Indijanka vegetarijanka
09.06.2014., ponedjeljak
Oslobođene
|
Ove kokoši se inače masovno drže u kavezima i nikada u životu ne izađu iz njih. Jedan farmer iz Australije je odlučio da 752 kokoši pusti vani. One su prvi put u životu osjetile slobodu i tople sunčeve zrake. Pogledajte kako je izgledao taj trenutak: |
24.01.2014., petak
Životinjska pjesma
|
Dok superstarovi i topovske kugle lete tvojom glavom televizija pokazuje freakove policajce i kriminalce podzemna me čini nervoznim i ljudi me predaleko guraju moram se otrgnuti uzmi moju ruku sada. Jer ja žalim živjeti kao životinje bez briga i slobodno kao životinje želim živjeti želim trčati kroz džunglu, vjetar u mojoj kosi i pijesak na stopalima. Teško mi je držati se sebe osjećaje i emocije bolje je pospremiti na policu životinje i djeca govore istinu, oni nikad ne lažu tko je humaniji, tu je pomisao, sad vi odlučite. Suosjećanje u džungli, suosjećanje u vašim rukama, da želite li trčati za to želite li me primiti za ruku, da. Nekad vas ovaj život može oboriti zbunjujuć je tako je mnogo pravila koje treba pratiti i osjećam to zato samo pobjegnem u svojim mislima. Oznake: Savage Garden, The Animal Song, Životinje, sloboda |
15.10.2013., utorak
Lutalica
|
Mršav. Veseo. Razdragan, gladan, ali slobodan. Pozdravi me repom, iz daleka govori: 'Šta s' se ti stis'la, seko?' I produži osmjehujući se onako kako samo psi znaju, koračajući onako kako hodaju slobodni. Možda sam se stis'la jer se prodajem, izdajem, kajem i podajem za topli obrok, udoban krevet za malo soli dva – tri osmijeha i nešto što ljudi zovu ljubav. A sloboda. Gdje je ona, seko? Zajahala psa lutalicu. Oznake: pas lutalica, sloboda |
12.04.2013., petak
Kamo ide ovaj svijet – treba li se to uopće pitati?
|
Svatko malo netko se pita – kamo ide ovaj svijet? Tako sam se i ja zapitala i više od nekoliko puta ovih dana. Idem neki dan gradom, a ispred mene dva klinca, ne znam ako imaju 11 – 12 godina i jedan od njih puši cigaretu i pljucka okolo. Svako malo vidim iste takve klince pijane po klupama u parku i na nasipu. Također, bacaju papire – jednostavno otvaraju kekse ili čips i kada su gotovi samo bace papir na cestu. Neki dan sretnem i dvije napirlitane u vožnji biciklom – sredile su se kao da idu u disko, a uživaju u popodnevnoj vožnji na biciklu te jedna od njih priča o nekoj trećoj: 'Ali, znaš, ona ti nema dovoljno samopouzdanja…' Ona nema dovoljno samopouzdanja… koja rečenica! Meni ne bi nikad palo na pamet da je izrečem o nekome jer – tko sam ja da sudim o nečijem samopouzdanju? One su ga očito izgradile s puno šminke jer to danas tako ide. A onda i najgore od svega. Sretnem opet neke klinke, idu iz škole, komentiraju moje pse: 'Gle kako ovaj ima ovo…' (koga briga, nek' ima!) te nastavlja s pričom: 'Moja kuja se okotila, ima ih sedam, jednog ćemo ostaviti, taj ide babi, a ostali će plivati…' I onda još gestikulira i pokazuje kako će plivati i smije se… Nije da joj sudim, ali je li to doista smiješno, to da će jadne pse baciti u vodu? Nije li ova praksa (bacanja štenaca u vodu) trebala ostati u povijesti negdje prije desetak godina? I što je još gore, nikome ne smiješ ništa spočitnuti. Jer demokracija je, svi imaju pravo reći što misle, svi smo ravnopravni, isti, nemoj me gušiti, nemoj mi pametovati… Daj mi slobodu, ali ne očekuj odgovornost. Jednom sam isto takvim nekim klincima prigovorila što razbijaju flaše po cesti i krenuli su na mene, sva sreća da sam imala pse uz sebe pa su stali. E, pa, ljudi moji, tko se ipak ne bi upitao kamo ide ovaj svijet? K vragu, definitivno k vragu. Oznake: svijet, sloboda, odgovornost, Mladi, Životinje |
