|
Ne mogu da pricam šta je bilo u Hocinu, u dalekoj zemlji ruskoj. Ne zato što ne pamtim, vec što necu. Ne vrijedi pricati o strašnom ubijanju, o ljudskom strahu, o zvjerstvima i jednih i drugih, ne bi trebalo pamtiti, ni zaliti, ni slaviti. Najbolje je zaboraviti, da umre ljudsko sjecanje na sve što je ruzno, i da djeca ne pjevaju pjesme o osveti. Reci cu samo da sam se vratio. Da se nisam vratio, ne bih ovo zapisao, niti bi se znalo da je sve ovo bilo. Ono što nije zapisano, i ne postoji; bilo pa umrlo. Preplivao sam od kiša nabujali Dnjestar, i tako se spasao. Ostali su poklani. Sa mnom je došao i Mula Ibrahim, vojni pisar, s kojim sam se sprijateljio u ta tri mjeseca putovanja prema kuci, prema dalekom zavicaju, došao je zato što sam, plivajuci, izvukao iz opasne rijeke njegov probušeni camac i što sam ga, bolesnog, pola puta nosio, vukao, hrabrio, kad bi pao na koljena ili legao na ledja, i nepomicno zurio u mutno tudje nebo, zeleci da umre. Nikome nisam pricao o tom Hocinu, kad smo se vratili. Mozda zato što sam bio umoran, i zbunjen, što mi je sve to hocinsko izgledalo cudno, kao da se dešavalo u nekom drugom zivotu, pa i ja kao da sam bio drugi, ne ovaj što je suznih ociju gledao svoj rodni grad, jedva ga prepoznavajuci. Ništa nisam zalio, nisam bio pozlijedjen, nisam se osjecao prevaren, samo sam bio prazan i zbunjen. Kad sam ostavio mjesto ucitelja, i djecu koju sam poducavao, išao sam u neku slavu, u neko svjetlo, a upao sam u blato, u nepregledne dnjestarske ritove oko Hocina, medju vaške i bolesti, u rane i smrt, u neopisiv ljudski jad. Iz tog cuda što se zove rat, zapamtio sam bezbroj sitnica i samo dva dogadjaja, i pricam o njima ne zato što su tezi od ostalih vec što ih nikako ne zaboravljam. Prvi se tice jedne bitke, medju mnogima. Otimali smo se o jedno utvrdjenje, pleter nabijen zemljom. Mnogo je ljudi poginulo u mocvarama oko utvrdjenja, i naših i njihovih, crna voda ritova postala je zagasitosmedja od krvi, zaudaralo je na pradavno barsko korijenje, i na trule leševe, koje niko nije vadio. A kad smo zauzeli nasip, kad smo ga raznijeli topovima i glavama, zastao sam, umoran: kakav besmisao! Šta smo mi dobili, a šta su oni izgubili? I nas i njih okruzivao je jedini pobjednik, potpuni mir prastare zemlje, ravnodušne prema ljudskom jadu. Drzao sam glavu u rukama, te veceri, sjedeci na mokrom panju, pred jadnom vatrom koja nam je kopala oci, zaglušen kricima barskih ptica, uplašen gustom maglom dnjeparskih mocvara što nas je uporno zavijala u zaborav. Ne znam kako sam te noci uspio da prezivim stravu, u meni i oko mene, i najdublju tugu poraza, poslije pobjede, nejasan sam sebi. U mraku, u magli, u kricima i zvizducima, u ocajanju kojem nisam nalazio razlog, u toj dugoj noci nesna, u crnom strahu koji nije od neprijatelja, vec od necega iz mene, rodio sam se ovakav kakav sam, nesiguran u sve svoje i u sve ljudsko. Drugi dogadjaj je ruzan, i uzalud pokušavam da ga izbacim iz sebe. Cesto je u meni, i kad ne zelim. Sve ga ponovo vrati, cak i ono što mu je suprotno, neciji veseo smijeh, golubije gukanje djeteta, njezna pjesma o ljubavi. A mje sjecanje uvijek potice od kraja, ne ovako kako sada pricam, zato je mozda ponešto netacno, ali drukcije ne biste razumjeli. U trecoj ceti, desetorica Sarajlija odmah su se izdvojila, od straha pred nepoznatim krajem, nepoznatim neprijateljem, nepoznatim drugim vojnicima. U svakome od nas, za drugoga je bilo nešto njegovo, prisno, bili smo posrednici jedan drugome za misao o zavicaju i porodici, nijemo gledanje i cudjenje, šta to trazimo u tudjoj zemlji, osim svoje i tudje nesrece. Vracao sam se medju njih, kao da sam dolazio kuci. Bili su obicni ljudi, dobri. Neko je na vojnu došao zato što je htio, neko zato što je morao. Ahmetaga Misira, krojac, a ne pamtim ga drukcije nego pijana, dugo je zelio da postane aga, a kad mu je to uspjelo, odmah su ga pozvali u rat, što sigurno nije zelio. Ljutiti stari Hido, telal, pobjegao je od sirotinje. Snazni Mehmed Pecitava, uvijek golih prsa, najruznijim rijecima je psovao i rat i onoga ko ga je izmislio i sebe što se prijavio, ali nikad nije htio da kaze što se prijavio. Ibrahim Paro, knjigovezac, rasjecene gornje usne, što je, kazu, biljeg srecna covjeka, imao je tri zene u Sarajevu, i šalio se da je od njih utekao. Dvojica sinova berbera Saliha s Alifakovca htjeli su da pobjegnu od berberskog zanata, iako je jedan od njih, stariji, ponio britvu iz oceve radnje, ali je brijao samo sebe, ni za zivu glavu nikoga drugog. Hadzi Husein, zvani Pišmiš, zapao u dugove i sklonio se u vojsku. Smail-aga Sovo, kazandzija, pošao s drugima, u picu i oduševljenju, pa je oduševljenje izvjetrilo ubrzo, kad i pice. Avdija Suprda, lihvar u miru, bajraktar u ratu, dobar i pošten u oba posla, a ne zna se koji je gori. I svi su izginuli. Ahmet Misira je kratko bio aga, i skupo je to platio. Ibrahim Paro se zauvijek oslobodio svojih zena, dotukla su ga tri Rusa, po jedan za svaku zenu. Husein Pišmiš je otplatio sve ovozemaljske dugove, glave pobodene u dnjestarsku mocvaru. Stariji od dvojice brace zaklao se britvom jednoga ranog jutra u ukrajinskom selu gdje smo zanocili. Vratili su se, osim mene, samo Smail-aga Sovo i bajraktar Avdaga Suprda. Smail-aga je pobjegao kuci prije završetka vojne, nestalo ga je jedne noci, i poslije nekoliko mjeseci, taman kad se rat završio, došao u sarajevo, izbezumljen od brige za zenom i troje djece, jedva su ga prepoznali, a kad su ga prepoznali, a to je bilo odmah, zadavili su ga kao vojnog bjegunca. Avdija Suprda, barjaktar, junak koji se nicega nije bojao, koji je ostao ziv u stotinu juriša i iznio citavu kozu ispred hiljadu kuršuma, poceo je da se bavi vocarstvom, kad se vratio, poslije rasula vojske, u svoje selo Lasicu. Pao je s kruške i umro. Tako, eto, ja ziv, jedini, pricam o njima mrtvima. Pa, da pošteno priznam, volim što je tako nego da su oni zivi pa da pricaju o meni mrtvom, pogotovo što ne znam šta bi o meni govorili, kao što ni oni ne znaju šta cu ja o njima govoriti. Oni su svoje odradili, i ni sjenke više od njih nema. Ostace samo ono što ja, pravo ili krivo, kazem o njima. I eto, tih desetak Sarajlija, kao i hiljade drugih, osvajalo je nešto što im nije bilo potrebno, i borilo se za carevinu, ne misleci da se ne tice ni njih carevina ni oni carevine, što su saznala njihova djeca, za kojom niko ni glavu nije okrenuo, poslije. Dugo me mucila nekorisna misao, kako je glupo i nepravedno što su izginuli toliki dobri ljudi, za neku maštariju kojoj ni imena ne znaš. Šta ce oni u dalekoj Rusiji, na dalekom Dnjestru? Šta ce tamo krojac Ahmed Misira, šta ce knjigovezac Paro, šta dva sina berbera Saliha s Alifakovca, šta ce kazandzija Sovo, ta telal Hido? Pa i da su odrzali taj nesrecni Hocin, da su osvojili tudju zemlju, šta bi se promjenilo? Da li bi bilo više pravde a manje gladi, pa ako bi i bilo, zar ljudima ne bi zastajao zalogaj u grlu akoje otet od tudje muke? I da li bi srecnije zivjeli? Ne bi, nimalo. Neki drugi krojac Misira bi krojio sukno, pogrbljen, i išao da pogine u nekim nepoznatim