Slušam jutros o Marinu Čiliću i naježim se od dragosti. On zaneseno priča kako želi poručiti svim drugim tenisačima da se trud isplati. Isplati li se doista trud? I ja sam u to vjerovala sve dok nisam završila faks. Do tada je to bio jedan od mojih životnih mota – trud se isplati. Do tada je uvijek to pravilo šljakalo – učiš, potrudiš se, ne odustaješ na ispitima i trud se doista isplati. Slijedeći tu kratku rečenicu nikad se nisam razočarala. Ali onda je došao drugi dio života. Onaj neškolski. Onaj odrasli. Ono kad se pozdraviš s djetinjstvom i sve je nekako drugačije. Isplati li se i dalje trud? Naravno, vjerovala sam u to još neko vrijeme, naivna, smatrajući da nema šanse da bude drugačije. Međutim, kako vrijeme prolazi, vidiš da je to sve friška figa. Treba i sreće, a i sudbina igra svoju ulogu, i to važnu. I to koliko znaš glumiti pred drugima.
Primjerice, ovaj blog. Pišem ga od 2008. godine. Međutim, što sam postigla tim trudom? Ništa osim što sam došla do nekih informacija sama za sebe. Da je to neki modni blog ili slično, vjerujem da bi se već s toliko uloženog truda nešto i postiglo. Ali budući je tema takva kakva jest, malo koga to zanima, a i ako zanima, tek je površinski interes. Ili posao. Misliš da će te šef cijeniti jer poštuješ rokove, odgovoran si i trudiš se… ali i tu se vrtiš u krug. Danas imaš posao, sutra već ne. Nije bitno kako radiš već kako ližeš dupe, kako se dobro znaš ulagivati, jednom riječju, koliko si licemjeran.
I tako redom, još bi se mnogo toga moglo nabrojati. Primjerice i međuljudski odnosi, prijateljstva. Ne cijeni se lojalnost, odanost, brižnost… Nikakav trud. Ako se trudiš, onda te još više iskoriste i poslije zaborave. Uzimaju te zdravo za gotovo. Ona je tu. Ona je uvijek tu. Na nju možeš računati bez da nešto traži za uzvrat. Ona je kao komad namještaja. Sjedni na nju. Legni na nju. Prdni na nju. Ona će to sve podnijeti jer se trudi.
Post je objavljen 09.09.2014. u 12:45 sati.