U šetnji s psima sinoć, u sumrak, zapravo gotovo pa mraku s druge strane nasipa ugledasmo lisicu. Išla je od mosta, gotovo od središta grada. Psi su je isto odmah primijetili. Lija, lijepog drugačkog, raskošnog repa. Ali nije se uopće obazirala na lavež. Odjednom skrene prema rječici. Pomislila sam da ide popiti vode. Ali ne! Prešla je rječicu i došla na 'naš' dio nasipa. Malo sam lupila nogama s nadom da ću je prestrašiti, ali ona mrtva – hladna ispred nas prešla nasip i šmugnula u šumarak lijevo. Kada sam malo kasnije pustila pse s povodca jurnuli su prema šumarku, ali vjerujem da je lija već odmaknula.
|