mocvarama. Dva sina nekog berbera s Alifakovca, vezana bratskom ljubavlju, jurila bi da nestanu na nekom drugom Hocinu i nekom drugom Dnjestru. Pametni Mula Ibrahim kaze da to nije ni glupo ni nepravedno. To nam je sudbina. Kad ne bi bilo ratova, poklali bismo se medju sobom. Zato svaka pametna carevina potrazi neki Hocin, da pusti zlu krv narodu i da nagomilana nezadovoljstva odvrati od sebe. Druge koristi nema, ni štete, ni od poraza ni od pobjede. Jer, ko je ikada ostao pametan poslije pobjede? A ko je izvukao iskustvo iz poraza? Niko. Ljudi su zla djeca, zla po cinu, djeca po pameti. I nikad nece biti drugaciji. Nisam se slagao s Mula Ibrahimom, bar ne sasvim, i dugo se nisam mirio sa smrcu drugova u hocinskim pištalinama. Izgledalo mi je to sasvim neprihvatljivo, gotovo suludo, kao da se neka nerazumna a strašna sila poigrava s ljudima. Nisam mogao da se oslobodim more sjecanja, suviše naglo sam iz miroljubive dosade ucenja upao u surovu zbilju ubijanja. A Mula Ibrahim je rekao da je dobro dok krivicu bacam na neku nerazumnu silu. Opasno bi bilo kad bih krivca potrazio na zemlji. Ali ni ja ni Mula Ibrahim, koji je sve znao, nismo mogli da objasnimo slucaj koji hocu da ispricam. Doduše, ljudi su se izmijenili u dugim mjesecima ratovanja, postali su grublji, nemilosrdniji, mozda zbog beskrajnog prostora koji ih je odvajao od kuca, mozda zbog surovosti koju namecu rat i stalna blizina smrti, pa opet, zar se ljudi mogu toliko promijeniti, da u jednom casu ostaneš zaprepašten, i pitaš se u cudu: ko su ovi ljudi? Nemoguce je da su to oni isti koje sam dvije godine poznavao. Kao da ih je rat dugo kuzio, i zlo u njima, dotle skriveno, mozda i njima nepoznato, izbilo je odjednom, kao bolest. Meša Selimović "Tvrđava"..... |
|
U zadnje vrijeme se stalno govori o prestanku rata s muslimanima. No ne vjerujemo baš u to. Toliko je dosada bilo primirja da bi povjerovali u to. Po pravilu bi prave borbe nastajale nakon potpisivanja primirja. To je bio neki nepisani zakon. Ali ovaj put se stvarno dogodilo. Bili smo na linji u Doljanima, gore iznad potpuno spaljenog sela. Javili su nam da je potpisano primirje i da se najstrože zabranjuje pucanje osim u nužnoj obrani. I zaista je zamuklo. Par dan još nismo vjerovali ali kad su izišli muslimanski vojnici iz rovova i počeli nas dozivati shvatili smo da je gotovo. Izišli bi do pola linije i glasno dozivali...tražili bi cigarete i kave..da im prodamo ili tako nešto. Mi smo šutjeli i čudili se. Do jučer smo se kasapili a sad..no oni su bili uporni..izlazili su svaki i dan i mahali rukama. Gore na Oklajnici Siso se dokopao mitraljeza i na njihovo uporno traženje kave...ošinuo je cijeli redenik iznad njihovih glava i nakon što je ispraznio cijeli bubanj zavikao im.. - Nemam samlivene ali evo vam u zrnu.. Dole u zapovjedništvu su poludili i makli su ga daleko od linije. Ovi su malo zastali ali nakon dan-dva opet su izlazili i dovikivali. Ja pogledam Jablana i velim mu - Ajmo jebate...ajmo se pustit doli do njih..