vratite na upis... ''Samo uplatite'' zvuči kao nešto beznačajno, ukoliko ne plaćate u doba isplata mirovina, kada horda povampirenih penzića čeka u beskrajnom redu pred poštom ili Finom... Reko zajebi... i fala Bogu da imam auto i da mogu otić u obližnje seosko mjesto gdje živim i uplatit pare u maloj lokalnoj poštici.., tu od penzića ni ''p''... Plaćam sa smiješkom... Ponosno pokazujem uplatnicu na ulazu u dvoranu za upise, k'o da sam dobio na lotu... Fala Svevišnjem.., tu je Tinica sa sisama na gotovs... Danas se nekako još jače utegnula...
Petice, suknjica, push-up... Strogi pogled učiteljice.., fali joj samo još ravnalo za po prstima...
Hrvoje tu si... Jesam.., jesam tucam.., ovaj tu sam... Ajde lijepo tu sjedni u prvu klupu pa počni ispisivat' obrasce, jednu sliku priljepi na obrazac broj 2, drugu u indeks, kada si gotov sa svim obrascima, upiši podatke u indeks, kada si gotov sa podacima u indeksu, onda pređi kod ove tu kolegice da napišeš bodove po predmetima i profesorima... I kad završiš sve to.., dodji do mene na kontrolu (kontrolica može...) pa na kraju da odeš pokupit knjige u knjižnicu...
Lijepo to zvuči kada Tina priča... U stvarnosti sam bio gotov sa pobrojanim stvarima za 2 i pol sata i još me čekalo podizanje 10 kila knjiga, u dvije najlon vrećice (čvrste za popizdit...), kod crne milfače knjižnjičarke.., najs... Vi ste druga godina..? Nisam.., dali bi mi drugu..? Bih.., uz smiješak.., vidjet ćemo se mi još na posudbi literaturice.., mislim si...
Sve u svemu.., nezaboravno iskustvo... Jebote.., što bi bilo da nisam imao auto..?

Već mi se puno spolovilo dizat ujutro i ić' na pos'o, a vani pada kišurina...
To više nije normalno... Ajde.., petak je.., ali ipak nije normalno...
I opet ću slušat na svim vjestima i čitat po svim novinama u vlaku, kako je ona naša nova premijerka Adriatica zdušno branila Rvatske interese na simpoziju u Dubrovniku (nisu mogli nać' jeftiniji smještaj za svoje debele guzice)... I ono.., kako smo u banani, jerbo nam treba još par trilijuna dlakavih životinja (čitaj kuna...) kako bi pojele tu bananu... Da nas jebucka ona gripa, koju su izmislile svinje, a poradi oporavka globalne farmaceutske mafije... Čitat ću i da oni šugavi Američanci spremaju još barem jedan mali ratić ili u Iranu ili u Koreji.., svejedno je... Samo da čitamo o terorizmu i o tome kako ćemo se spasit od te najveće globalne prijetnje...
Nitko.., ali baš nitko ne stavlja na naslovnu stranicu novina to da pada kiša već dva tjedna zaredom, ili popodne ili ujutro... Pa da kad padne kišurina i natopi ulice, onda odjednom zasja sunce i počinje isparavat tu vodurinu nazad u atmosferu na opetovano padanje... Da o kroničnim bolesnicima, kojima je prekrasno šetat po svježem i opće ne sparnom zraku ne pričamo...
O najezdi komaraca i svih mogućih i nemogućih letećih i gmižućih buba nema spomena...
A najgore mi je to što na posao moram nosit barem četvero pari rezervnih čarapa... i šljapkat u vinogradarskim čizmama do i od vlaka... Dolazak na posao i skidanje tih gumenih hodajućih kurtona, priča je za sebe... Miomirisa na pretek... Pa oblačenje suhih čarapa i suhih rezervnih cipela, koji ostaju preko noći u firmi, a stavljanje mokrih na sušenje pokraj radijatora koji ne radi.., a trebao bi.., jerbo sam se smrzo k'o pingvinovo govno... Prekrasno...
Jebate.., pretvorili smo se u jebene trope... U jesen ćemo se pretvorit u faking London... Jednom mi reče jedna moja prijateljica, inače svjetska putnica.., kako bi u Londonu bila stalno... pa evo joj ga na... Nije ni čudo da su ti dobri Englezi bili najveći svjetski kolonizatori... Jednog se dana jedan probudio, pogledao kroz prozor van i promrmljao u bradu: Pa jebote.., gdje ja to živim..? I odluči on malo otić na put oko svijeta.., da vidi napokon malo sunca i osjeti topline... Naravno uz usputno širenje besprijekornih moralnih načela kraljevine Engleske... Ali mi nemamo kamo otić.., kad je sve već englesko.., ili španjolsko.., ili u najnovije vrijeme američansko...
Evo baš čitam veliki naslov na dvije srednje strane novina, koje drži i olfo čita neka nedojebana plavuša: ''Vidi li se izlaz iz krize..?'' Koje krize..? Jel' te da ne mogu pogledat sinu u oči i reći mu da će odrast' u svijetu za kurac... i da će mu budućnost najvjerojatnije bit u Terminatorsko Mad Max-ovskom scenariju... Da će se more dić' mjereno u metrima i da više neće cigići skupljat proljetni i jesenski glomazni otpad, nego i crnčuge i kosooki indijanci sa svih onih otoka i otočića nižih od 50 metara trenutne nadmorske visine... O da.., kako ću mu reć' to, da se neće više moć održat simpozij svjetskih lopova u Dubrovniku.., kojem Dubrovniku..?
Najesen će valjda doć svinjskoptičjeovčja mega gripa.., koja će pogodit prvo pastire, a onda preć preko saborskih žderaća tople jagnjetine i mladog luka na nas... Katastrofa svjetskih razmjera...
Tol'ko sam se uzjebo oko odgovora nezasitno radoznalom sinu, da nisam niti zamjetio curenje vode sa kišobrana trebe do mene, naravno.., kud drugdje, nego u moju cipelu... Zabijam joj kišobran u prkno i otvaram ga.., da bar...
Stanica.., napokon... Ne moram joj ga više vadit iz guzičetine... Otvaram svoj i šljapkam prema poslu, pazeć na lokvetine koje ne otiću u slivnike, jerbo Banditos nema para da ih odštopa, proširi, obnovi ili šta već... Jebote.., gle.. U ovoj baruštini ima čak i punoglavaca.., pretvorit ćemo se i u žabare... Koji kaos.., zvat ćemo se kvazi londonski žabari... A još kad se počne topit led i snijeg sa Alpa, a mi smo tu blizu.., izgleda da ću sa malim morat počet' radit neki brod kod sebe na brdu... Nekako mi to zvuči poznato... Jel' to moja ideja, ili se to netko već prije mene sjetio..?
Nije niti bitno...
Čak mi se i zgrada Zagrepčanke čini nekako niža.., k'o da joj se ispro jedan, dva kata...
Sad kad sve ovo gore čitam, nekako sam sve više uvjeren u to, da smo u davnoj prošlosti živjeli negdje drugdje.., na Marsu možda... I kad smo ga (mislim na Mars) razjebali.., onda smo sa par (nismo imali dosta goriva za pogon...) raketa došli do još nerazjebane Zemlje i počeli je devastirat...
Sine.., možda ćemo se jednog dana i vratit tamo.., od kuda smo i došli...