Indijanka vegetarijanka

04.12.2013., srijeda

Vrijedi li se truditi?

Uz sve te velike korporacije, kompanije, lobističke skupine i slična sranja modernog doba, postavlja se pitanje – vrijedi li se uopće truditi? Jer, čini se, sve što napravimo, kao da nema svrhu jer izabiremo ono što nam je netko drugi servirao, izabiremo jedno zlo od drugog zla.

Je li to doista tako? Vrijedi li se truditi? Vrijedi li gledati/kupovati proizvode koji nisu testirani na životinjama? Vrijedi li nešto znak V na proizvodima? Ima li i u umjetnim materijalima životinjskih dijelova? Vrijedi li ne jesti meso ako na jednu osoba koja ge ne jede dolazi, recimo tisuću onih koji ga jedu (a možda i više)?

Na prvi bi se pogled moglo učiniti da nema nekog smisla truditi se. No, gdje nas to dovodi? Do toga da nam uopće nije stalo. Postajemo egocentrična masa koja misli samo na svoje dupe.

Neki kažu – sve to oko testiranja na životinjama je laž jer svi testiraju, a oni koji to priznaju, barem eto priznaju, a i imaju bolje i kvalitetnije prozvode. Znači li proizvod koji bolje i jače miriši te se bolje pjeni da je nužno i – bolji? Znači li da je 'no name' proizvod koji tvrdi da ne testira na životinjama nužno lošiji?

Nije li 'I don't give a shit' stav zapravo banaliziranje cijele situacije – banaliziranje patnje životinja po farmama, klaonicama, laboratorijima, u tvornicama vune, krzna i kože te u mliječnoj industriji? Koliko može pojedinac sam napraviti? Može mnogo toga. Primjerice, je li nužno koristiti gomilu kozmetičkih proizvoda? Može se krema iz trgovine zamijeniti onom hand made kod kuće. Ili parfem mirisnim uljem. Ili komad mesa, glavicom kupusa. Ili kupovno povrće onim samoniklim.

Mnogo je načina na koje se može napraviti promjena i zapravo se vrijedi truditi. Ne možeš spasiti cijeli svijet, ali možeš barem djelić onog svoga.

Oznake: trud


<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.