Indijanka vegetarijanka
03.05.2010., ponedjeljak
JOAN DUNAYER: 'SPECIZAM: DISKRIMINACIJA NA OSNOVI VRSTE'
|
Isto kao što postoji rasizam, nacizam, šovinizam i slični 'izmi', postoji i specizam, što se u nekoliko riječi opisuje kao diskriminacija na osnovi vrste. Ovo znači da je specizam na djelu kada god vidimo životinje po farmama koje se koriste za dobivanje mesa, krave i ostale životinje koje se drže da bi se od njih dobilo mlijeko, ptice u kavezu kao kućne ljubimce, pse na lancu kao kućne ljubimce, ribice u akvariju kao kućne ljubimce... Ova je knjiga fillozofsog karaktera i duboko me se dojmila. Mnoge sam stvari počela gledati sasvim drugačijim očima. Evo jednog primjera – nikada ne kupujem jaja u šoping centrima (od farmskih nesilica) već od kokica sa sela koje žive u većim prostorima i šeću dvorištem... međutim, ono što u knjizi piše (a što me itekako navelo na razmišljanje) je činjenica da i ove tzv. 'sretne kokoške' na kraju, kada više ne daju dovoljno jaja, ipak – ubiju, nikada ne dočekaju prirodnu smrt. Slično je i sa svim drugim životinjama koje nazivaju organski uzgojenom hranom ili organski uzgojenim proizvodima koje one daju. A to je – zaista – velika istina. Dakle, tek kada životinje počnemo gledati jednako kao što gledamo ljude, a to znači – da im damo da umru prirodnom smrću, tek onda nećemo biti specisti. Također, u knjizi se navode i psi, mačke i mnogi drugi kućni ljubimci koje, bez obzira koliko ih mi volimo, koliko se brinemo o njima – na kraju ipak držimo u svojevrsnom zatvoru jer im ne dajemo apsolutnu slobodu kretanja... Autorica navodi kako je razvijen živčani sustav spojen s mozgom koji životinjama daje svjesnost osnovni kriterij prema kojem treba razdvajati bića koja ne smijemo zatvarati i skorištavati za sebe od onih koja smijemo. Dakle, kako sam često u komentarima pročitala da i biljke osjećaju, ovo je dobar argument o očitoj razlici između svjesnih i nesvjesnih bića. Još jedna stvar koja me navela na razmišljanje je i priča o raznoraznim udrugama za zaštitu životinja, a među njima se navodi i svjetski poznata PETA. Naime, mnoge od ovih udruga se ne bore za oslobođenje životinja od patnji već tek da dobiju bolje uvjete u kavezima, što na kraju znači da se te životinje opet i opet pate, samo u nešto (minimalno) boljim uvjetima. Najbolji primjer za ovo je zakon o farmskim kokoškama nesilicama. Trenutno su u RH one u veoma malim kavezima, a uskoro bi se trebao donijeti zakon sličan onom u EU prema kojem bi kavezi bili nešto veći. Ali – opet premali! Ovdje su mi na pamet pali i Prijatelji životinja, čiji sam i ja član i čiji rad itekako poštujem. No, nedavno sam kao njihova članica dobila popis firmi u kojima imam popust. Na popisu se, između ostalog našao i salon za pripremu pasa za izložbe. A izložbe na kojima su uglavnom psi iz kontorliranog uzgoja također su jedan od načina mučenja životinja. (mučenje je sam način uzgoja 'rasnih' pasa, a onda i same izložbe). Knjiga na kraju završava pomalo romantičnim prijedlogom o oslobođenju svih životinja, ovo znači svih onih s farme, ali i kućnih ljubimaca. Iako mislim da bi ovo bilo lijepo, mislim da, nažalost, nije izvedivo.  |
