U zadnje vrijeme se stalno govori o prestanku rata s muslimanima. No ne vjerujemo baš u to. Toliko je dosada bilo primirja da bi povjerovali u to. Po pravilu bi prave borbe nastajale nakon potpisivanja primirja. To je bio neki nepisani zakon. Ali ovaj put se stvarno dogodilo. Bili smo na linji u Doljanima, gore iznad potpuno spaljenog sela. Javili su nam da je potpisano primirje i da se najstrože zabranjuje pucanje osim u nužnoj obrani. I zaista je zamuklo. Par dan još nismo vjerovali ali kad su izišli muslimanski vojnici iz rovova i počeli nas dozivati shvatili smo da je gotovo. Izišli bi do pola linije i glasno dozivali...tražili bi cigarete i kave..da im prodamo ili tako nešto. Mi smo šutjeli i čudili se. Do jučer smo se kasapili a sad..no oni su bili uporni..izlazili su svaki i dan i mahali rukama. Gore na Oklajnici Siso se dokopao mitraljeza i na njihovo uporno traženje kave...ošinuo je cijeli redenik iznad njihovih glava i nakon što je ispraznio cijeli bubanj zavikao im..
- Nemam samlivene ali evo vam u zrnu..
Dole u zapovjedništvu su poludili i makli su ga daleko od linije. Ovi su malo zastali ali nakon dan-dva opet su izlazili i dovikivali. Ja pogledam Jablana i velim mu
- Ajmo jebate...ajmo se pustit doli do njih..šta..vidiš da je gotovo..
On pljucka pred sebe i mršti se..
- Ma jebat im mater..ne marim ih okom vidit..
- Nisam ni ja lud za njima..al eto znatiželja me vuče..
- Ma doću u napast da otresem kojega..
Ovi ispod nas su došli na pedeset metara do nas sjeli na neko oboreno drvo, dozivaju nas i mašu. ja velim Jablanu..
- Ja idem..ko ga jebe..
On vrti glavom..
- Ja neću...ponesi pušku..
- Ma neće šta ti je..
- Jebi ti to..
Spuštam se doli do njih, dolazim i stajem par metara od njih. Pušku nosim u ruci, oni me gledaju, koliko vidim nisu naoružani bar ne puškama, prilazim im i pružam im ruku. Oni se predstavljaju, dvojica su mlađi, treći je postariji čovjek. Nudim ih cigaretama, oni uzimaju, pripaljujemo, ja im dajem ostatak kutije, oni se zgledaju ne pružaju ruku, ja i dalje nudim.."uzmite"..oni ne vjeruju..onda jedan pruža ruku i uzima kutiju ko dijete čokoladu..zahvaljuju se, veseli su. Pričamo dugo kao neki stari pajdaši, silazi i Jablan ispočetka ih samo gleda, onda se i on otkravljuje i on im je dao dvije kutije cigareta,...pitamo ih za Doljane, ispričavaju se..kažu.. žao im je..., nisu oni, psuju neke njihove koji su napravili pokolj, mi ih malo gledamo s podozrenjem , čine nam se iskreni ali ko zna. Mijenjamo temu, pričamo sat-dva i onda se rastajemo.
Pokupili smo se nakon par dana, počistili položaje i nestali. Ostavili smo za sobom grobove naše i njihove i kao da nas nikad nije bilo tu. Mrke bosanske planine su ostale iza nas. Hoće li nas pamtiti, hoće li pamtiti naš strah, našu muku i naše krikove. Hoće li pamtiti naše besane noći, naše juriše i naše umiranje. Neće, znam da neće. Nije pamtilo ni one prije nas, neće ni one posle nas. To je tako i jebiga. U jednu ruku nam je drago da je prestao rat s njima. Nikad se nismo borili ono s željom. Mada su se žestoko osvećivali, mada su bili brutalni i nasrtljivi nije nam bio gušt na njih. Zato smo i prošli tako. Nismo imali motivacije. A to je najbitnije. Imali smo ipak u neku ruku sažaljenje prema njihovoj sudbini. Nastradali su ..ne od nas..ali nastradali su. Oni su derali luđački, grebali su kao mačka stjerana u kut. Čak im to nismo ni zamjerali. Borili smo se s njima ali ih nismo mrzili.
Srbi su bili druga stvar. Na njih smo imali merak. Zbog Hrvatske, zbog njihove brutalnosti, zbog njihove bahatosti. A najviše zbog Kupresa. To nas je peklo kao otvorena rana, taj poraz nam se usjekao u možđane, taj masakr u rano proljeće 92-ge kad je na toj prokletoj ravnici, gdje miš nema zaklona, poginulo za jedan dan 200 naših najboljih momaka, dvjesto mahnitih momaka koji su prsima stali pred tenkove, vukovarski veterani su letjeli razneseni u komadiće na tom krvavom, vjekovnom razbojištu, na tom usuđenom razbojištu između Hrvata i Srba. Vratili smo se tamo, zajedno sa svojim dojučerašnjim neprijateljima.. muslimanima, sad smo se opet borili kao saveznici, došli smo u Kupres al to više nije bilo to. Izostala je osveta..taj slatki začin u svakom ratu.Povukli su se iznenada i utvrdili ponad Kupresa, oni koji su zaostali, imali su lošu sreću taj dan. Sve se završilo brzo.
Mogao bih još pričati o ratnim događajima, smijehu i suzama, sreći i nesreći, o Barbinim pizdarijama i Baksuzovoj hladnokrvnosti, o Jablanovoj vreloj krvi, o Živčevoj prostodušnosti. Što bi rekao Meša..mogu al neću. I ovo što sam napisao je previše. Baksuz je naletio kod Šipova na minu i odletio deset metara u zrak. Ni danas ne znamo jesmo mu sahranili cijelo tijelo. Jablan je stao na paštetu, raznijelo mu petu, a bio je najbolji nogometaš, zajebavali smo ga da će sad bolje driblati jer niko neće znati u koju će stranu krenuti. Igrao je i dalje ali nikad više nije bio onako dobar. Barba je završio tragično, kad je sve prestalo. Nismo nikad obišli zajedno one sve zagrebačke birtije što mu je bila želja. Da nas provede Zagrebom, da nam pokaže šta je život. I njega smo na brzinu sahranili, kao da se stidimo. Tada već nismo imali ni tuge. Sve je nestalo. Rat je stao ali u našim glavama je još dugo hučilo
Post je objavljen 17.12.2005. u 10:22 sati.