Moja obitelj ima trenutno 61 godinu formalnog školovanja i 47 godina radnog staža.
Uskoro 3 nezaposlena člana iste i jednog studenta.
Po članovima obitelj raspodjela je slijedeća:
Supruga - 15 godina školovanja, 21 godinu radnog staža, nezaposlena od 1. ožujka 2015.
Sin - magistrirao 25. rujna 2014., 17 godina školovanja, od tada nezaposlen
Kći - studentica druge godine Farmaceutsko-biokemijskog fakulteta
Moja malenkost - 26 godina radnog staža, 15 godina školovanja, nezaposlen od 17. rujna 2014.
Supruzi i meni ovo je druga nezaposlenost. Nakon rada u relativno sigurnim firmama i proživljene golgote u vidu tehnološkog viška, zaposlili smo se kod "vrlih hrvatskih privatnika" koji, uz svo busanje u hrvatska prsa, ne poštuju radnička prava, snimaju i prisluškuju zaposlenike, mobbing i izživljavanja nad zaposlenima im je dnevna razonoda, a kad treba platiti prekovremene radne sate (i doprinose za njih) onda odjednom postaju Kinezi koji "ništa ne razumiju".
Naravno, za zapošljavanje u "eminentnim" ili "državnim" tvrtkama nemamo veza, poznanstava i članskih iskaznica, što je osnovna kvalifikacija na tržištu rada u Hrvata.
Tužno je u cijeloj priči da ja, sa svojih punih 49 godina, sanjam o odlasku na "bauštelu" u Vijetnam ili Australiju ili Maroko, i ni u kom slučaju ne gajim nimalu nadu da bih se mogao zaposliti na nekom normalnom radnom mjestu u normalnoj firmi u Hrvatskoj. Tako nešto za stoku sitnog zuba ni ne postoji.
Djeca su trenutno samo formalno stanovnici Hrvatske; sin se sprema, a kći će otići van granica "Lijepe naše" (ha, ha, ha) čim završi školovanje.
O fami koju prodaju političari a zove se "samozapošljavanje", i poticaji za iste, pisat ću kroz nekoliko dana, dok se situacija pomalo iskristalizira...
Oznake: Kada je školovanje beskorisno