šta..vidiš da je gotovo.. On pljucka pred sebe i mršti se.. - Ma jebat im mater..ne marim ih okom vidit.. - Nisam ni ja lud za njima..al eto znatiželja me vuče.. - Ma doću u napast da otresem kojega.. Ovi ispod nas su došli na pedeset metara do nas sjeli na neko oboreno drvo, dozivaju nas i mašu. ja velim Jablanu.. - Ja idem..ko ga jebe.. On vrti glavom.. - Ja neću...ponesi pušku.. - Ma neće šta ti je.. - Jebi ti to.. Spuštam se doli do njih, dolazim i stajem par metara od njih. Pušku nosim u ruci, oni me gledaju, koliko vidim nisu naoružani bar ne puškama, prilazim im i pružam im ruku. Oni se predstavljaju, dvojica su mlađi, treći je postariji čovjek. Nudim ih cigaretama, oni uzimaju, pripaljujemo, ja im dajem ostatak kutije, oni se zgledaju ne pružaju ruku, ja i dalje nudim.."uzmite"..oni ne vjeruju..onda jedan pruža ruku i uzima kutiju ko dijete čokoladu..zahvaljuju se, veseli su. Pričamo dugo kao neki stari pajdaši, silazi i Jablan ispočetka ih samo gleda, onda se i on otkravljuje i on im je dao dvije kutije cigareta,...pitamo ih za Doljane, ispričavaju se..kažu.. žao im je..., nisu oni, psuju neke njihove koji su napravili pokolj, mi ih malo gledamo s podozrenjem , čine nam se iskreni ali ko zna. Mijenjamo temu, pričamo sat-dva i onda se rastajemo. Pokupili smo se nakon par dana, počistili položaje i nestali. Ostavili smo za sobom grobove naše i njihove i kao da nas nikad nije bilo tu. Mrke bosanske planine su ostale iza nas. Hoće li nas pamtiti, hoće li pamtiti naš strah, našu muku i naše krikove. Hoće li pamtiti naše besane noći, naše juriše i naše umiranje. Neće, znam da neće. Nije pamtilo ni one prije nas, neće ni one posle nas. To je tako i jebiga. U jednu ruku nam je drago da je prestao rat s njima. Nikad se nismo borili ono s željom. Mada su se žestoko osvećivali, mada su bili brutalni i nasrtljivi nije nam bio gušt na njih. Zato smo i prošli tako. Nismo imali motivacije. A to je najbitnije. Imali smo ipak u neku ruku sažaljenje prema njihovoj sudbini. Nastradali su ..ne od nas..ali nastradali su. Oni su derali luđački, grebali su kao mačka stjerana u kut. Čak im to nismo ni zamjerali. Borili smo se s njima ali ih nismo mrzili. Srbi su bili druga stvar. Na njih smo imali merak. Zbog Hrvatske, zbog njihove brutalnosti, zbog njihove bahatosti. A najviše zbog Kupresa. To nas je peklo kao otvorena rana, taj poraz nam se usjekao u možđane, taj masakr u rano proljeće 92-ge kad je na toj prokletoj ravnici, gdje miš nema zaklona, poginulo za jedan dan 200 naših najboljih momaka, dvjesto mahnitih momaka koji su prsima stali pred tenkove, vukovarski veterani su letjeli razneseni u komadiće na tom krvavom, vjekovnom razbojištu, na tom usuđenom razbojištu između Hrvata i Srba. Vratili smo se tamo, zajedno sa svojim dojučerašnjim neprijateljima.. muslimanima, sad smo se opet borili kao saveznici, došli smo u Kupres al to više nije bilo to. Izostala je osveta..taj slatki začin u svakom ratu.Povukli su se iznenada i utvrdili ponad Kupresa, oni koji su zaostali, imali su lošu sreću taj dan. Sve se završilo brzo. Mogao bih još pričati o ratnim događajima, smijehu i suzama, sreći i nesreći, o Barbinim pizdarijama i Baksuzovoj hladnokrvnosti, o Jablanovoj vreloj krvi, o Živčevoj prostodušnosti. Što bi rekao Meša..mogu al neću. I ovo što sam napisao je previše. Baksuz je naletio kod Šipova na minu i odletio deset metara u zrak. Ni danas ne znamo jesmo mu sahranili cijelo tijelo. Jablan je stao na paštetu, raznijelo mu petu, a bio je najbolji nogometaš, zajebavali smo ga da će sad bolje driblati jer niko neće znati u koju će stranu krenuti. Igrao je i dalje ali nikad više nije bio onako dobar. Barba je završio tragično, kad je sve prestalo. Nismo nikad obišli zajedno one sve zagrebačke birtije što mu je bila želja. Da nas provede Zagrebom, da nam pokaže šta je život. I njega smo na brzinu sahranili, kao da se stidimo. Tada već nismo imali ni tuge. Sve je nestalo. Rat je stao ali u našim glavama je još dugo hučilo |
| < | prosinac, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv