|
U Zagrebu drmaju cajke. Ispred narodnjačkih lokala u maniri Beograda devedesetih, momci u tutama i lančugama oko vrata jedni drugima propucavaju noge. Gdje je to stigao Zagreb u kojemu si u doba bratstva&jedinstva takva mjesta mogao nabrojiti na prste jedne ruke i to isključivo po periferijama. Šta se dogodilo sa zagrebačkom mladeži. Jesu li stvarno sve to Bosanci koji su promijenili ovaj grad i donijeli balkanštinu u njega. Nisu..znamo da nisu ali kažemo to da bi nam bilo lakše. Otkud taj fenomen kiča i neukusa. Otkud narodnjaci u Varaždinu i Čakovcu. Otkud u Virovitici. Narodnjaci praše u Splitu. Cure se drže za ruke sa momcima u tutama...aj dobro neki budu i u finim odijelima..Armani, Prada...al to su ukradena odijela. Momci i nisu bog zna šta...cure su lijepe. Prosto da čovjeku dođe da zatakne pištolj za pojas i ošiša se na nulericu. I da gleda mrko okolo-naokolo. Nije mi problem gledati mrko al zazirem od pištolja. Čudno je to. Nosiš oružje godinama, postane ti kao dio tijela al kad se vratiš u normalu nemože ti bit jasno da ljudi hodaju uokolo s oružjem. Al dobro. Svi imamo svoje razloge ..jel. Danas su očigledno neka druga vremena. Prolazim gradom i u susret mi dolazi par klinaca, tinejdžera. Glasno komentiraju neku svoju vršnjakinju. Jedan od njih galami na sav glas..ili se meni tako čini...naziva je kurvetinom. Kako može klinka od 14-15 godina bit kurvetina? Prolaze pokraj mene i vidim da se nijedan neće obrijati još par godina ziher. Zašto galame nasred ulice. U centru grada. Ja se ne sjećam da smo mi galamili njihovih godina. Niti da smo klinke iz razreda nazivali kurvetinama. Došlo mi je da mu odvalim šamar. A onda..opet rekoh..nemoj radit redikula od sebe. To je danas tako i šlus. Izgleda da sam ostario. Pregazilo me vrijeme. Nekada u druga vremena cijela Riva je slinila za najlipšom curom u gradu a ona nikoga ne bi šljivila 5%. Danas bi joj prišao tip s utokom za pojasom i rekao bi joj.." mala idemo na crtu". I ne bi se protivila. Ko je tu lud..ha. Ja? Ili cura s Rive? Ili momak s utokom za pojasom? Ili cura koja sebe tretira ko potrošnu robu? Ili svi mi? Vlada li zaista ovom našom civilizacijom zakon "Ludnice"? |
|
Nekada tako sanjam svakakve čudne stvari. Nisu to posebno teški snovi, više izgledaju kao neka priviđenja, neke situacije za koje ne znaš jesu ti se već dogodile ili će ti se već dogoditi, kao neka opomena ili nešto slično, neki grijeh iz prošlosti ili želja u budućnosti, nešto čega se plašiš ili nešto što priželjkuješ. Ipak po koji put valjda znam i kriknuti pa se budim već polupodignut u tami i onda čujem kako se pali svjetlo u susjednoj sobi i kako mater polako otškrinjava vrata moje sobe i zove me imenom. Ja joj kažem da je sve u redu..ona stoji još par sekundi na vratima i onda još tiše zatvara vrata na sobi i odlazi. Ne znam zašto kriknem, zato što to nisu neki teški snovi nego više neke čudne situacije, u kojima možda želim nekoga upozoriti na nešto. Sanjam tako da se vozimo Baksuz i ja nekim meni nepoznatom ulicama u nekom nepoznatom gradu, veseli smo i razdragani, glazba trešti iz zvučnika, pokraj nas prolijeću auta koja prvo jure pravo prema nama i dok ja sakrivam instinktivno glavu ona u zadnji čas skrenu s puta i projure pored nas. Baksuz se veselo smije i lupa me po ramenima, daje gas još žešće, jurimo kao vjetar, ja se vrpoljim i velim mu " daj smanji malo čovječe" a on se i dalje smije namiguje mi šeretski i govori.." ne brini pajdo neće nas pogodit". Drugi put sanjam da odlazim negdje, ne znam kud ni kamo, samo odlazim, mašu mi neki nepoznati ljudi sa okolnih brda, odjednom se nađem u podnožju svoje planine baš na mjestu gdje stoji jedan veliki od kamene stijene grubo otesan križ koji tu stoji stotinama godina i kojeg su ..pričaju stari ljudi...Turci nekoliko puta maljevima stukli u sitno kamenje i odnijeli sa tog mjesta ali on bi se sutra opet tamo pojavio netaknut i isti kao da se to njega ne tiče. Kao djeca stajali bi pred njim i razjapljenih usta gledali u njega, sabirajući u svojim glavama sve priče koje su se plele oko njega. Znam da ni za živu glavu niko od nas nije smio otići tamo po noći a ja sad tamo kao stojim, ne znam je li noć ili dan. Sve izgleda na noć, vidim crnu planinu nad sobom u daljini gore svjetla ali samo mjesto gdje ja stojim je na jakom svijetlu i sve se dobro vidi, čak i svaka nasitnija udubina na kamenoj, grubo oklesanoj gromadi. Pred križem stoji jedan čovjek, ne mogu odrediti je li star ili mlad, prekrižio je ruke i kao da mene čeka. Ja se čudim sam sebi kako me nije strah, u stvarnosti bi davno pobjegao ali u snu ga mirno gledam i gledam netremice. Čovjek se ne miče ali gleda u mene i onda napokon progovara.. - Krenuo si negdje..odlaziš.. Pada mi na pamet da ga upitam ko je..i zašto ga se to tiče a onda se sjetim da nema smisla i da mi ne bi rekao i da mi to ništa ne bi značilo...ustvari kao da znam ko je i šta je i zašto je tu..zato nevoljko odmahujem rukom i hoću proći pored njega - Da krenuo sam...odlazim.. On me ne zaustavlja, ne miče se i dalje stoji kao kip skoro sam ga već prošao.. - Bježiš od nečega..od sebe.. To me malo lecne pa zastanem i poluokrenut prema njemu procijedim niz zube.. - Možda i bježim..ali to nije tvoja briga.. - Možda nije a možda i je... ja ga gledam u čudu..on nastavlja - Niko bježanjem nije stigao nigdje...pa nećeš ni ti.. - Može bit'..al me nije briga..ne bi trebalo ni tebe bit.. - Nosiš tugu u srcu..vidim..razočaran si, bijesan.. - Sve to i još više... - Imaš strah od križa..zašto se bojiš križa.. - Križa..da..bojim se križa..bojim se svega..bojim se sebe. - Prstani se plašit...pogotovo križa..u križu je spas.. Cinično se smijem i prilazim mu bliže, on i dalje stoji nepomičan kao kip. - Ko si ti- govorim mu-...neki stari junak, nabili su te na kolac, ubili su te kao psa, jesu te žandari premlatili na mrtvo..ko si..pa sad tu pametuješ.. - Možda..možda sve to..a možda sam umro i kao starac, možda sam umro u postelji, možda sam sretno živio, a možda i nisam tvoje vjere..ovdje su mnogi ljudi živjeli.. ja se smijem.. - Musliman nisi..ne bi tako govorio o križu..to garant.. - Ko zna..mi mrtvi se ne dijelimo kao vi živi..u zemlji je prostrano..-pokaza glavom prema nebu- gore ima mjesta... Ja se i dalje smijem.. - A možda sam tu i živio i prije nego ste vi došli...jel se sjećaš onih velikih kamenih gromila tisuće velikih kamenja nabacanih na hrpu na vrhovima brda.. - Sjećam se..zvali smo ih "grčke gradine" ..i znam da su nam matere govorile da ne diramo to kamenje jer odmah udari tuča i grmljavina i da su tamo grobovi kamenovanih ljudi.. - Eto vidiš..možda sam ja jedan od njih.. - Ma briga me da i jesi..to se mene ne tiče..želim samo otići.. - Misliš da je drugdje bolje.. - Ne znam..možda je i gore..al želim otići..dosta mi je...i vas i vaših gromila i ovog kamena i ove krvi..želim otići..samo otići.. - Tako nigdje nećeš prispjeti.. već mi je pomalo dosadio, i on i njegovo mudrovanje i njegova mirnoća..prilazim mu na par koraka i galamim.. - Briga me..skini mi se..ko si ti i šta hoćeš od mene, jesi ti svemoćan, pametan, možeš li mi pomoći..možeš li mi vratiti Barbu, možeš li vratiti Baksuza, možeš li vratiti..ha..nemožeš..al pametovati možeš..ostavi me na miru..idi.. Okrećem se i odlazim on govori za mnom.. - Tako ne možeš naći mir u srcu.. ja se opet okrećem i dobacujem mu.. - Hoćeš srce..evo ti srce..uzmi..šta će mi..samo mi smeta, teško mi ga nosit, lakše ću živjeti bez srca.. - Niko ne može živjeti bez srca.. - Eto vidiš a ja bi volio.. - Ne bi..to samo tako pričaš... Odmahujem rukom i odlazim, ostavljam ga. Preda mnom je neki dug put ne vidim mu kraja al koračam, koračam i ne osvrćem se više.. K R A J |
| < | siječanj, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv