|
"Banjaluka nikada neće biti srpski stolni grad. Nikada!!! Ako će to uopće biti grad, bit će grad i Bošnjaka i Srba i Hrvata. Molim vas lijepo, pa ta politika je davno poražena. Mislim, ako nije uspjelo '92-ge, a posebno treće, neće nikad. Molim vas. Sad kad su Bošnjaci došli tobe govoriti o nak'om srpskom stolnom gradu malo je reć' da je bezobrazno. Ja s takvim stavovima ne pregovaram. Na ucjene ne pristajem." Poznato vam zvuči zar ne? Naravno, treba umjesto Banjaluka napisati Mostar, umjesto srpski, hrvatski i govor će biti istinit. Izgovori ga Tihić Sulejman omanji čovječuljak koji slovi za najmerhametliju Bošnjaka na vascjelom dunjaluku i šire. Osupnut činjenicom da mu SDP sa sve Sejdom Bajramovićem u liku sarajevskog jalijaša Želje, čiji je lik davno oživotvorio Bekim Fehmiu u "Sakupljačima perja", otima titulu najbošnjačkije stranke na braniku jedne i jedine, razgalamio se Tihić. Da bi skinuo sa sebe neugodnu stigmu mlakonje i kompromisera, zagrmio je ledene riječi tako jake da se i Neretva načas smrzla. Ne da Tihić ništa Hrvatima. Zasuko rukave i galami jače nego Murat Šabanović na drinskoj brani kad je prijetio sa upaljenom kordom u vreći brašna da će potopit sve nizvodno od Drine. Razgalamio se Suljaga onako sitan, al dinamitan. Ne da Hrvatima kaže - ništa, nema, nestalo na lageru. A kad ne da Hrvatima logika nalaže da ne da ni Srbima. Da vidimo, da malo pročeprkamo po arhivi, šta je beskompromisni Tihić rekao, kad su mu pravo u jazbini Milorada Dodika - najmržeg Srbina u takozvanih Bošnjaka danas, jučer i akobogda sutra, u Laktašima dodijelili nagradu za političara godine na što se žacnuo Bakir, al ne sin, nego onaj što vodi onu emisiju kalibra 60 minuta odakle vazdan puca po jazbini, a i šire. Reče Tihić Suljaga da je Republika Srpska činjenica koju nitko ne može ignorirati. Da je nitko ne može ukinuti. Da je to tvorevina koju narod želi i narodna volja je takva. Nigdje osionosti, nigdje nadmoći, nigdje ledenih poruka, Suljaga u Republici Srpskoj prede ko maca. Fascinantno je to. Republika Srpska je brutalno očišćena od Suljaginih sunarodnjaka. Masakrima, logorima, Srebrenicama, Omarskom, Prijedorom, Zvornikom, Fočom, Višegradom, Zvornikom, Keratermom, Bijeljinom, Bratuncem, Brčkom,..uf, tu ću stati, ne mogu više nabrajati. 800 srušenih džamija, masovna silovanja, protjerivanje. Ne smeta Suljagi ništa da Republiku Srpsku nazove izrazom narodne volje. Ne smeta "uopšte". Ali zato će brojati svaki šamar koji je dobio neki nazovi Bošnjak u Čapljini ili Ljubuškom. Suljo Tihić i svaki muslimanski nazovi bošnjački političar, zna za svaki žulj muslimanski od Livna do Stoca. Ne znam drugačije objasniti taj fenomen, ali valjda je svaki musliman na potezu od Livna do Stoca najmanje akademik, nobelovac. Jer je vrjedniji on jedan, nego 20.000 muslimana iz Prijedora. Ili Zvornika naprimjer. Nedavno se saznalo da je u općini Vlasenica (općinu za koju je malo tko čuo izvan Bosne) pobijeno 2000 civila. Toliko ili malo više je poginulo u cijeloj Herceg Bosni za vrijeme muslimansko-hrvatskog rata. Tko zna za to. Da su to Hrvati uradili, to bi se eksploatiralo do ludila. Na potezu od Livna do Stoca (bez Mostara), po zadnjem popisu živjelo je 26 000 Muslimana. Manje nego Hrvata samo u Travniku. To nije niti 2% muslimanskog korpusa u BiH. Ali su najvrijedniji. Njihova se muka eksploatira najviše, oni su poslije Srebreničana najveći stradalnici rata. Na svaki srpski zločin gdje je ubijeno na tisuće ljudi ubaci se neki incident iz Livna il Stoca gdje se jedva može naći mrtvac i sarajevska klika to izjednači. Rade to bez imalo srama, pokvareno, perfidno, neljudski. Sad bi netko rek'o . Pa dobro izjednačili su vas, šta da se radi? E pa nisu. Suljaga priznaje Republiku Srpsku, a ne priznaje Herceg Bosnu. Hmm. To je bošnjačka politika. Njihov urođeni, u koštanu srž ugrađeni panični strah od Srba, proizvodi takvu suludu i neljudsku reakciju da se umiljuju svojim krvnicima, a žeste se na manje od sebe. Oj Hrvati, ala ste bedaci, nama Bosna, a vama Bosanci, tako zlokobno odzvanja pjesma srpskih vojnika s početka rata. Mi ćemo ih klati, ali nama će se uvijek vraćati, a vas će mrziti iako im pomažete. Sve je rečeno u tih par rečenica. Objašnjava Tihićeve i ne samo njegove nebulozne izjave kojima svjedočimo ovih dana. Nema tu obraza. Samo odvratno licemjerje. Gdje su Tihiću muda da se izdere kako nema Banjaluke kao srpskog stolnog grada? Pa da mrtvi i silovani nađu mir, da barem načas dašak vjetra pređe preko mezarja obraslog u sasušenu travu, u korov i draču. Da se izađe na ulice, ponosno u stroju, da odzvanjaju zvučnici ko za Olimpijade, da se zlatni ljiljan zablista na reveru najboljeg i jedinog odijela. Nema toga u Suljinom scenariju. Tihić u Laktašima prima nagradu za političara godine. To je Tihić, to je muslimanska politika. Brale, boj se Srba, a na Hrvatima se namiruj. Tako nas zapalo. Vlah je ionako Vlah, svejedno. Suljaga opet ispade Bošnjak po mjeri. Ne da Mostar ustašama. Kad bi netko kleo rekao bi..dabogda ga ne d'o ko što nisi Banjaluku četnicima. E taman tako. Osjeća Suljo ledeni dah za vratom. Dahće ga Lagumžija Zlatko. Koji taman po prezimenu prijeti da će dignuti Bosnu u lagum. Ko biva on će nešto na Dodika nasrnut, onako žentile vas. Zasukanih rukava uz njega Željko Bajramović. I nosi u ruci nogaru od stola iz koje viri brokva. Šef stranke, inače Željkov najbolji prijatelj, je preko nakog Hadžića tražio mito od Suljinog biznismena, a ovaj to snimio. Rečeno mu je da ako 'oće i ima želju gradit nakav centar, neka fino donese crnu torbu i u njoj preko dvije milje maraka, a Zlajo će njemu vrati istu taku torbu, samo praznu. Malo se sudilo, malo se pilo, a sad će Željina pjana glava u Suljino krilo. Jerbo turski ministar donese sultanov ferman, s Bospora dođe haber da se bošnjačke stranke trebaju ujediniti. Okle SDP muslimanska stranka, ma samo što Titina slika ne spade sa zida u Sejdinoj radnoj sobi. Ja cirkusa, ja meraka. Jednom rečenicom spade sva prašina, sva mimikrija postade budalasta. I ona kaznena prijava će na dno ladice. Ujedinit će se Muslimani. Pa nako gledam, izabraše babinog sina Bakira ko da će nedajbože zaratit. Gluho bilo. On onako žmirkavih očiju, falše prepreden i lukav, imitirajući oca preko svake mjere, do karikiranja, rasteže rečenice sa onim stankama koje daju dramaturgiju, vas onako saburli, čovjek mira i kompromisa, ma jašta bezbeli da je tako. Muslimani se žele namiriti na nama, to je jasno. Svoje frustracije koje dobiše od Srba izbaciti na nama. Negdje u podsvijesti ih peče šeher Banjaluka, al ne smiju avaza. Ne smiju naglas. Pa se istresaju na nama. Nemaju oni obraza, u to se ne treba uzdat. Ujedinjeniji su nego ikad u cilju da se treba rješiti Hrvata u Federaciji. Nestale su sve razlike i međustranačke razmirice. Jesmo li svjesni te činjenice? Imaju li hrvatski političari snage i pameti da stanu na crtu muslimanskim planovima? Pa da jednom akobogda Suljaga Tihić dođe po svoju nagradu, penzionera sa najljepšom okućnicom u kantonu i šire, drito u Grude i pusti avaza da je Herceg Bosna činjenica koju nitko ne može ignor'sat i narodna volja. Bujrum Čoviću, Ljubiću i ekipo. Narod štonobisereklo...gleda. |
|
Jel se sjećate one završne sekvence iz filma Valter brani Sarajevo. Oni stariji sigurno se sjećaju sage o nepokorenom gradu ( za titulu najnepokorenijeg grada jugoslavenskog rata , bilo je kandidata ko u glazbeno hohštaplerskoj audiciji "tražim zvijezdu" i duplo više od kandidata za očinstvo u meksičkoj sapunici gdje Juanita rida nad svojom gorkom sudbinom jer ju je nemilo obesščastilo pola komšiluka a ona ih sve voljela..iskreno dabome) Elem, daklem u toj poznatoj sceni nakon koje i danas zatitra srce pravog antifašiste i bosnobranioca, stoji vas jadan i nikakav mrzski švapski oficir iznad Saraj'va, zuri u panoramu kasabe i dok mu zebe oko srca, što od neuspjele misije, što od predosjećaja hladne ruske fronte, na koju će kao i deset mu predhodnika biti poslan za kaznu, jer nije uspjeo uhvatiti neuhvatljivog ilegalca kodnog imena "Valter". I dok mu u ušima zuji zvuk ruskih orgulja, dolazi mu jedna misao..ček ček..to je to, al sam bio glup, tutumrak, piii jebemti, kako se nisam toga sjetio.. aupičkumaterinu..sad mi se sve nacrta..evo ovdje na ovom platou, da sam bar prije sa ženom prošet'o Trebevićem sve bi mi se samo kazalo a ovako kurac..spremaj Hans rukavice i debele bičve..pravac Sevastopolj. Prilazi mu u tom napetom trenutku zabrinuti nasljednik i ispitivački mu zuri u facu nastojeći odgonetnuti šta se nalazi u glavi putnika za Ostfront. Ha ja..zdvojno će ostfrondžija onako sam za sebe..to je to..a cijelo vrijeme mi bio pred očima..hmmda..glupi Hans..glu-pi Hans. Tko, tko je on..uzdihano će sljedeći putnik za ruske tajge, reci mi, ne budi pizda, daaaj, reci bite bite bite, molim te reci mi, spasi mi sudbinu, tvoja jest zapečaćena ali moja..ta ja sam friško oženjen..reci mi Hans..molećivo će potencijalni nositelj željeznog križa za hrabrost..ime mi daj..bilo šta..prevrnut ću grad kunem ti se....svaku mahalu, svaku aščinicu, svaku merakli ćošu, svaku ašik česmu...slat ću ti svaki mjesec vunene bičve i rahat lokum..onaj pravi, samo mi reci..ajde,,daj.. Hans nehajno pokaza na panoramu grada Sarajeva..das is Valter..s beskrajnim poštovanjem kakvo samo pravi vitezovi imaju prema dostojnom protivniku. Ote im se uzdah obojici, ni ruska zima više nije bitna, bitno je udivljenje makar i u porazu. Tu dramaturški obrađenu scenu danas zna svaki pravi antifašist Bosne a pogotovo Sarajeva. I najzadnji šanerski dripac i džeparoš i jalijaš, bitanga i tekbiraš, svaki mahač turskom zastavom koja se odjednom stvori u ruci kad treba obaviti neko slavlje, pogotovo kad Hrvati gube. Svi traže ovovjekog Valtera koji bi zabezekno neprijatelje Bosne, odmjerio im od šake do lakta, onako bosanskogrbovski, Valter je personifikacija isforsiranog sarajevskog bunta..oličenog u monodrami Josipa Pejakovića.."On meni nema Bosne". Iako bi Valter, inače neki polustvarni lik, Srbin inače, da je živio ratnih devedesetih, vjerovatno s Trebevića, zajedno sa Rašom razbarušenim, posmatrao poput Švabe, panoramu grada i navodio topničku vatru na vijećnicu. Ima Sarajevo tih mitova, grad u kojem je osnovana Crna legija i koji je vjerovatno dao manje partizana nego malo selo Žrnovnica u okolini Splita. zašto ovo pišem. Zato jer su ovovjeki "antifašisti" bosanski našli novog Valtera. Nema Švabe, nema zamišljenog Hansa nad panoramom grada, ali tu su ustaše. Ništa manje opaki, glede na Sarajevo i na cijelu Bosnu kao zmija na žabu. Ćuj, gledaj, ćetnicima ne možemo ništa ( imaju svoju republiku i neima šanse da im biramo ikoga) zaključiše jalijaši u akšam jedne noći na Bistriku. Ali ustašama možemo. Naći ćemo Valtera ne mahali turskim zastavama više. I nađoše ga. Ovovjeki Valter se zove Željko Komšić. Neuki primitivac, kafanski svadljivac koji umalo u tv na sučeljavanju u federalnom studiju nije skrh'o stolicu o leđa sugovornika, rašuto stolove, pljunuo voditelja ( inače njegovog žestokog fana), podrignuo i popišo se u ćošu. Ali nije mu to umanjilo popularnost, dapače. Porastao je Valter u očima svih bosanskohercegovačkih ublehaša, jalijaša i sanjara. Ima Titovu sliku ba u uredu. Dobio plebiscitom. Odvadili muslimani iz poveće ćase par stotina 'iljada glasova jer od trojice im ponuđenih njihovih predstavnika, svejedno je. Ko da Srbi biraju između Šešelja, Karadžića i Miloševića. Namakli Valtera. Uvalili ga Hrvatima iako se nikad Hrvatom izjasnio nije i može on pričat..pogotovo kad se razjari..ali pridjev hrvatski ne može preko usana. Ne ide mu, neće, zapletu se slova. Uvali nam ga bosanska jalija, uvališe ga urbani foliranti, bezubi čuvari Bosne i nema tog bosanskohercegovačkog Hrvata koji hoće ikada i u kojme obliku s njima. Imati išta. Ne računam tu nekoliko stotina "Hrvata" koji mu daše legitimetet kako reče predsjednik Hrvatske. Sad je jasno da su i za njega glasali Hrvati reče i ostade živ. Glasaše.. da, u istom onom omjeru kojem Srbi popunjavaše ustaške jurišne odrede. Pa bi tom logikom i Ante Pavelić bio pronositelj srpske ideje u NDH. I hrvatski veleposlanik mu pruži ruku. Poruka Hrvatima u BiH znači...ko vas jebe. Gle, imamo preča posla, upravo grebemo po vratima finog stana svojim otupjelim kandžicama . Stan je fin i zagrijan, unutra su fina gospoda, pije se topli čaj i mezi se sa stola. Stojimo u hodniku veće desetljeće i hladno nam je. Istrošile nam se kandžice a i guza nam je otvrdla od šutiranja. Ko Malnarovoj mačkici. Sorry imamo svojih problema, treba napraviti sto tisuća i kusur srpskih kuća i podijeliti im nekoliko desetina tisuća stanova. Pohapsiti hrvatske ratne zločince. Niste baš neka opcija za priču. Nacionalisti ste brate. Fuj. Niste europejci, da se ne lažemo, smetate nam. Malo je reć da nas nije briga ali u povjerenju ( daj der mi uho da ti šapnem..ne poodnosimo vas). Eto, vidimo se jednom u Europi bez granica..ha ja. I pozdravite Želju. |
|
Nerijetko se u našim krajevima pored novih kuća moglo primjetiti i građevine koje su bile oku ne baš ugodne. Obično se tu radilo o šupama, sklepanim od polurazbijenih cigli, oškrnutih blokova i rijetkog betona. Pokrivene razbijenom ciglom ili običnim limenim izrescima, služile su obično za odlaganje nepotrebnih ili manje upotrebljavanih stvari. Nagrđivale su okućnicu i ako bi netko priupitao domaćina, zašto je sklepao tu šupetinu, dobijao bi odgovor..ostalo mi nešto materijala. Čovjek je radio novu kuću ili renovirao staru i pošto je jazuk bacat, pravila su se mala arhitektonska čuda iz čiste pragmatičnosti. I evo prođe nekoliko godina kako su nam bosanski muslimani sklepali od svog viška materijala šupendaru da predstavlja nas Hrvate. Sebi su sagradili finu kuću u vidu lepog Harisa a nama su od viška materijala sklepali Sejdu Komšića. Vođeni onim begovskim bezobrazlukom kojeg su naslijedili iz otomanskih vremena, dosjetila se, sjetno gledajući prema Bosporu u akšam jedne ljetnje večeri družba sarajlija a zašto mi ne bi Vlasima podmetnuli svog čo'eka. Viška glasova imamo, poštenja i obraza nemamo, a ako nas budu pitali..zašto? mi ćemo haman reć..mi ne gledamo bolan ko je kakve vjere ni ko je kojeg zakona mi gledamo ko je kak'i ćojek..ha ja. A ako nas kakva bjesna Vlašina bude pripitala..p... vam materina pa što ga onda sebi ne izabrašte kad je tako haman ljudina i po, nego sebi arapologa a nama titologa..zaćepit ćemo mu gubicu i prijavit ga visokom kaurinu da je fašist šejtan jašta. Dakako da nije mala muka živjeti sa takvim pokvarenjacima koje duvane kojekakve bjelosvjetske bitange, ljudski bezobrazluk je gadna stvar i znaš da svako malo možeš očekivati ponovni belaj jer ti multietnićki neimari mogu začas posla, kad god se sjete istovariti pred kuću šlepere svog viška materijala i natakarit ti najgadniju šupendaru pred ulazna vrata. I tu se stvarno malo može učiniti. Ali i ono malo što se može, ne radi se jer su hrvatski političari u ovoj okupiranoj mahala zemljici sve notorni idiot do idiota. Kad ih čovjek dobro pogleda, prvo što mu padne na pamet je....da sad isćeram svoje stado ovaca..ljepša i pametnija bi tri ovna izabrao u hipu nego što su prva trojica političara u Hrvata. Je li to neka zaraza primljena iz tzv. matice gdje državom vlada jedna hihotava spikerica koja, što je nonsens u političkom životu svijeta, žica autogram od svog kolege, kolege barem po diplomatskim uzusima ako ne po važnosti i snazi. Drugi lik je pokvareni bezveznjak , bezlično stvorenje koje hoda po regionu i kelji se ko dite na tuti i koje je dobilo zadatak da amnestira Srbiju i okrivi svoju zemlju pokazujuć zavidnu količinu drskosti i bezobrazluka, koji je prevršio sve idiotske forme da je i Sulejman Tihić, jedan od mekših tipova ovog podneblja morao napomenuti diplomatskim jezikom naravno ali u suštini je bilo ..da ne lupeta gluposti o hrvatskoj agresiji jer bi Bosna pet puta više najebala da nije bilo zemlje kiflanije. Da se vratimo na alternative višku materijala ili šupendari koju nam uvališe multietnićari. Prvi na listi je naravno prvak najveće stranke koja će možda ponovo iz dva dijela biti cijela. Jes da se potpisivo ćirilicom, jes da ga izgleda drže za jaja, pa svako malo pohodi sudske hodnike odakle ga puštaju po udbaškom receptu, ako budeš radio za nas, bit će para i duvana a ako ne budeš..zna se. Sad, čovjek nikad ne zna u ovoj kabadahijskoj zemlji gdje te kadija tuži a mister justice stranjski sudi, kad je čovjek stvarno kriv a kad mu podmeću i pakiraju. Tako da se ja ne bi zakleo u ni jedno ni u drugo. Ali naš paćenik iz sudskih holova barem liči na političara. Slijedeća alternativa muslimanskom višku materijala je drugo oko u glavi. Malo razroko djeluje. To je jedan lik koji kao da je ispao iz Krležnih balada..i koji se nikom ne bi štel zameriti..jer nigdar ni bilo da ni nekak bilo i nigdar ne bu da nekak ne bu i koji u svojim izlaganjima bude toliko kontradiktoran, sapet u svojoj korektnosti da svaku priču o hrvatskim pravima i teroru koji se provodi nad njima na kraju svede na na pop laganicu sjetnog i žalovitog zavijanja. Treći je ampak neki ćelavi a opet razbarušeni predsjednik jedne arhaične strančice izgubljene u vremenu i ofkors prostoru i on bi kao trebao zabraniti muslimanskim neimarima da nam kipaju šutu pred vrata. Čovjek ne da je zalutao u politiku i mašio profesiju nego je vjerovatna opcija, kad mu je dragi Bog predviđao poslove, prvo mu je predložio časni posao čobana a tek na samom dnu zanimanja koja su se protezala kilometarskim spiskom zanimanja u milostivoj Božjoj ruci, zadnja opcija je glasila je ..ako na svijetu ne preostane više od jednog čovjeka i hrpe živinčadi..ti im budi vođa i predvodnik. Inače ne. Posebna je priča unjkava lopuža sa Širokog nam Brijega. Jedan od potomaka mrke i nepismene obitelji koja se nafatirala u ratu i poslije njega i sad ih naravno boli da oprostite kurac za narodna prava i za narod. Koji im uzgred i rečeno po radnom običajnom pravu, poznatijem sa američkog Juga prije građanskog rata, radi za papiriće koje mogu realizirati samo u širom otvorenim vratima dućana klana Lisicanović. Jedan od mlađahnijih potomaka te mračne vamilije pokazuje torza po ženskim časopisima, ganja pevaljke po Srbiji, vozika se skupocjenom limuzinom po Zagrebu, sa vamilijarnim insignijama na registarskim pločicama, salijeće cajke, gura se za mikrofon i ako nikad nisi vidio prebogatog redikula..svrati do zagrebačkih cajkaških rupetina. Unjkavi šonjo iz famiglie, koji nota bene ne zna sastaviti rečenicu i kronično mu fali osnovnog vokabulara za najprostiju komunikaciju i za koga je prosječni urođenik sa pacifičkog otočja, tamo gdje se još komunicira isključivo samoglasnicima i na meniju lokalne gostione stoji samo jedna gastronomska ponuda..homosapiens-kotlovina, orator i retoričar. I ta notorna lopuža koja vara jadne i izluđene ljude da će dobiti 100 bjednih i kukavnih maraka ako istegnu glas iz dubine duše za opstanak famiglie bi trebala spriječiti zagađivanje okolokućnog okoliša od strane "potomaka bogumila". U usporedbi s njim i muslimanska šuta pred vratima ne izgleda kao neko brdo koje se ne bi moglo preskočiti ili barem zaobići. I to je to, da se ne lažemo. Jad bijeda i čemer. Ovaj zapušteni politički narod, ruku na srce nije imao prilike stvarati svoje političare. Desetljećima pa i vjekovima zatirani i tlačeni, sistemom golog preživljavanja bili smo naučeni samo kako izbjeći i preživjet. Dok se po sećijama Saraj' grada učilo kako zajebat, prevarit i istovarit svoje smeće pred tuđa vrata. Što bi se reklo, njihov je posao da nas zajebu, naš je posao da se ne damo zajebat. Ali kad mi ne bi bili Hrvati. Kao i naša braća koja stoje pred vratima europske unije tako dugo da su im se nosevi zalijepili za vrata i kako reče davne 'iljadu petsto i neke zagrebački biskup Drašković..ovi moji Hrvati..čas lavovi, čas janjci. I ništa se dragi biskupe promjenilo nije. |
|
Pozivam sve slobodnomisleće ljude, normalne i i poštene da priznaju koautorstvo nad tekstom. A ministra unutrašnjih poslova pozivam da odreagira na tu činjenicu. Tko je uputio taj požrtvovani vapaj, pita se usplahirena javnost? Tko se to nudi za zatvorski tuš, sapun, škare i britvu? Neki jadnik iz Irana, paćenik iz Afganistana, Putinov kritičar ili možda neki Chavezov politički protivnik? Tko to riskira slobodu, egzistenciju ili možda i sami život? O čemu se ustvari radi? To Miljenko Jergović izvodi cirkus, zavijajući na mjesečini kako bi prizvao trenutno raštrkani čopor. Jedan vuk, ali nikako samotnjak uhvatio se u stupicu i bolno zavija. Uvjerljivošću šibicarske škvadre koja jedna drugima uzima pare, namamljujući slučajne naivčine-prolaznike da izgube pare tražeć nepostojeću kuglicu na dnu kutijice, Jergović sebe i svoju ekipu nudi na tacni za kolektivni aps. Kao da ne znamo da je to iluzija i najjeftiniji blef. Iako privlačno zvuči barem to da ga okupaju, ošišaju i obriju. Kao da ne znamo da su oni ti koji presuđuju, a ne oni kojima se sudi. To lažno i jeftino zavijanje izaziva kod normalnih i slobodnomislećih ljudi, kako Jerga reče, samo podsmijeh. Ali pustimo to načas. Da se prisjetimo tko to jest Miljenko Jergović. Autor borbenog Palach-požrtvovnog pokliča s početka teksta. Možda se neki sjećaju nazovi-skandala s kraja osamdesetih. U javni život taj je samoproglašeni mučenik folirant, ušao preko stupaca crne kronike glasila radnog naroda osamdeset i kasne neke, preko jednog bizarnog događaja gdje je sarajevska dokona mladež, a sve odreda guzonjini sinovi i kćeri upriličila neki bizarni performans u slavu nacizma. Zabrujao je nakratko SUBNOR taj moćni kerber i poslije-titove Jugoslavije, ali sve je to bilo kratkog daha. Raspad Jugoslavije se ionako odavno spremao, velikosrpska mašina odavno nije bila u tihom pogonu, bučila je i hučila bez ikakvih prigušivača i samo gluhi i slijepi nisu čuli njezin zlokobni tutanj. Ili su se pravili da ne čuju. A takvih nije bilo malo. Cijeli skandal je završio jednom prekršajnom prijavom jer je sarajevski kvazintelektualni kružok u kojeg su spadali i neki akteri skandalčića bio izuzetan rasadnik velikosrpstva. Dosta godina poslije, organizatorica te farsične nacističke žurke, pompozna srpska rojalistička metresa imenom i prezimenom Isidora Bjelica, otkrit će da je to bila bezazlena, obijesna mladalačka pizdarija i da su vrhunac promocije nacizma bili kolačići ispečeni u obliku svastike koje je - kako veli Isidora - skoro sve smazao Miljenko Jergović. Nitko tada nije naravno ni mogao znati da ta halapljivost i tamanjenje mrskih nacističkih kolačića nije bilo motivirano želučanim sokovima već stoicizmom prožeta borba prvog antfašiste trenutnog Balkana. A što bi se nekad reklo...i šire. U olovnim vremenima poslije tog performansa Miljenko ljubuje s kćerkama KOS-ovskih prvaka, a onda ga kao grom iz vedrog neba pogađa spoznaja. On je Hrvat. Po vlastitom priznanju ta činjenica koju nije tražio strefila ga je zamahom srpske agresije na Hrvatsku. U danima pada Vukovara užasnut sarajevskom indolentnošću, čitajući sarajevski tisak i gledajući TV primjećuje hladnu ravnodušnost koja naginje simpatijama prema agresoru. To će se Sarajlijama poslije obiti deset puta jače o glavu, ali to je neka druga tema. "Jebite se..ja sam Hrvat! "- gnjevno je uzviknuo Miljenko i otvorio dušu jednom novinaru iz Hrvatske koji se tamo profesionalno motao. "Sarajevski mediji" - grmio je - "to su obične ispostave KOS-a i UDB-e. Zagreb se bezdušno odnosi prema BH Hrvatima "- začuđeno vapi - "uvijek im je bitnije kako će se postaviti Muslimani i šta oni misle." Kako apokaliptično predviđanje vlastitog rada u budućnosti. Dolazi rat i po Sarajevu padaju granate i Miljenko se sprema na put. Pravac Hrvatska, točnije redakcija ondašnje, a davno ugasle Nedjeljnje Dalmacije. Od tamo sipa rafale i plotune prema Srbima općenito. Naziva ih katilima, barbarima koje treba anihilirati. Bez iznimke i nemilosrdno. Vrijeme teče i Miljenko pametan kakav jest shvaća kako se neće kruha najesti niti nagrada nadobijati od borbe protiv srpskog fašizma. Hrvatski fašizam - eeee, to je već nešto drugo! To je ulaznica za sve i svuda, za dvorane i za ulaštene parkete. A sve bez rizika. Kojega ima koliko i kad se nudi ministru za koautorstvo i uhićenje. A stvar je prosto jasna. Miljenko se tom kvaziborbom protiv nepostojećeg hrvatskog fašizma želi rehabilitirati u vlastitim očima. Kad već nije imao hrabrosti suprostaviti se srpskom fašizmu na mjestu i kad je trebalo, bori se protiv hrvatskog, dislociran i kad ne treba. Osim što nema straha i rizika, ima povlastica, privilegija i nagrada koje inače nikad ne bi vidio. Osim u tuđoj vitrini i pod zaključanim armiranim staklom. S naglašenim prezirom govori o državi i gradu u kojem živi. Zagreb mu je otuđen, hladan, mračan, bez duše i samodostatan. Zavidan i omalavažujući ne zna prepoznati veličine, pa kad nije Andrića, neće ni njega. A Beograd, e to ga fascinira. Zaboravljajućom lakoćom što je svojstveno samo ljudima bez obraza, ne pamti šta je govorio i pisao o Srbima pa svako malo upriliči poklonstvenu putešestviju gdje se udivljava srpskoj otvorenosti, dobrodušnosti i načitanosti. Ako se ipak ponekad odluči boriti i protiv srpskog fašizma, zakamufliran u čupu i bradu, smazat će Dražinu gibanicu kao nekad Isidorine kolač-svastike. Iako s prezirom govori o državi u kojoj živi i gradu u kojem živi, to ga ne spriječava da se pretvori u dežurnog moralizatora koji faktički određuje formu društva. Što se smije, a što ne smije? Što je poželjno, a što nepoželjno ponašanje? Nema te stvarne ili fiktivne ustaške kape na koju neće naskočiti The Uništavač Fašizma u srži - Miljenko Jergović. Histeričan i iritirajući ima odlike terijera. Kad zagrize ne pušta. Po tome je sličan drugom junaku ove priče, mostarskom piscu, samoproglašenom disidentu koji je kao i on zbrisao u sigurnost egzila, a sad se čak usuđuje određivati i vagati tko je dovoljno čovjek, a tko dovoljno Hrvat. Iako je ustvari Ukrajinac. Što ga ne delegetimira u prosudbi, ali je simpatično. Naravno da je samoproglašeni disident zadnji koji bi imao kredit prosuđivati nečije čovještvo i nečije hrvatstvo jer je upravo prije neku večer na sami spomen partizanskih zločina, dokumentiranih i neporecivih, djetinje zadrto odmahivao glavom i optuživao sugovornike za falsifikat i promociju fašizma. Naravno da ovaj dvojac nisu usamljenici. Njih je cijela legija. Umreženi, lojalni, beskrupulozni, podli, lažljivi, pokvareni, futrovani parama iz kuće i van kuće, obijesni i osioni zaštićeni moralnim potonućom društva u kojem oni plivaju kao ribe u vodi i hrane se propadajućom srčikom društva kao krpelj umirućom ovcom. Mostarski profesor došao je u fokus javnosti kad se popičkarao sa kolegom suprotnog svjetonazora oko Abdulaha Sidrana još jednog iz plejade sarajevskih kvaziikona kojima je vrvio taj grad-bastion šunda i pozerskog kiča. Sa svojim precijenjenim duhom, dosadnom isforsiranom duhovitošću i lažnom multietničnosti što će se surovo istovariti 90-tih na njega sistemom prejako stisnute opruge kao osveta za svo laganje i pretvaranje njegovih stanovnika. Taj scenarist nemanjiziranog Kusturice svako malo nešto lane na Hrvate nipodaštavajući ih u odnosu na Srbe, dokazujući nevjerovatno i neobjašnjivo strahopoštovanje svog naroda prema vlastitim zatiračima. Ta nezanimljiva prepiska bizarnog povoda završila je na sudu što je farsično samo po sebi kao što je i komičan maštovito-ingeniozni pridjev kojim je falši disident sa lijeve obale Neretve počastio suprostavljenog kolegu - taliban. Smiješna je i presuda koja će kladim se, biti poništena jer koga ne zazebe kad čuje vučje zavijanje taj nije baš pri sebi. Ali nije smiješno čoporativno solidariziranje i kvazi-žrtvovanje koje se zapalilo širom Balkana. Ne nudi sebe i škvadru Jergovića za aps, to je jasno. Njegova ledena poruka Hrvatskoj isčitana iz "dramatičnog" apela glasi, da se niste usudili. Ne prekidajte ugovorom s Đavolom. Jergovićevo "nuđenje" za 'aps, to nije ništa doli konjska glava u krevetu Hrvatske. Ponuda koja se ne može odbiti. Poruka kojom žele poručiti da bi rado produžili ugovor o zaštiti bez roka trajanja. Odnosno do propasti Hrvatske. Inače će razvaliti vrata pretući gazdu i porazbijati inventar u mehani. Ako se država ne usudi raskinuti "ugovor o zaštiti" kreće akcija. Mejlovi, pisma, poruke, prijetnje, vapaji za otpor fašizaciji društva i to ni manje ni više nego u zemlji koja svoje agresore tretira kao mecene i dobročinitelje. Koja ih umjesto u kazamate sprema u saborske holove, umjesto optužnica dobijaju keš i nekretnine. Umjesto prezira povlastice. A svoje zaslužnike i stradalnike, svoje ratnike tretira kao stoku. Šta je to ako nije fašizam? Ima Jerga pravo. Ima čopor pravo. Hrvatska vrvi fašizmom. Fašizmom zavijajućeg čopora. |
|
U našem svakodnevnom životu susrećemo sa raznim vrstama mitova. Stereotipa. Neki su ultimativno blesavi a neki imaju i kakvo takvo uporište. Manje ili više utemeljeno. Tako su plavuše glupe, Nijemci radišni i disciplinirani, Slaveni neodgovorni, Hercegovci lopovi a žene varljive. Obično zamišljamo Nijemce kako stupaju na posao ritmom Paulusovih divizija na Staljingrad iako se lako može naći Nijemca koji je hedonist, ne voli disciplinu ni posao a mnogi su, kako bi govorili naši gastarbajteri i prave pravcate pene. Da ne duljim, u mnoštvu blesavih i pogrešnih stereotipa i mitova jedna ipak nosi krunu. To je mit o multietničnosti i toleranciji Bosne. Malo manje Hercegovine al ajde. I nema toga europskog birokratčića kojeg su poslali po kazni u tamni vilajet i koji zna o Bosni koliko i pile o sisi a da neće natucati, čim se smjesti sa svojom vezirskom svitom, da je Baznia dugo bila poznata po skladnom življenju triju pa čak i više naroda. I to stoljećima ni manje ni više. To mrmoljenje ukočenog šerifa koji se ispilio u kakvom nadmenom europskom gradu fascinira i domaće lažljivce koji u tome vide, baš njima u ruke tutnutu batinu kojom će mlatiti po glavama nacionalista koji su zavadili skladno-složni život međuljubljenih naroda. Da ne govorimo koliko su tu lažetinu izgovarali domaći opsjenari najčešće iz kvazimulti-kulti stranaka tipa bosanskog SDP-a koji tom svojom lagarijom želi zaglumit glumcima i prevesti dva od tri naroda žedne preko Drine, Save i Neretve. Naravno da je sve to laž, jer Bosna ne da nije najtolerantnije mjesto na svijetu, nego upravo suprotno ..najnetolerantnije. A za to ima dokaza koliko ti srce poželi. Povijest svih naroda na svijetu je kronični manjak netolerancije. Tolerancija se javlja samo kao nusproizvod podjarmljivanja slabijeg kojemu se poslije dadnu neka prava kako bi se dokazalo nešto hinjeno. A u Bosni je to potencirano na n-tu. Od dolaska Osmanlija na ove prostore a koji su u očima jednog od tri skladna naroda percipirani kao najtolerantniji, doslovno spas u zadnji čas a kod drugoga dva taj dolazak seldžučkog plemena slovi kao začetak svakoga zla, na ovim nesretnim prostorima traje međusobno istrebljivanje sva tri naroda. U onim kratkim periodima mira i predaha, najčešće pod prisilom dolazi do zbližavanja. Nametnutog poput dekreta najvišeg predstavnika. U gorespomenutom periodu izljeva skladnog suživota poput odvođenja djece u adžami-oglane, sistema kadija te tuži kadija te tuži, sistematskog ponižavanja i nasilja, jedna strana od tri grane skladnog stabla maltretirala je druge dvije koje su maštale o danu kad će se uloge zamjeniti. I naravno po matrici ko čeka taj se načeka ali bome i dočeka, dođe i taj dan. Pa je bilo povuci-potegni, osveti se, nekad više nekad manje. Počesto su te izljeve "ljubavi" opet kontrolirali praoci današnjih pametnjakovića sa zapada a nekad bi nekontrolirana "ljubav" jurnula kao planinski potok poslije kiše. Čak je i ona poznata činjenica da na tako malom prostoru dolazi do suživota tri glavne svjetske religije, plod slučajnosti a ne tolerancije jer je samo jedan krivi potpis ili zakašnjela reakcija dovela do toga da u Bosni ne dođe do rekonkviste jer bi u suprotnom muslimani u Bosni bili činjenica isto onoliko koliko su to danas u Mađarskoj, Lici, Srbiji ili Slavoniji, i svim drugim, okupiranim krajevima od strane Osmanlija nekad prepunih džamija i nanula. Samo postojanje Sandžaka i muslimana u njemu ima se zahvaliti kasnom prisajedinjenju tih krajeva Srbiji tamo sve do balkanskih ratova. U onim vremenima koji se periodično izmjenju sa bezdušnim klanjima kad dođe mir najčešće ne voljom tih naroda nego vanjskom silom, dolazi do zbližavanja, spajanja pod pritiskom, bezdušno lažnog suživota koji je čak i gori od sirove mržnje jer se samo tako može dogoditi da ti onaj koji do jučer čestitao blagdane i kumovao kćeri, bane jedan dan s nožinom u ruci, zakrvavljenih očiju sapsuje ti sve svece koje ti je čestitao uz kafu i rahat-lokum, siluje i zakolje onu istu kćer, svoje kumče. I kao što reče briljantni Andrić koji je najbolje znao za sve mračne tajne i dubine Bosne... Ko u Sarajevu provodi noć budan u krevetu, taj može da čuje glasove sarajevske noći. Teško i sigurno izbija sat na katoličkoj katedrali: dva posle ponoći. Prođe više od jednog minuta (tačno sedamdeset i pet sekundi, brojao sam) i tek tada se javi nešto slabijim ali prodornim zvukom sat sa pravoslavne crkve, i on iskucava svoja dva sat posle ponoći. Malo za njim iskuca promuklim, dalekim glasom sahat – kula kod Begove džamije, i to iskuca jedanaest sati, avetinjskih turskih sati, po čudnom računanju dalekih, tuđih krajeva sveta! Jevreji nemaju svoga sata koji iskucava, ali bog jedini zna koliko je sada sati kod njih, koliko po sefardskom, a koliko po eškenaskom računanju. Tako i noću, dok sve spava, u brojanju pustih sati gluvog doba bdi razlika koja deli ove pospale ljude koji se budni raduju i žaloste, goste i posprema četiri razna, među sobom zavađena kalendara, i sve svoje želje i molitve šalju jednom nebu na četiri razna crkvena jezika. A ta razlika je, nekad vidljivo i otvoreno, nekad nevidljivo i podmuklo, uvek slična mržnji, često potpuno istovetna sa njom. Bosna je zemlja mržnje..reče Andrić i nekad se dogodi da prođe i cijeli ljudski vijek a da se ne dogodi mogućnost da se ta mržnja ispolji u svom najgorem obliku. Ali kad se dogodi.. Nisu jasni motivi, čemu laganje, čemu izmišljanje o nekoj bosanskoj toleranciji kad iz povijesti ima mali milion dokaza da je to opsjena, laž. Čemu zavaravanje koje vodi u zabludu i još veće nesreće. Zar ne bi bilo bolje suočiti s tom činjenicom i pokušati pronaći novi način osim toliko puta pronašenih eksperimenata. Znamo da nije nimalo briga nadmenog europskog bezveznjakovića koji će doći, da parafraziram opet Andrića, sa malom svitom i gole guzice a otići pretovarenih sanduka i ni okrenuti se neće, procjedivši kroz zube..znam da će vam j...mater onaj koji će uskoro doći, samo mi je žao što to neću biti ja.. Ali bi bar ove nesretne narode koji se vjekovima proganjaju i zatiru po ovim gudurama, tupeći na vratovima noževe jedni drugima trebalo zanimati. I zamisliti. |
|
U Hrvatskoj se krajem prošle i početkom ove godine odigrao jedan farsični igrokaz koji se zove predsjednički izbori. Naime istekao je desetogodišnji mandat jednom opskurnom liku, tipusu koji kojega je antifašistička kabala isturila kao špic igrača, onako dobroćudnog i zloćudnog, pričača ofucalih viceva i srkača kave, cemetnog mogula koji je odrađivao i dobar posao za albansko-muslimanske interese. Medijski zaštićen više od Lukašenka, deset godina je ta pojava lešinarila na balkanskim strvilištima, igrajući točno perfektno za svoje platitelje i ne postoji ništa na svijetu što je bilo prozirnije od nečasne rabote predsjednika-građanina. Kad je otišao, nitko nije ni primjetio, normalni ljudi su samo odahnuli i reagirali ko poslije svake nepogode. Onima čija je marioneta bio ionako je svejedno, novog igrača će naći lako. Ofucao se, izlizao i nije bilo lako čak ni njima svemoćnima i bestidnima pokrivati sve njegove idiotske gafove. Dakle, trebalo je izabrati novog bezveznjaka kojemu svaki nižerangirani europski činovničić može zalijepiti takvu šamarčinu da ovaj tri dana neće znati koju funkciju obnaša, kad mu je mandat počeo i kad završava. Medijska kriminalna, zločinačka organizacija udruženog poduhvata vodila je ručicu lobotomoiziranog hrvatskog glasača i njegovim hipnotiziranom udovom zaokružila točno onaj broj koji je njima pasao. Lažiranim i izmišljenim anketama jedne kandidate su bezdušno pokopavali, a druge uzdizali i ovčice su kao i uvijek zablejale točno onako kako su oni zamislili. Metodom proročanstva koje se samo sebe ispunjava, ankete se pokažu točnima jer ako nekome tupiš i zabijaš mu u glavu da je taj pobjednik, slabomisleći dvonožni preživar svojevoljno postane statist u komičnom igrokazu. Ovaj put su izabrali jednog bezličnog bezveznjakovića koji je ničim izazvan banuo prije par godina u eter i izazivao salve oduševljenja nalik onom ushitu koji čovjek osjeti kad vidi da se magla vuče nad baruštinom. Introvetiran, stisnut u kaputić, dovođen je i privođen da brani nebranjivo, čast i ugled haškog suda, jedne perfidne i sramotne institucije koja je dobila zadatak da izjednači krivnju za rat, opere svoje ruke i zgadi normalnim ljudima samu pomisao na sudsku pravdu. Bljedoliki je branio instituciju ko da mu je rod rođeni i stalno izokretao činjenice kako mu paše, pa je tako tvrdio da sud nije antihrvatski jer paz'sad ovo - u njemu ima samo 3-4 Hrvata i preko 100 Srba. Guslao je albino po tom argumentu godinama i nitko mu se nije sjetio reći, čekaj malo, zašto ti brojiš bosanske Srbe, a ne brojiš bosanske Hrvate i reci mi koliko je Srba iz Hrvatske u Hagu? I nitko nikad nije mogao ni pomisliti da bi se to neuvjerljivo i prefrigano-lažljivo stvorenje jednom moglo kandidirati makar i za jednu tako srozanu funkciju nazovi hrvatskog predjednika. Da bi farsa bila veća, turnuli su mu za protukandidata jednog na drugi način opskurnog lika, neartikuliranog kabadahiju koji mu je bio sudrug u partiji, porijeklom iz regionalno omrznute regije, a sve s ciljem da bi učtivi Saruman bio prosječnoj hrvatskoj glasačkoj ovci puno prihvatljiviji od kamenjarske primitivne lopovčine. Scenarij za pet. Igrokaz o izlasku kabadahije iz stranke i tobožnji sukob lako je odigran. Doduše bio je prozirniji nego onda kad je prije pet godina onda još miljenik antifašističkih medija u Hrvatskoj Ivo Sanader the uništivač hrvatske nacionalne svijesti suprostavio cementnom mogulu i špic igraču albansko-muslimanske mafijaške ispostave na Pantovčaku sadašnju premijerku koja je tada (a i sada) imala karizmu kišne gliste. Kabadahija iz Pogane Vlake je imao zadatak da razbije onaj blok koji nije Sarumana doživljavao kao idealnog predsjednika za jednu omanju i izluđenu državicu koja je davno u nokdaunu i nakon što su je boksači malo jačih kategorija dobro izlupali odavno joj i muha koja jodla kategorija piči aperkate i izbija zrak. Sluganska i bezmuda Hrvatska je opet odnijela pobijedu i demantirala onu mudrost da budale uče na svojim greškama, a pametni na tuđima. Hrvati ne uče nikad i ni u kojem slučaju. Pogotovo ne znaju prozreti medijske manipulacije. Pričaju da kad je Titova vlast nakon rata organizirala izbore nakon onog rata, stavila je dvije vrste kutija na glasačko mjesto. Jedna od tih kutija imala je metalno dno, a glasovalo se ubacivanjem metalne kuglice u kutije. Kad bi zazvečalo u kutiji, po nesretnika koji se zajebao dolazili su ljudi u dugim kožnim kaputima. Tako je to glasovanje bio svojevrsni popis suicidalnih osoba. Danas nema tih Alqaida raznošenja na glasačkim mjestima, ali ako se suprostaviš odabiru antifašističke kabale koja više ne služi internacionali tipa Staljin, Hruščov, Mao, nego kapitalističkom ološu - najebao si. Orci iskeze zube i krene čerečenje po receptu bivšeg im sudruga Ratka nenalazećeg jernije u Srbiji Mladića - razvuci im pamet. Nakon što je izabran, voljom naroda dakako, prvi posao koji mu je pao na pamet bio je: umiliti se Srbiji. Srbijanski predsjednik, jedan macho tip, velikosrbin od glave do pete, ali obrijan bato, da ne vidiš odma, a još ako si glup ne vidiš nikako, silno je bio uvrijeđen što je Saruman koji svira pozvao nekog švercera drogom da mu nazoči ustoličenju. Ljigu u kaputiću to je puno pogodilo. Odmah se razletio da dovabi srbijanskog mačora i opetovano mu slao ljubavne signale vrckajući zamamno guzom. I nije puno trebalo, s one strane Dunava se začula mužjačka rika. Raširenih nozdrva i sa slinom na gubici dogalopirao je srpski barbarogenij. Stupao je Opatijom ko Života Panić Vukovarom devedesprve. Gordo, samozadovoljno, srpski bre. Stalno se smješkao domaćinu-gospođi koji se servilno i stidljivo keljio ko kakva seoska mlada koju će taman noćas kakva seoska lola razdjevičiti. Bili su tu ona i on. Ona - Štefica Cvek u raljama srpskog jebača koji će još malo pa da je kara. Fascinatan je taj srpski bezobrazluk kojim stupaju zemljama koje su porušili, drže prodike i traže, zahtjevaju, nakon krvavog vrtloga kojeg su zakovitlali, njihova mentalna svijest je degenerirana do te granice da se moraš zapitati , jel se može njih uopće gradirati po nekim skalama? I svi su sretni, a pogotovo piške u gaće od sreće okolni narodi koje je unesrećilo srpsko barbarstvo što su dobili macho-četnika Srbina poput Tadića za divan i eglenu jer je alternativa šta? Primitivni, polupismeni i mračni ražalovani četnički vojvoda koji u skupštini dobacuje ministru " jebat ću ti mater ja na replici" a u moru sličnih izjava strši i ona " da će on nekoga iz skupštine odrobijati". Valjda po uzoru na svog radikalskog idola Punišu Račića. Taj isti Boris Tadić nad kojim svršava cijela lijevo-liberalna scena u Hrvata neki dan je posjetio etnički čistu Republiku Srpsku i onog međeda Dodika. Povodom Jasenovca. Tamo je na plakatima koji su izgledali jeftino i kao da su posuđeni sa Gazimestana bila još jeftinija srpska morbidna laž o 700.000 pobijenih. Tadić nije ni zucnuo. Srpski mediji su cijeli dan ponavljali tu nebuloznu cifru. Bez trunke srama, kao da je to najnormalnije. Iako nemaju nijedan argument za to. Srpsko kolektivno ludilo ni za dlaku nije pomaknuto. Laž i laganje koju su uzeli za nacionalni program, izmišljanje, u krvavim pohodima koje su poduzimali dali su sebi apriori i vazda ulogu žrtve i mučenika iako se ponekad zapitaš - pa kako u pičku materinu tako junački narod može tako kukumavčiti i stalno glumiti neku žrtvu? Hrvatski mediji su skrivećki, bržebolje sve bježeći navrat na nos jedva spomenuli da se njihovi idol, okupani i namirisani Boris Tadić slika i divani na skupu koji ima najgoru srpsku mitomaniju u programu. Naravno njima ta priča i paše, jer nisu samo Srbi stvorili jasenovački mit nego i nazovi Hrvati da bi vazda s njim mlatili po hrvatskim glavama i njima ta srpska laž savršeno odgovara. Ljubavno očijukanje srpskog mamuta i hrvatske pičkice nastavlja se skoro bez prekida. Boris i Ivo u Opatiji. Boris i Ivo u Mostaru. Boris i Ivo u Apatinu. Boris i Ivo u kinu. Boris i Ivo u krevetu. Zar to nije logičan slijed? Da se podsjetimo tko je Boris Tadić. Ako koga to još zanima. To je predsjednik države i naroda koji bacao cvjeće na tenkove koji su pičili za Vukovar. Predsjednik države i naroda koji nijednom gestom nije dao do znanja da mu je žao zbog toga. Da ne bi isto ponovili samo kad bi imali priliku za to. Država i narod koji ne da osjećaju krivnju i kajanja nego su bezobrazniji nego ikad i oni optužuju. A kao vrhunac svoje dobrohotnosti spremni su osuditi sve zločine. Država koja nije nijednom lipom, dinarom ni eurom platila silna razaranja koja su počinili. Država koja sudi najniže rangirane bandite za razliku od Hrvatske koja u obrambenom ratu sudi najviše svoje časnike. Država u kojoj pola naroda glasa za najgori koljački ološ. Mutante, poluljude, nakaze. Polovina od druge polovine misli slično ali se ustručava reći to javno. Država koja ne dopušta logorašima obići mjesto svojih stradanja i stradanja svojih supatnika. Država i narod koji ne želi učiniti ni najosnovniju ljudsku gestu poput otkrivanja grobišta nestalih kako bi obitelji napokon dobile svoj mir. I pred takvom državom i njezinim predsjednikom Ivo Josipović gmiže ko glista. On zagovara povlačenje tužbe, tužbe koju je navodno dijelom sastavljao, što je nonsens. On pere srpski obraz iako mu to nije posao. Zašto to radi. Sve sporove svodi na povrat umjetnina i par tričarija. I tako krvavu srpsku agresiju svodi na pljačku muzeja i ostale marginalije. Ispada da kad bi srpska država provela racije po muzejima, vilama njihovih banditskih ratnozločinačkih tajkuna, kad bi pretresla stanove Arkanovaca i slične bagre i pokupila od tamo lonce i poklopce, sve bi bilo rješeno. Poravnato, izmireno. Ne bi Ivo. Tako može razišljati samo robot, čovjek bez empatije i koliko god gospodin ili drug bio uglađen u njemu nema zrna čovječnosti. Ivo Josipović abolira Srbiju i moraju se svi zapitati. Po čijem diktatu on to sve radi. Kome je u interesu abolirati Srbiju i pričati priču kako su svi podjednako krivi . Ivo Josipović krivotvori povijest, podmeće i laže. Čiji je Ivo Josipović predsjednik. Ivo je u sklopu bosanske turneje u isčekivanju binjadžije Borisa obišao bosanska stratišta. Ahmiće i sl. Izrazio žaljenje zbog toga jer je njegova država svojom politikom kakti doprinjela patnji i stradanju naroda BiH i radila na njezinoj podjeli. To je izazvalo euforiju kod antifašističkih medijskih glasila. Nemojte pomisliti da oni imaju empatiju prema stradalim ljudima. Nemaju, jer je njihov modus operandi - jame, rudnici, kreč, kama i metak. Njima to služi samo i isključivo za unutarhrvatsku političku borbu. Da bi sotonizirali protivnika, a protivnik je svatko tko nije baštinik hrvatskog krvavog antifašizma. Odmah su iskezili zube. Čestitke za taj potez ne prestaju. Uspoređuje ga se sa Wilijom Brandtom. Koji je klekao u u Aushwitz. Ivo je u Ahmićima i to je njima isto. Hrvatska država je po Ivi tako samoproglasila sebe agresorom i djeliteljem BiH. Iako međ. zajednica zaobilazi u luku takvu definiciju pogotovo kad se radi o Srbiji. Tako Srbija nije kriva za genocid u Srebrenici ali je kao kriva što ga nije spriječila. Budalaština od formulacije. Svatko zna da je to rađeno pod direktnom komandom Beograda. Ali iz nekih čudnih razloga međunarodna zajednica nije željela da se Srbija okrivi. Srbija to nikad neće priznati ni u ludilu a međunarodnoj zajednici odlično paše takav srpski stav. Ona ga i podržava. Valjda iz istog onog razloga iz kojeg joj ne smeta RS a diže se na zadnje noge kad se spomene HB. Ovaj potez hrvatskog predsjednika međunarodna zajednica je dočekala s oduševljenjem. Sad joj nitko neće moći prigovoriti da se nije potrudila pronaći agresora u balkanskim ratovima. Hrvatska se sama imenovala. Iako je Hrvatska naoružala muslimane. Iako ih je primila preko pola milijuna u trenutku kad je i sama bila smrtno ranjena. Iako je Alija molio Tuđmana da HV ne prestaje s operacijama na kraju rata jer će ga Srbi i takvi poljuljani poraziti. Iako je HV poznato je - spasio Bihać. Iako je tzv. ABiH pobila i proganala troduplo više Hrvata nego obrnuto. Iako su viđeniji strani vojni povijesničari, a bome i reporteri bez granica tvrdili da je vrh ABiH planirao agresiju na Hrvate, pogotovo one u Srednjoj Bosni, čim su ih Srbi napenalili iz Istočne Bosne i Bos. Krajine. Jer po staroj špranci, kad Srbin pokolje Muslimana ovaj se na Hrvatu iskali ili što je perfect objasnio onaj vic poklič.."poklaše se nas četnici, majku im ustašku!".Treći kaže, da ako je Srbija priznala zločin u Srebrenici gdje za par dana ubijeno 7-8 000 ljudi mora i Hrvatska napraviti isto pa čak i više kako vidimo. Ima još kretenizama, ali ovih par su top. Hrvatska je odavno kretenizirana zemlja. Završni pečati se upravo udaraju. I čovjeku stvarno padne na pamet misao - čekaj pa nismo bezveze bili bez države 900 godina! Sjebali su nas buraz. Pustili su nas da krvarimo, gurnuli nas u prve redove i kad smo pobijedili, izišli su iz najgorih rupa gurnuli nas ko zadnje prosjake i preuzeli vlast. Uzeli zastave iz naših ruku. Jebali su nam sve po spisku. Narod koji je sa zoljom i tenisicama istrčavao pred Panićeve tenkove mirno gleda kako mu predsjednik glumi gejšu pred barbarinom. Zašto i da, zašto jebemumater, Hrvati traže gospodara dok mu se prošli još nije ohladio u grobu? |
|
Svake godine na plažama Normandije u mjesecu svibnju okupe se veterani invazije koja se odigrala prije 66 godina, operacije koja je poduzeta kad su pripadnice zapadne antifašističke koalicije napokon shvatili da ako nešto ne poduzmu da će Crvena armija stići do Pirineja i da će istočna antifašistička pripadnica staviti svoje medvjeđe šape preko cijele Europe. Prestravljeni tom činjenicom koja se približavala na T 34 tenkovima uz zlokobne fijuke "katjuša" gurnuli su u uzburkani rukavac Atlantskog oceana par stotina tisuća ljudi i tisućinjak brodova zdvajajući nad ishodom operacije pa su tako imali dva pripćenja, jedan o sjajno izvedenom poduhvatu i drugi žalujući o propasti operacije. Tamo ih je čekao već zubom vremena i porazima teško načeti Atlatntski bedem i poluprazni armirani bunkeri u kojima je zapetih pušaka čekala Hitlerova mladež jer ni Nijemci nisu bili toliko ludi da ne znaju da je ipak bolje da poraženim Rajhom stupaju koliko toliko disciplinirani kauboji nego raspojasani i poludivlji, osvete željni, brojni narodi i narodnosti popaljene sovjetske zemlje. Operacija je išla glat osim na jednom dijelu obale gdje je nekim čudom zaostala jedna neobavještena njemačka jedinica koja je postrijeljala iz par mitraljeza par stotina američkih marinaca potpomognuta vatrom dva tri minobacača koja je cijeli jedan sektor iskrcavanja držala prikovanim za normandijski pijesak. Poljuljani Wermacht je ionako davno sve najbolje jedinice prebacio na istočno bojište gdje se grčevito i neuspješno pokušavao suprostaviti Krasnajoj Armiji koja je simbiozom mesa i čelika rušila sve pred sobom i davno kucala na vrata njemačkog ozemlja. Njezina komanda nije marila za vlastite gubitke, bitan je bio cilj..Berlin a ako je moguće i dalje ..na zapad jer borba ionako nije bila jednoznačna, poraziti neprijatelja, nego nametnuti cijeloj Europi komunistički svjetonazor. Vojni zapovjednici tog valjka koji je gazio elitne njemačke postrojbe su ionako znali. Život u Staljinovom poretku ništa ne vrijedi a čin i titula još manje pa se tako lako može dogoditi da danas nosiš najviša odlikovanja i komanduješ cijelim armijama a već sutra u sibirskim tajgama prokuhavaš vlastiti izmet kako bi u njemu pronašao nešto hranjivo. Nakon što je veliki Njemački Rajh poražen i bezuvjetno kapitulirao i njemačka vojna sila zgažena u prah i pepeo zapadni i istočni antifašisti su se namah pograbili za vratove a mušičavi i osioni kaubojski general Patton je bijesno zavapio " ubili smo krivog konja" dok je debeli britanski prajminister Churhill koji se u jeku najžešćih njemačkih bombardiranja britanskih gradova nije odricao ritula popodnevne kupke i spavanja, ionako uvijek više mrzio Staljina nego Hitlera. Europa je podijeljena željeznom zavjesom, Njemačka raskomadana na okupacijske zone od kojih je jedna pripala Francuskoj što je povrijedilo i pobijeđene Nijemce koji su morali inače pristati na sve ali nisu nikako mogli shvatiti i pitali su se u čudu " kad su to nas i gdje Francuzi pobijedili". Staljin je zdvajao jer je došao samo do Berlina a ruski carevi nekad i do Pariza ali dalje se nije moglo jer su mu zapadni " saveznici" pokazali na Hiroshimi i Nagasakiju a malo prije toga i na Dresdenu koliko je nisko postavljena razina njihove empatije. Poruku je shvatio i naredio cijeloj armiji zarobljenih znanstvenika da pročeprkaju malo po tim atomima kako bi i on mogao odgovoriti na tu nemušto šifriranu poruku. Utrka je mogla početi. prolazile su godine i desetljeća, gomilale su se bojeve nuklearne glave, ratovi su poduzimani, producirani i inducirani na svim stranama svijeta gdje su se dva antifašistička bloka bijesno tukla preko tuđih glava i kako to obično biva stradavale su te glave dok su pravi igrači ostajali ponekad samo sprženih noktiju. Uspomena na zajedničku borbu su bilo samo jednomgodišnje parade, fašizam i nacizam više nikoga nisu zanimali, niti plašili, Njemačka je bila pacifizirana, pretvorila se pod patronatom Amerike i svojom disciplinom i snagom da se kao feniks digne iz pepela u jednu od prvih ekonomskih sila sila svijeta ali kao politički patuljak sa bremenom krivnje kojega će još dugo nositi. I kako to biva u ljudskom i političkim životu pojedinca i svijeta sve padne u zaborav, dolaze nove generacije koje se ne sjećaju užasa 2 svj. rata, po inerciji i prostoj samoobrani mehanizma, nastoji se zaboraviti sve što je loše i ići dalje ka novim izazovima i novim opasnostima, pokušavajući ih sa manje ili više uspjeha sa manje ili više plemenitih motiva podjarmiti vlastitom poimanju svijeta, života, interesa i svjetonazora. Fašizam i nacizam kao i njihovi antipodi antifašizmi svih vrsta i idelogija davno su u trećem planu. Njih se osim onog jednog dana kad paradiraju veterani bave samo povjesničari, fah majstori kojima to i nije zamjeriti jer im je to prosto rečeno..posao. Ali ipak ima jedno malo sićušno mjesto na rotirajućoj zemljinoj kugli gdje je antifašizam življi nego ikad. Raspojasan, prijeteći galamdžija balkanski antifašist spremniji je nego ikad da se bori protiv zla kojega su pobijedili nekad davno pobijedili neki drugi i ne smeta im to što je i pobjednik i pobijeđeni davno prekriven stvarnom i fiktivnom travkom zaboravkom. On juriša na vjetrenjače, šamara mrtvog magarca i kad ih čovjek sluša rekao bi, oni su gazili do Berlina a ne raspojasani i hrabri sovjetski mužik. Oni su zabili glogov kolac u iskeženo truplo teutonskog diva. Prava je istina da su bili minorni i po ničemu bitni, njih su 4 godine proganjale dvije tri divizije njemačkih trećepozivaca i to samo onda kad je njemački štab nasjeo na Churhillovu fiktivnu ili stvarnu spačku da će se iskrcati na istočnu obalu Jadrana što je bilo zbog konfiguracije trena, nedostaka osnovnih komunikacija neizvodiv proces ali u njega je povjerovao njemački vojni vrh što je jedna od većih zabluda tog inače promućurnog stroja. Churchill je navodno zazirao od iskrcavanja na francusku obali strijepeći od katastrofe koja se dogdila britanskim invazionim trupama u 1. svj. ratu kad su izginuli na Sommi a nije nosio ni najbolje uspomene iz Dunqerq-ua. No bilo kako bilo više je Nijemaca pobilo jedno žensko protuzračno odjeljenje staljingradske fronte nego naknadni balkanski antifašisti. U međuvremenu se Jugoslavija raspala u krvavim ratovima, kovačnica bratstva i jedinstva, opjevana JNA, u hipu se pretvorila u srpsku oružanu silu i počinila stvari koje ni nacistima nisu padale na pamet. Sve to ne smeta antifašistima s brdovitog Balkana da ne biju opet i iznova svoje bitke protiv aveta prošlosti. Kao ni prije a tako ni danas nemaju nekog rizika i bore se protiv nepostojećeg neprijatelja, zaštićeni, kastinski vezani, prerušeni, doduše nemušto, ali kao u onoj priči gdje se narod divi carevom novom ruhu tako i njima svjetina kliče dok oni okolo mlataraju svojom mlohavom tjelesinom. Svakoga tko se usudi reći da car mlatara kitom a ne novim ruhom napadnu falange antifašista i nema tog satrapa, krvnika ili sjecikese koji se nije zaogrnuo svemoćno zaštićujim plaštom antifašizma. Oni nisu za ništa krivi, u njima je spas, sve zlo je poteklo od drugih iako svaki misleći čovjek zna... oni su ishodište svakog zla i nesreće zadnjih 50-tak godina. U njihovim laboratorijima satkane se sve kliconoše zla i nesreće ovih prostora, njihova laž, himba, njihovi falsifikati su bacili van pameti i prostore i ljude. Počevši od sjevera Slovenci bacaju nostalgiju za nekim vremenima nakon što su pobjegli glavom bez obzira dogovorivši se sa zahuktalom beogradskom mitomanijom, prošavši lišo, znajući uvijek svoj interes, izvukavši zapanjujuće puno iz jugoslavenskog okvira, iako minornog udjela u ionako minornom balkanskom antifašizmu, imali su utjecajne, jake ljude što je jedna od većih misterija EX Jugoslavije. Sad mogu bez rizika i tereta gacati stazama revolucije baš kao što bogati grof može ponekad otići i pohvaliti siromašnu daljnu rodbinu. Nikakve štete, poslije seionako vraća na bogato imanje. Hrvati su kolektivno poludili, njihovi antifašisti su preuzeli sve institucije, primireni u ratu, to su razdoblje iskoristili da preuzmu ekonomiju, da nađu nove gospodare, naravno ne više na istoku nego u novoj ultra liberalnoj sceni koja pruža svoje nezasitne i besćutne pipke prema svakom mjestu gdje ima slugana i nešto para. Galame, deru se, vrište, izobličeni, iskeženi i u nekoj drugoj iole normalnijoj zemlji davno bi bili sapeti košuljama koje se vežu na leđima ali u Hrvatskoj ne. Tamo su gospodari svega što diše i gamiže. Srbija je raspolućena svojim dvojnim antifašizmom, partizanskim i četničkim, ona producira mitove, što joj je ionako jedino bitno. Uvijek i svuda srpstvo, laž i mit pa makar i antifašistički ako valja. Ako ne valja onda ništa. Iako je Bograd bio najmirniji okupirani grad u Europi u kojoj si eventualno kao njemački vojnik mogao samo zaraditi kakvu veneričnu bolest a nikako metak to nimalo ne smeta mitu o velebnom srpskom otporu uvijek i svuda, jakako i dabome. Makedonci guslaju antifašizam ali i manjoj mjeri jer su ionako zabavljeni o svom jadu, prijetećom albanskom manjinom koja je prividno i silom mirna, grčkom presijom oko imena i državnosti, bugarskim ljubavnim očijukanjima i srpskom primirenom, što se tiče Makedonije, mitomanijom Crnogorci su se napokon barem regulatorno ratosiljali beogradske šape i tamo se vodi neizvjesna i vječna borba..prosrpski bjelaši i crnogorski zelenaši, pristalice nezavisne Crne Gore i radikalnog otklona od srpstva. Antifašizam ni tamo više nije glavna vijest iako se svaki đetić i bijeli i zeleni koji drži do sebe voli pohvalit kako su oni trčali niz Lovćen ka sivi sokolovi a za njima Nijemci ka pizde. U plemenskom mentalitetu davno je prevagnulo,.. svijet nudi čoče toliko ljepote a braća Rusi su se ponovno dokopali novaca a dekadencija im je ionako u krvi pa ajmo radit posa da se ne bi reklo kako smo lijeni. Posebna su priča Bosanci..muslimani..tzv Bošnjaci. Kod njih je prava ekspanzija antifašizma i zbog njih i pišem ovaj dugi i dosadni uvod. Ako je za svu antifašističku silu na Balkanu bilo dovoljno par divizija trećepozivaca, za muslimansku antrifašističku silu bilo bi dovoljno jedno odjeljenje Hitlerjugenda. Ipak, nema muslimana koji se danas ne zaklinje, krivo dakako, kako mu je dedo bio partizan, antifašist jarane, iako je jedina jedinica koja je postigla respektabilan broj u muslimanskog življa tokom 2. svj. rata bila SS divizija poznatija kao Handžar divizija, jedinica pod direktnim zapovjedništvom Nijemaca. Teret djela te jedinica će podnijeti Hrvati a muslimani će izbjeći pod svemoćni antifašistički plašt. Ustaška Crna legija osnovana u Sarajevu gdje su vojake obukli u crne odore napravljene u nedostaku drugog materijala, od crnog sukna pokupljenog iz željezničarskih skladišta, bila je dobrim dijelom popunjena mladićima iz istočne Bosne izbjegalima ispod četničke kame, gdje je kao i zadnjem ratu bila naredba.."uništiti neprijatelja bez obzira na spol i dob". Teret djelovanja Crne legije podnijeli su Hrvati. Muslimani su opet nekim čudom pobjegli pod antifašistički kišobran. U bici na Sutjesci po partizanskim izvorima gdje je izginulo pola Dalmacije a Hrvata ukupno 2223 i samo 192 muslimana iako se borba vodila u Bosni a ne Dalmaciji, teret slave preuzet će smjerni i dragovoljni muslimani. Hrvati će preuzeti teret koji su muslimani rastovarili na kraju rata. Danas 65 godina nakon kraja rata probujao je kao planinski potok muslimanski antifašizam. Nitko ga nije tražio, nitko ga nije očekivao ali on je tu. Nosi sve pred sobom, naravno to nije nešto jer potok nije sila, više buke nego bujice, pokupi neke daščice i odbačene kese ali beskrajno iritantan i groteskan. Naknadni muslimanski antifašizam koji se imao vidjeti proteklih dana na FTV-u izaziva u normalnih ljudi čuđenje i prezir i samo je dokaz koliko duboka može biti ljudska fascinacija lažima i krivotvorinom. čemu sve to, pitat će se netko neupućen. čemu trud, čemu izmišljotine, koja je svrha. Svrha je ta kako bi se prikazalo kako se eto muslimanski antifašizam i danas bori protiv fašizma. A fašist je svatko onaj koji ne priznaje cjelovitu BiH pod muslimanskom dominacijom. Partizanski antifašizam je muslimanima, koprena, veo, zar, a oni su tu prednosti jer imaju iskustva sa mimikrijom i prekrivanjima, treba sve druge koji nisu njima po ćejfu prikazati kao fašiste. Oni to nisu..jok. njihovo slavljenje partizanske tradicije je farsično, jer je slijednica te borbe, tzv JNA njima 4 godine razvlačila pamet. Ali pragmatika je to. To je bila neka druga JNA koju su stvarali inače nepostojeći muslimanski antifašisti, to je bila čista sila, gdje nisu prevladali fašisti kao da je JNA nastala velikim praskom i nije samo kontiunitet srpskih stremljenja. Pa kako je moguće, kako netko tako može. Pa može onaj koji se poziva na srednjovjekovnu, predotomansku Bosnu a istovremeno veliča i identificira se s onima koji su uništili i poharali tu srednjovjekovnu, predotomansku Bosnu. Tu nema logike ali ima muslimanske logike. Svaku činjenicu iskrivi i prikaži je u svoju korist. Fascinantno je to. I istovremeno gadljivo i odurno. Vratimo se na početak priče. Antifašizam kod pravih pobjednika nad nacizmom i fašizmom davna je i prosta činjenica. Kod balkanskih naroda to je biznis, krvavi posao koji se isplati više od ijednog drugog posla na svijetu. Ako jednom netko dođe pred zabetonirano okno slovenskog rudnika jezivotog imena "Huda jama" znat će da dole leži sama srž balkanskog antifašizma. Tisuće lobanja poredanih i polivenih krečom. Iznad okna kako je i red stajat će mrtvačka glava prekrižena s dvije kosti. Rudnik je davno prestao izbacivati rudaču. Antifašisti su voljeli jednu drugu vrstu rada. Smrt je uvijek bila njihov omiljeni posao. |
|
Omanji čovjek je gledao u vojnu kartu rasprostrtu na stolu. Trenutak-dva je izgledalo da se dvoumi ali onda je odlučno upro kažiprstom u jednu točku, a onda prst povukao u šaku i jako lupnuo na isto mjesto. Oči su mu se zažarile, usne je stisnuo u tanki rez, prijetećim pogledom je šarao, čas na jednog, čas na drugog savjetnika koji su se polagano i zbunjeno nadnosili na kartu..ne kužeći ništa. - Tu.. tu ćemo udariti, brzo i nemilosrdno...tu..na Brčko, to je ključno- lupkao je šakom-..to je to..- nema sumnje, tu ćemo ih sjebati jednom zauvijek- Digao se sa karte i pogledao u okupljenu svitu - Gospodo, drugovi..dobio sam nalog od porezne uprave, tu preko u blizini postoje toliki porezni obveznici koji nisu u sustavu. To se mora promjeniti. Toliki resursi nama pred nosom. Treba to aktivirat.- Savjetnici su i dalje šutili. Čovječuljak je uzbuđeno nastavio - Ja idem u pripremu akcije. Političku dakako. Ići ću i u Australiju. Trebat će nam i novaca. Obići ću mnoge klubove. Naši iseljenici imaju toliko para. Osjećaju se zapostavljeno. Od 90-tih se tim ljudima nitko nije obratio. To je neoprostivo. Toliki resursi..ah. Ti sebičnjaci više ništa ne šalju. Štede. Javio se jedan zgrbljeni starčić. Progurao se među svitom i počeo staračkim glasom -Predsjedniče, tamo je sama ustašija. Jednom ste ih već izradili. Uzeli ste im grdne pare, pričali o Jasenovcu, veličali NDH, rekli da smo dvaput pobijedili, a posle ste im da budem prost..odmjerili od šake do lakta..neće vam to zaboraviti. Ti relikti fašizma pamte ko slonovi. - Uzeo sam im novac. Pa šta!!!! uzet ću im opet. To su budale. Reći ću im..štajaznam da smo dvaput pobjedili 92-ge. Jednom kad smo osnovali Herceg-Bosnu a drugi put u Daytonu..- počešao se po bradi..- hm to će sigurno upaliti. No pustite to, to je moja briga. Vratimo se na plan. Gospodo u Brčkom imamo u neprijateljskoj pozadini desantiranu jednu cijelu bojnu. Tu, u Gornoj Maoči. Ti ljudi se već godinama infiltriraju i spremaju za rat. Pustili su i brade. Pljunuti četnici. Ah, kakvo se tu iznenađenje sprema. Starčić se opet javio. Predsjedniče- gledao je u svitu očekujući pomoć- predsjedniče..možda niste znali, ti ljudi su nedavno uhapšeni. U Sarajevu su u zatvoru.. Čovječuljak je zavrtio rukom i odmahnuo nezainteresirano. - To znam, to nema veze, to je plan..prebačeni su u Sarajevo jer i Sarajevo ide u akciju. To je sve u dogovoru sa Harisom..- okrenuo se prema sviti i stisnuo oči-...vi sumnjate, vidim vam u očima sumnju, neslaganje..ah prokletnici jedni kako ne shvaćate. Zar vi mislite da se meni zajebava tamo s nekim Brčkom, tom pripizdinom koja nema ni cementaru. Da se meni zajebava sa tim neukim svijetom koji samo čibuči i sere o suživotu..oh gadovi jedni zar ne znate da sam ja dobio neke pare i da te pare treba opravdati. Govorio sam..da, vikao, vapio, da Bosna mora biti cjelovita, napadao onog mamuta Dodika - stiskao je šake i udarao se u prsa -..jezik mi je zadebljao od trljanja, usne su mi modre od jebene cjelovite Bosne, ali ti fanatici žele akciju. Ne jebu me više 1% . Govore da samo serem bez ikakvog rizika, žele akciju -...naglo se kao smožden zavalio u stolicu..-akciju ili pare. Pare da vratim s kamatama. Dobio sam pare od islamske banke, kojoj je zabranjeno tražiti kamatu, ali meni su je zaračunali i to kakvu. Oderat će me ko budalu. Dao sam cementaru u zalog. Ali to je malo. Prijete mi. Zar da se sunetim pod stare dane. iz svite se javio glas. - Predsjedniče što će biti ako akcija propadne, ako nas bace preko Save. Naša vojska nije baš u nekom stanju. Gardijske brigade su raspuštene, obuka se izvodi samo teoretski, ljudstvo je svo po kafićima, igraju pikado, okupirali su kladionice. - Oh, ta opcija svakako postoji, ali baš me briga. Moje je da probam. Moram zadovoljiti one proklete šeike koji me zovu svaki dan. Ne mogu slušati te deve kako mi riču na uho i traže pare. Moram im dati akciju. Ne ide mi na ruku ni ovo s prepaid karticama. Morat će se registrirati na ime. Mijenjam kartice svaki dan, ali opet me nađu. Sigurno im Izet javlja. Ili Šefko. Ili Amir. Oh koliko li ih je samo. Zašto to nisam davno pročešljao. Gajim guje u njedrima..postali su osioni, naređuju mi, zaviruju u kuhinju. Plašim se. Izbacili su svinjetinu sa menija. A kriomice mažu pršut, vidio sam svojim očima. Cijelu pošiljku iz Drniša su smazali. nastavio je mirno i odučno. - Ako akcija propadne uvijek imam alibi-zar mislite da sam čekao kraj mandata za akciju. Otezao sam, namjerno dakako, oni kretenski pustinjski plahtonosači ništa ne kuže,..samo se dernjaju..džihad, džihad, oooo.. zašto imam posla samo sa idiotima, ti devojebači nose samo glavu za šišanje..reći ću narodu da sam izišao iz predsjedništva jer se nisam slagao sa politikom prema Bosni..-snizio je ton-..sa tom bezobzirnom agresijom. Javio sa starčić.. -Ali predsjedniče..kako? To će izgledati da se niste slagali sa samim sobom da ste sami sebe napustili, naš narod je glup, ali ne toliko. čovječuljak je skočio sa stolice, bijesno bacio olovke za crtanje i izderao se na starčića. - Glupane, izhlapjela budaletino, toliko si godina sprc'o u guzicu a ništa nisi shvatio. Ooo..slao sam te na seminare na Kubu i kod onog retarda Gadafija da s njime srčeš čaj u šatoru ali ti si samo pipkao one trbušne plesačice mlohavom rukom a zadnji put ti se digao kad je Ranković pao. Ništa nisi naučio. Oh koliko bačenih para i vremena uzalud. Naš narod je glup, to su ovce, da im nabijem rogove na glavu oni bi mislili da je to novi frizerski hit. Serem im već godina, ravno u usta a oni gutaju, mljašću, oblizuju se, trljaju po trbuhu..oh s kim imam posla.., zar nisu prošli put popušili istu priču, prodao sam im foru da se nisam slagao s agresijom na Bosnu a izišao sam iz HDZ-ea dva mjeseca nakon prestanka rata..hehe... I ne samo to, instalirao sam tamo ljude koji su zaratili ..osim toga..-malo je smanjio ton- naručio sam istraživanje, stručno, kvalificirano. Naš narod je idiotski. Od deset ljudi, 8 njih su dei. među savjetnicima je nastalo komešanje. -Predsjedniče. Vojni časnički kadar nam je osiromašen. Svi koji su znali nešto o ratovanju su ili po zatvorima ili rade kao skladištari. Ovo što imamo, to ne razlikuje haubicu od od mješalice za beton. -Imamo kadra. Generalica Pusić vodit će akciju prema hercegovini. I tu moramo ukliještit. Ti bestidni šverceri će sigurno pokušati pomoći Dodiku. Te kockaste glave treba jednom dovesti pameti. Počeli su i tenis igrati, još samo fali da se bace na golf igrališta. Porez ne plaćaju, švercaju, prijavljuju trudne žene u Hrvatsku i onda beru porodiljne naknade. Kurcem zarađuju. Ooo.. pa ima li to igdje na svijetu da se kurcem zarađuje. Da ima, oni devojebači ne ni kupili pjesak u uši nego bi gangali. I to kako. -Ali predsjedniče, ti ljudi ne drže pare u bankama. Ne vjeruju nikome. Pare su ili čarapama ili u madracima. Treba zaviriti u svaku kuću. A na madrac zalegnu starce. Oboružaju ih duvanom i kuburom. Mogu izdržati tjednima, mjesecima.... - Generalica će narediti da se pretrese svaki madrac. Oh znam za te navike prefriganih švercera. Zato je i šaljem dole. Ima nos za pare. Brigadir Kajin desantira u neprijateljsku pozadinu, spaja se za Zelenom legijom i piči na Drinu. Nosi čuturicu. To je sve zasad. Detalje i šifre će te dobiti poštom. A sad na posao. Opet mi zvoni mobitel, zovu me iz Saudijske Arabije. Opet onaj princ. Kako li taj nađe vremena pored svojih 106 žena. Skupio je kartu pod pazuh i procijedio. -Javite našim saveznicima u Sarajevu da se nalazimo na Baščaršiji ako sve bude po planu. Javite raji da ide akcija "sa predsjednikom na kafu i rahatlokum". |
|
Svake godina u ovo doba ljudi malo polude. Pod izlikom nekog karnevala pretvaraju se u totalne budale, navlače na sebe svakakve odore, krevelje se i plešu, galame i stupaju u kolonama, nešto totalno neinteresantno i bizarno a što je najgore od svega, ozarena lica tv voditeljki nas redovno o tome izvještavaju, riječju i slikom, kao da je riječ o nekom vrlo važnom događaju, a ne o ljudskoj dokonoj budalaštini gdje čak i oni rijetki sretni muževi čije su družice vjerne, sami sebi ničim izazvani nabijaju rogove na glave. Iz djetinjstva pamtim strahove kad bi u ovo isto doba pred kućom upriličili seoski budalaši glumeći tzv "mačkare" sa kožusima, odurnim maskama na facama, gorespomenutim rogovima, zvonili bi i bučili i meni su izgledali kao da su pobjegli iz samog središta pakla i obično bih se sakrivao u najskriveniji kut kuće dok ne bi pošasti minule ka slijedećem objektu. Starijima je to naravno zanimljivo i smiješno, pa smo tako i mi kad smo malo poodrasli, prošetali jednom pod maskama, pokupili nešto para, hrpu jaja koja smo pobacali, pare trampili za cigare koje smo pušili jednu za drugom dok nam se ne bi zamantalo, a oči pretvarale u vampirski look. I to je bilo samo jednom, u doba kad je dim iz nozdrva i ušiju bivao dokaz odraslosti i muškosti, doba kad iz te perspektive, svijet doista izgleda kao lopta šarena. Ovih dana u doba karnevala, dogodila se na Markovom trgu usred Zagreba - grada svih Hrvata (ako se zajebajemo), neka priredba tako slična tim budalastim defileima koji se održavaju širom svijeta, kako u kojom obimu i kako u kojim oblinama. Ozbiljne i daleko veće zemlje, da ne govorimo o važnosti, obavljaju taj čin skromno i nezamjetno, izvrše primopredaju za tili čas, mirno, bez pompe, dok se ovdje karnevalski cirkus odvija danima i šatro ozbiljno, da bi običan čovjek pomislio, ko zna kakve se tu tajne prenose, a u stvari, kao da imaju jedan drugom šta ostaviti i poručiti osim.." nazvat će te komesar iz Londona, slušaj ga kao što sam ja i neće bit problema" i "tamo ti je broj od britanske ambasade, sve što saznaš odmah javi". Doduše tu na Markovom trgu nije bilo nekih strašnih maski, nije bilo rogova, barem ne vidljivih, nije bilo treskanja guzicama i sisama ogromnih Brazilki, nije bilo spaljivanja Krnje, ali sve ostalo je nepodnošljivo isto. Ista budalaština, ista farsa i isti besmisao. Naime, o čemu se radi. Inauguracija novoizabranog predsjednika republike Hrvatske, ..da da tako se to zove, iako nitko ne bi znao objasniti u čemu se sastoji ta republičnost i ta Hrvatska kad je svaki briselski ili londonski smetlar nadređen tom klaunu karnevalskom i stvarno je greška što se upravljanje tzv hrvatskom državom ne dadne nekom komunalom poduzeću kojeg osrednjeg i poluređenog europskog grada. Ide lik koji se uspinje na kičastu pozornicu da bi dao neka kretenska obećanja, izmamio poneki pljesak sveprisutnih idiota koji su neizbježni u takvim situacijama i vazda već godinama gledamo njihove face kako plaze prema slavljeniku sa onim cerekom i srdačnošću kojom već pripiti seoski svadbadžije prilaze usplahirenom upravo vjenčanom paru sa iskrenim željama i stiskom ruke " sve najbolje" i " čestitam". Posade ih tamo kao kakve biljčetine na stolice na rasklapanje i svi su si veoma i jako važni što prisustvuju tom besmislenom činu. Pa koji je njima kurac, pomisliš, kako im se da, kad i oni znaju da je taj slavljenik nitko i ništa, goljo i niškorist, bezveznjaković kojemu svaki nižerangirani činovnik iz zemlje dembelije zvane kao uljuđena Europa može raspaliti takvu šamarčinu da mu se cijeli zavrti oko krunjene glave, naravno ne javno, dok se drže za rukice i sipaju si šašave komplimente, sa onim namještenim cerekom, nego onda kad se ugase kamere i kad razgovor skrene na "jebem ti mater", jednosmjerno naravno. I opet je bilo. Sjatilo se tu poznato društvo, lokalni poglavice koji si to važne predstave kao neki susret i kao oni će tu nešto simbolizirati, čak i dogovarati, iako se zna da kao što davno reče jedan beogradski krimos", kakvi poslovi, kakav biznis, sve da ih naopako okreneš, ne možeš pet maraka da im "istreseš iz džepa". U ovom slučaju, dotični imaju možda i milijune maraka, ali njihova politička vrijednost ne vrijedi pet maraka. Oni su ionako samo za šamara. Gore iza njihovih leđa smjestio se lik, koji već dva desetljeća nadzire lokalne poglavice, neki neugledni štreberko iz zemlje akcijskih filmova, uvijek donese neke naredbe u kombinaciji sa šakama i tako on stoji kao redar na maturantskoj zabavi i obično proglasi fajront kad se curice i dečki taman rasplešu i kad hormoni polude, pa ih gura prema izlazu sa kamenom maskom na licu ne osvrćući se na tihe proteste znojnih curica i napaljenih momčića. Gotovo je, previše ste se