Kažu da žene vole puno pričati. Proučavajuću tu neku izreku nisam baš došla do zaključka da je to baš potpuna istina. Kako sam starija sada nešto i više mogu napisati o svojim zapažanjima. U srednjoj školi koja je bila pretežno muška skužila sam kako i muški mogu biti poput baba traćavi, a što tek mogu puuuunooo pričati. Dakle, nemam iskustvo normalne ravnoteže muško-ženskih odnosa. No, kad sam iz jedne totalno muške škole, došla na totalno ženski faks prirodno mi je bilo tražiti nekog normalnog muškog, jer su žene pričale o totalno bizarnim temama (šminka, odjeća, dečki..) i super sam se uklapala sa onima koji su pričale životne teme ( u to vrijeme je bio problem uopće doći do faksa jer nije bilo dovoljno autobusa, pa smo stopale, tražile neke poslove za raditi). No, i odrasla sam, sad primjećujem da žene koje su same u kući sa dva ili tri muška moraju se izboriti za svoj glas da ih se čuje i one stvarno jako puno pričaju, one uvijek imaju nešto za reći. Čini mi se da su one naučile zapovijedati. One koje imaju ženski djecu naučile su slušati i drugačije su odgajale svoje kćeri. Razgovori su bitni, kao i razumijevanje žena koje imaju mušku djecu i onih koje imaju žensku. Posebni su oni razgovori između starijih kada prenose mudrost na mlađe. Mamina mama je pričala ali ne uvijek imala je neku mjeru i opreznost, djed je više bio šutljiv, ali uvijek smo ga rado slušali. Volim slušati dok ljudi govore, volim pratiti njihove kretnje, njihove male smicalice, kao i ono koliko dobro lažu dok idu prodavati nekome šalu, koliko puta dodiruju svoje lice, kakve su im boje oči, koliko im se nabora ona bora za laž na čelu i koliko puta objašnjavaju rukama svoju kreativnost. Razgovori....volim razgovore, male, velike, duboke, pametne, misaone, refleksne, simboličke...ali volim i šutnju koja govori više nego ijedna progovorena riječ u danom trenutku. Kada osluškujem vanjski prostor razgovori ptica, mačaka, pasa, leptira, bubamara, mrava.....postaju razgovori koji se čuju kroz razgovore lišća i trave...neba i zemlje, duše i tijela. |
Na početku ove pandemije upozoravano je koje su kronične osobe s manje imuniteta potrebne zaštite. I ja imam bronhitis koji je prije nekoliko godina prešao u astmu (pa valjda sam i rizična) kad sam tri mjeseca kašljala i tek onda sam uspjela dobiti neki pregled, a od toga kašljanja me podrebrica boljela jer mi je kičnma žnj. Od malena kao i pola djece Siska imala sam bronhitis i to neko čudno disanje, to nam je valjda u obitelji. Maknuli mi krajnik, kad sam se zamalo ugušila kao mala, ali ostala je ta neka osjetljivost. Kao i dok sam odrastala primijetila sam da mi smeta duhan, varikina, neki dezići, parfemi, lakovi i tako nakupilo se, ali oni koji me znaju neće mi zamjeriti što ne idem po zadimljenim mjestima i nisam negdje gdje ne mogu. Prije sam jedva čekala da se magle spuste da krenem, jer sam voljela te maglovite guste prizore. Uzimala sam tatinu kabanicu koja je bila do poda i odlazila u šetnje prek svete do grada pa krug do doma. Pokušavala sam uhvatiti prizore fotićem ili slikama. Sad ipak pripazim da ne idem puno pješke kad dolazi zima i magla, smog i onaj rafinerijski miris. Poradim malo i na imunitetu. Čuvala sam se i nisam išla u centre bespotrebno.Užasan je osjećaj kad čovjek ostaje bez zraka. Užasno nemoćno i nemaš vremena imati misli. Bitno je biti spreman u svakom trenutku. |
Prije 10-tak godina htjela sam dalje ići na likovnu akademiju uz rad ili iz početka. Zanimalo me mogu li negdje upisati i preko interneta slati fotke, studirati. I zapravo, kako mogu studenti koji su npr. invalidi i ne mogu dolaziti na predavanja. Poslala sam ne znam koliko e-mailova, na ne znam koliko akademija kod nas i tu bliže u susjedstvu. Nitko mi tada nije davao nikakve šanse. Vidite, danas je taj COVID 19 i danas je moguće studiranje na daljinu. Uau! To je sve što je trebalo da se dogodi pa da i to bude moguće. COVID 19. Kad sam prije 5mj. pitala jednog zamjenika ministra ali ne za obrazovanje već invalide imaju li takvi studenti neki mogući način studiranja preko interneta ili posao, on je rekao da nemaju, rijetki fakulteti i to privatni daju tu mogućnost, a u zakonu baš nema puno o tome da invalidi rade od kuće. Ovaj virus je dao tu mogućnost mnogima koji je do sada nisu imali. Sigurno vam je palo na pamet i sigurno ste ovih dana htjeli nekoga zagrliti koga dugo niste vidjeli, ali ipak niste htjeli ili mogli zbog COVID 19. No, i dalje govorimo o čovjeku, a djetetu treba tih dnevnih pet zagrljaja i dalje, kao i svakom čovjeku što je nužan taj bliski kontakt. Ne znam hoćemo li nakon ovoga imati pojedince koji će istaknuti natpise na sebi ili pored DAJEM ZAGRLJAJ. |
< | svibanj, 2020 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | ||||
4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |