Indijanka vegetarijanka
28.06.2010., ponedjeljak
Thomas King: Voda teče, trava se zeleni
|
Roman na 400 stranica kojeg sam pročitala u roku keks. Radi se o Indijancima, možda zbog toga. Priča prati mnoštvo likova (malo ih je na početku teže pohvatati), uglavnom Indijanaca koji ili žive u rezervatu ili su iz njega otišli u potrazi za boljim životom. Tako se Eli vraća iz Calgaryja u rezervat, u kolibu koju je napravila njegova majka od trupaca. Vraća se jer tu kolibu želi srušiti velika kompanija koja je napravila branu na rijeci (uvjeravajući Indijance da je to za njihovu korist). Međutim, nizom zabrana Eli uspjeva živjeti u kolibi, a brana, iako završena, još nije u fuknciji. No, ljudi koji ondje rade, zagorčavaju Elijev život (primjerice jakim reflektorima koje pale usred noći). Latisha ima restoran Kod mrtvog psa u kojeg dolaze turisti koji posjećuju rezervat. Sve ih uvjeravaju kako je na meniju pseće meso i daju slikovita imena dnevnim jelima (npr. čips od štenaca) jer naivni turisti vjeruju da Indijanci zaista jedu pse. A zapravo se iza svega krije govedina. Tu su još i Lionel, Charlie, Babo , Alberta, Norma... ali i četiri mistična Indijanca u pratnji Kojota, koji žele popraviti svijet, barem dio njega. Svi se susreću na Plesu Sunca. Na kraju se događa potres i brana se urušava. Spašen je svijet, barem dio njega. Evo citata: 'Ne, ne, - kaže Kojot - Istina je! Nema istine, Kojote, samo priče - kaže Ja.' 'U demokraciji svatko je na redu - kaže Kojot. Besmislica - kaže Ja. U demokraciji su na redu samo ljudi koji si to mogu priuštiti.' |