razularili. Čisti se stanica. Bio je tu i neki naš siromašni rođak, predsjednik Slovačke porijeklom Hrvat, koji izgleda ko seoski trgovac mudrijaš koji je upravo na pazaru uvalio naivnom seljaku staru ragu sjajne dlake očetkanog specijalno za tu priliku crnom ili smeđom kremom za cipele, zavisi već od konjske genetike. Narod mu šljaka za 100 eura, ali će nam dati podršku u našem milenijskom putu prema zemlji dembeliji, lošem vicu koji se već godinama priča i kao u onom filmu "Beskrajan dan", uvijek je sve jebeno isto, ista priča, isti uvjeti, samo se datumi pomjeraju. Naravno tu je neizbježan i slovenski poglavica tursko-crnogorske kombinacije u imenu i prezimenu. Danilo pa Turk. Došao čovjek vidjeti ima li nam se šta maznuti jer mi njima dođemo ko samoposluga. Nakon što su nam maznuli pare, jedno brdo, par sela, pola nuklearake, a cijelo desetljeće nam žele maznuti par škafova mora, red je da se opet prošnjufa po hrvatskom skladištu koje je sve praznije i praznije. Tu pored njega ili negdje u blizini pod pametnom maskom kako i priliči momentu, sjedi "vladarica" Hrvatske , bivša radijska spikerica. Njih par desetaka na kupu, a iz svijeta samo jedan dovoljan za njih sve. I nije to sve. Javnost rvacka je tjednima zdvajala što se neće upoglavičit Srbijanac Boris, demokrata dabome koji je kao ministar obrane bio glavni jatak srpskoj ajdučini i krvoloku Ratku Mladiću koji je zavio u crno pola Hrvatske, a posebno Bosne. Boris vjerovatno i danas jatači Ratku, ali to nikoga ne zanima, a ponajmanje hrvatske štampače topničkih dnevnika. Jeb'lo matere šta se to dogodilo u hrvatskom narodu da tako halapljivo žudi za svojim krvnikom, a tako 'ladno šalje one koji su im sačuvali guzicu, na dugogodišnju robiju. Sa većim ridanjem i većim žalovanjem spaljivaju Krnju. Čudan narod. Novoizabrani se krnjo okružio sa samim ološom, neizbježnim udbaškim podmladkom , pozicijom koja se nasljeđuje, jer se uzde nikad ne ispuštaju iz ruku, pogotovo sad kad su pare, moć i sva sila u njihovim rukama, kad je uspješno pregrmljen raspad Jugoslavije, a oni neokrnjeni, nikad moćniji, nikad silniji i kao krpelji, nametnici samo mijenjaju domaćina kako to jednom netko reče i svaki put su jači, osioniji, silniji, bezobzirniji. Teret lopovluka i zločina su prebacili na druge, na svoje žrtve i sad se baškare u svojim vilama, sa nenormalnim vlasništvima i bankovnim računima, s ultrajebenim demokratskim pedigreom kojeg su sami sebi natovarili, najvećom farsom i prevarom odkad je svijeta, doduše krvavih ruku ali tko mari. Tu se nađu i poluludih likova, onih koji su viđali Hitlera 50-set i neke, histeričnih baba koje su popalile grdne pare dok su se borile protiv lopovluka, nazovi ambasadora koji su zamalo dobili šup kartu iz apsurdnog razloga jer su se ponašali kao da predstavljaju zemlju domaćina, a ne svoju zemlju koja ih je poslala, stvar koja je toliko iritirala i išla na kurac čak i takvim gadovima kao što su britanski. Ekipa zvana Pravda, s koca i konopca, od zla oca od gore matere, banda i ološ, slugani i ljigavci, bolesnici i kleptomani s jedne i druge strane stoje u špaliru dok se dva Krnja pozdravljaju sa " ja tebi serdaru, a ti meni vojvodo, a svatko kući ionako zna kakva smo govna". Tamo na karnevalskom rastočju su visjele i neke zastave. Hrvatske nekad bješe. Ali samo naizgled to su iste oznake i bio bi budala svatko onaj tko bi pomislio da je to isto..zastava iznad karnevala na Markovu trgu i zastava u ruci hrvatskog vojnika koji sa zoljom iskače pred tenk. I čovjek poželi što ne može kao kad gleda neki film, pritisnuti gumb, napraviti pauzu, otići na WC a ovdje skinuti zastave i dok su zaleđene one kretenske face koje plješću, zamotati ih i odnijeti..eto, jebite si mater pa sad karnevalite. |
|
Kad je sultan Mehmed el Fatih osvajao Bosnu, posjekavši zadnjeg bosanskog kralja, izišao je pred silnu otomansku ordiju u mjestu Milodražu sitan fratar i usudio se zahtijevati od moćnog padišaha pravo za svoj narod da ispovjeda vjeru; zahtjev sulud i hrabar, moglo bi se reći i očajnički jer ruku na srce šta je drugo preostalo nego moliti, pa šta bude bude. Gore ionako nije moglo a možda se moćni padišah i smiluje barem na čas jer teško da je i fra Anđeo vjerovao da će se Turci držati pa makar i obećanja. Sila teško poznaje milost a pravdu nikako, pogotovo turska ordija koja je razgovarala samo ognjem i mačem i nije zauzimanje novih zemalja smatrala samo pukim vojničkim osvajanjem, nego i još više širenjem svoje vjere koja nije poznavala pojam ekumenizam, kao što ruku na srce nije to osjećala ni kršćanska vjera u to vrijeme. Sultan osvajač, da li zbog svoje dobrohotnosti da li zbog opijenosti pobjedom u koje treba ugraditi i zrno himbenog milosrđa, da bi pobjeda dobila i plemenitu patinu, napisa čuvenu ahd'namu kojom se fra Anđelu i njegovom puku garantira pravo na ispovjedanje svoje vjere. Naravno da je to ponajčešće bilo mrtvo slovo na papiru jer u zemlji, ne iz vica nazvanoj "tamni vilajet", kojom su vladale kabadahije, bašibozuk i fukara najgore vrste, a najokrutnija je bila ona fukara koja se odlučila iz fratrovog stada i koja je postala veći Turčin od Turčina i malo je tko od njih davao pozornosti listu papira, a kad bi se koji nevoljni fratar obraćao domaćem bašibozuku govoreći kako će se žaliti u Portu i pozivati na davno dato pravo, novopečeni Turčin koji je jedva znao zamotati turban, posprdno bi ga savjetovao: "kad budeš ćafire pisao žalbu presvijetlom sultanu, piši slova ukrug a u sredini ostavi prazno, kako ti se ne bi oštetila slova, kad padišah nabije tvoju molbu na onu svoju obrezanu stvar" Od ahd'name je bilo slabo koristi, crkve su podžamijane il porušene, nove se nisu smjele graditi, zvona nisu smjela zvoniti, vjera se nije smjela ispovjedati osim daleko od turskih očiju a poglavito ušiju i kad bi fratar došao u posjetu pastvi, mučeničkom narodu kojemu je njegov dolazak bio jedino svjetlo u, do krvave mrkline, tamnom vilajetu, djecu su naučili, da u ponoć, u podne, ako ih Turčin upita, tko im je to došao u goste , znaju odgovoriti ko iz topa..."ujak". I tako nastade omiljeni naziv za bosanske fratre i oni u narodu do današnjih dana dobiše taj topli, zaštitnički nazivnik "ujaci" i oni su to stvarno i bili. Skrbitelji vjere, doma obitelji i naroda. Tisuće knjiga ne bi mogle napisati kroza sve su prolazili ti mučenici naroda i vjere, ustrajno trpeći nasilje od odmetnutih "domaćih sinova" koji su se utrkivali u nasilju i zlobi poglavito prema njima koje su s pravom smatrali najvećom preprekom u totalnoj islamizaciji i turčenju. Bili su toliko uporni i nesalomljivi, ne obazirući se na nasilje i pogibelju, tvrdoglavo su branili narod i pravo, bivali su ubijani i proganjani, mučeni i ponižavani ali njihovu vjeru i osjećaj dužnosti ništa nije moglo pokolebati, ustrajni i vjerni do te mjere da je nejedan bosanski vezir, koji je često morao odgovarati i smirivati, čas riječima, čas gajtanom i sabljom, domaću krvožednu novoislamiziranu rulju od otvorenog linča, zavapio "kad cijeli svijet propadne i nestane, ostat će samo ovi fratri da plivaju kao ulje po vodi". Puk bosanski i puk hercegovački, narod naš katolički, zahvaljujući najviše njima opstao je na ovoj tvrdoj zemlji, usred tolikih pogibelji i nedaća, posred biblijskih "sedam mršavih krava, sedam godina nesreće i gladi". Zašto sve ovo pišem, svaki imalo upućeni katolički puk zna za fra Anđela Zvizdovića, zna za ahd'namu, zna za ujake, zna za otomanski zulum. Pišem ovo jer se pojavio novi soj, doduše malobrojan, na prste jedne ruke da ih pobrojiš, ali obrnuto proporacionalno njihovom broju je "ugled", pažnja koju im bašibozuk daje, programiranje života nas katolika Bosne ponosne i Hercegovine posne, soj kojemu je narod dao posprdno ime "daidže" kao turska varijanta pojma "ujaci". Te daidže u koje spada neki mlađahni i nadobudni Petar Jeleč a tu su još i Marko Oršolić, Luka Markešić i Petar Anđelović, daidže koje se više brinu o interesima zaostalog otomanskog bašibozuka, koji ih mezi i duvani, turajući im uporno divan i hartije u ruke, koji prijetvorne i prozirne štoseve begovskih sećijaša žele uvaliti svom nevoljnom narodu kao jedini ispravni put i koji očajnički već dva desetljeća traže svoga sultana Fatiha koji bi im velikodušno dao ahd'namu, a daidže bi mu se poklonile i poljubile prsten pečatnjaka sve idući unazad i klanjajući se do poda. Ovime ne želim ismijati čin blagog i hrabrog fratra iz Uskoplja, koji je učinio jedino što je mogao u ono vrijeme, moliti padišaha za milost. Ali šta tjera naše ovovjeke daidže i ahdnamovce da moljakaju za milost isti onaj bašibozuk koji je ponekad i počesto morao u kakav-takav red utjerivati i vezir, poslan najčešće po kazni iz Stambola, da svilenim gajtanom privede redu, osiljene i surove domaće "balije". Šta njih tjera u ovo vrijeme da traže milost od nemilostivih, da preziru svoj narod, da ga dovode fukari kao ovna za kurban, nadajući se milosti od onih koji su za milost rijetko znali i koji milost smatraju slabošću, prezira vrijednom činu i čija su lažljiva obećanja samo intervali, trenuci predaha do konačnog očišćenja od ćafirskog nakota, od svih upornih, tvrdoglavih i dosadnih ujaka a na kraju kad i kad to ulje bude nestalo sa vode, i od njih pokornih i više nepotrebnih "daidža". I zašto cijeli svoj narod drže taocima njihove opsesije, neljudske i nekršćanske da vječno traže milost, kad nas naša vjera uči da se nikome ne klanjamo do Bogu jedinome. Zamataju to u brigu za sveokupni narod, jer bi se tobože taj "opasni i štetni" hrvatski nacionalizam i narodno pravo na slobodu, odrekao onih sunarodnjaka koji bi ostali van narodne teritorijalne jedinice. I svu krivnju svaljuju na kako oni kažu "hercegovačke ektremiste i samožive sebičnjake" kao da je njihovu pastvu protjerao i ubijao vjernik iz hercegovačkog sela a ne ruka koju oni ljube a koja nosi isti onaj bič koji je šibao i sve one naše ujake iz prohujalih bosanskih vjekova. Čovjeka samo začudi jedna stvar, jedan propust koji smjerni i duhom bogati, mudri ujaci iz naših sjećanja nikad ne bi napravili. Zašto daidže sami sebe demantiraju, sami sebe ismijavaju i makar pokušavaju uništiti i poništiti svu onu mudrost i duh naših dobrih ujaka? Ako su njihovi merhametlije toliko dobri, zar im neće biti bolje ako ostanu s njima. U čemu je problem gospodo daidže? Zar se vi plašite da je bašibozuk uvijek i samo ostao bašibozuk i da vam nikakva ovovjeka ahd'nama ne pomaže kao što nije pomagala ni ona koju od silnog padišaha - osvajača, dobi sitni fratar iz bosanskog Milodraža? |
| < | studeni, 2010 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv