Indijanka vegetarijanka
09.09.2014., utorak
Trud se isplati?
|
Slušam jutros o Marinu Čiliću i naježim se od dragosti. On zaneseno priča kako želi poručiti svim drugim tenisačima da se trud isplati. Isplati li se doista trud? I ja sam u to vjerovala sve dok nisam završila faks. Do tada je to bio jedan od mojih životnih mota – trud se isplati. Do tada je uvijek to pravilo šljakalo – učiš, potrudiš se, ne odustaješ na ispitima i trud se doista isplati. Slijedeći tu kratku rečenicu nikad se nisam razočarala. Ali onda je došao drugi dio života. Onaj neškolski. Onaj odrasli. Ono kad se pozdraviš s djetinjstvom i sve je nekako drugačije. Isplati li se i dalje trud? Naravno, vjerovala sam u to još neko vrijeme, naivna, smatrajući da nema šanse da bude drugačije. Međutim, kako vrijeme prolazi, vidiš da je to sve friška figa. Treba i sreće, a i sudbina igra svoju ulogu, i to važnu. I to koliko znaš glumiti pred drugima. Primjerice, ovaj blog. Pišem ga od 2008. godine. Međutim, što sam postigla tim trudom? Ništa osim što sam došla do nekih informacija sama za sebe. Da je to neki modni blog ili slično, vjerujem da bi se već s toliko uloženog truda nešto i postiglo. Ali budući je tema takva kakva jest, malo koga to zanima, a i ako zanima, tek je površinski interes. Ili posao. Misliš da će te šef cijeniti jer poštuješ rokove, odgovoran si i trudiš se… ali i tu se vrtiš u krug. Danas imaš posao, sutra već ne. Nije bitno kako radiš već kako ližeš dupe, kako se dobro znaš ulagivati, jednom riječju, koliko si licemjeran. I tako redom, još bi se mnogo toga moglo nabrojati. Primjerice i međuljudski odnosi, prijateljstva. Ne cijeni se lojalnost, odanost, brižnost… Nikakav trud. Ako se trudiš, onda te još više iskoriste i poslije zaborave. Uzimaju te zdravo za gotovo. Ona je tu. Ona je uvijek tu. Na nju možeš računati bez da nešto traži za uzvrat. Ona je kao komad namještaja. Sjedni na nju. Legni na nju. Prdni na nju. Ona će to sve podnijeti jer se trudi. Oznake: trud, Marin Čilić, život |
04.12.2013., srijeda
Vrijedi li se truditi?
|
Uz sve te velike korporacije, kompanije, lobističke skupine i slična sranja modernog doba, postavlja se pitanje – vrijedi li se uopće truditi? Jer, čini se, sve što napravimo, kao da nema svrhu jer izabiremo ono što nam je netko drugi servirao, izabiremo jedno zlo od drugog zla. Je li to doista tako? Vrijedi li se truditi? Vrijedi li gledati/kupovati proizvode koji nisu testirani na životinjama? Vrijedi li nešto znak V na proizvodima? Ima li i u umjetnim materijalima životinjskih dijelova? Vrijedi li ne jesti meso ako na jednu osoba koja ge ne jede dolazi, recimo tisuću onih koji ga jedu (a možda i više)? Na prvi bi se pogled moglo učiniti da nema nekog smisla truditi se. No, gdje nas to dovodi? Do toga da nam uopće nije stalo. Postajemo egocentrična masa koja misli samo na svoje dupe. Neki kažu – sve to oko testiranja na životinjama je laž jer svi testiraju, a oni koji to priznaju, barem eto priznaju, a i imaju bolje i kvalitetnije prozvode. Znači li proizvod koji bolje i jače miriši te se bolje pjeni da je nužno i – bolji? Znači li da je 'no name' proizvod koji tvrdi da ne testira na životinjama nužno lošiji? Nije li 'I don't give a shit' stav zapravo banaliziranje cijele situacije – banaliziranje patnje životinja po farmama, klaonicama, laboratorijima, u tvornicama vune, krzna i kože te u mliječnoj industriji? Koliko može pojedinac sam napraviti? Može mnogo toga. Primjerice, je li nužno koristiti gomilu kozmetičkih proizvoda? Može se krema iz trgovine zamijeniti onom hand made kod kuće. Ili parfem mirisnim uljem. Ili komad mesa, glavicom kupusa. Ili kupovno povrće onim samoniklim. Mnogo je načina na koje se može napraviti promjena i zapravo se vrijedi truditi. Ne možeš spasiti cijeli svijet, ali možeš barem djelić onog svoga. Oznake: trud |
