srijeda, 23.02.2022.
22.02.2022.
Kažu da je danas poseban datum jer se današnji datum više nikad neće ponoviti. Hmmm… Zar nije svaki datum samo jednom i više se ne ponovi?
Kako god bilo, sviđa mi se datum jer je dobar broj, a ja, kao i gotovo svi matematičari, volim dobar broj. 
22022022 je palindrom, s koje god strane da ga čitamo je isti.
Također je i ambigram. Barem ako ga napišete onako drugačije, kao na kalkulatoru, znate što mislim. Odnosno izgleda isto čitan i odozdo i odozgo.
Nisam baš sigurna da sam postigla nešto veliko i značajno danas. Možda sam trebala započeti pisati knjigu ili se baviti nekim novim hobijem. Umjesto toga probudila sam se u 6 i 15 na zvuk zvona mog mobitela. Provjerila vremensku prognozu i ustala. Vrijeme mi je bitno da znam kako obuči djecu.
Ustala sam i onda sam kao na autopilotu. Podignem rolete u dnevnom boravku, otvorim balkonska vrata da se provjetri, iscijedim si malo limuna u deci vode i popijem, pa produžim u kupaonu. Još uvijek na autopilotu obavljam jutarnju toaletu. Presvućem se. Ovih dana većinom iz pidžame u trenirku jer radim od kuće. Ne šminkam se. Ni inače se ne šminkam osim u nekim posebnim prilikama tipa vjenčanja, krštenja i slično. Sreća da je tako jer ne znam kako bih stigla inače. Jutra su uvijek kaotična.
Onda natrag u dnevni zatvoriti balkonska vrata pa ugrijati mlijeko s medom za Leona jer si on to voli popiti ujutro. Usput uzmem sirup za imunitet za klince. Pa kod njih u sobu da ih probudim. Imam neku pjesmicu izmišljenu kojom ih budim. Malo podignem roletu jer ako podignem previše, odmah viču da ne mogu gledati, pa tako, polako. Popiju si vitamine, Leon uzme mlijeko, Heleni nekad uvalim pola banane ili nešto jer ona je tako teška na jelu, pogotovo ujutro. Upalim im crtić na 10-ak minuta dok se razbude jer tako nam paše. Natjeram m van iz kreveta i netko složi kavu i neki doručak.
Tih 10 minuta prođe kao sekunda i onda kreće natjeravanje klinaca da se spreme. Neka jutra ide bolje, a neka ne ide nikako. Jutros su išli prvi put nakon izolacije pa je čak bilo ok, ali zna biti plakanja za autićem koji baš treba, a nitko ne zna gdje je i ne možemo ga naći i slično. Ili recimo da netko neće jaknu, a vani je 1 stupanj. Nekad su i problemi tipa tko je otvorio vrata i tko je prvi zakoračio van. Bude i naguravanja i svašta nešto.
Pješke idemo do vrtića osim ako baš pada jaka kiša i puše vjetar. Iako to u zadnje vrijeme znači da netko mora nositi Leona bar dio puta jer ne može hodati kako kaže. Helena i ja idemo s Leonom u prizemlje vrtića da se on preobuje. Tu odjednom živne i počne se zezati sa svojim malim prijateljima i prijateljicama. Nema veze je li do maloprije tulio kao kišna godina, odjednom je sve dobro. Onda pak Helenu otpratim na kat gdje nju dočekaju njeni prijatelji i prijateljice. Zatim mogu ići kući raditi. M je jutros išao u ured pa je otišao odmah, ali nekad me sačeka pa se zajedno vratimo kući raditi.
Posao kao posao. Isto mi je više-manje kao i u uredu. Jedina razlika što se doma manje odmorim jer svaku slobodnu minutu iskoristim da ubacim veš u pranje ili ga stavim sušiti, da pod pauzom oribam kupaonu ili pristavim neki ručak. Nešto se uvijek nađe. Zanimljivo kako kad je m sam, on ništa ne nađe za odraditi. Niti se suđe treba potrpati u perilicu, niti brzinski usisati podove. On samo radi. Ne znam zašto ja uvijek moram biti na više strana. No danas sam pod pauzom izašla prošetati jer nisam bila vani skoro dva tjedna. Otišla sam u knjižnicu zamijeniti meni knjige, a onda i na dječji odjel zamijeniti njihove jer sve smo pročitali u tih skoro dva tjedna izolacije. Barem dobro iskorištena pauzu jer sam se kretala, bila na svježem zraku i zamijenila knjige.
U 16h kad mi završi radno vrijeme, jurim po djecu jer vrtić nam radi do 16 i 30 i uvijek smo među zadnjima. Ne znam kako to da svu tu djecu roditelji uspiju pokupiti prije 16h. Treba mi nekih 15 min do vrtića, ali i manje ako se požurim. Onda opet dok se spremi jedno pa drugo pa izađemo van. Preko puta vrtića je igralište. Ako ne pada kiša, uvijek me mole da malo idemo, pa odemo, kao na malo, a onda se ne daju doma. Leon opet zeza jer mu se ne da hodati. Znači, može trčati koliko god treba po igralištu, ali čim krenemo kući, noge ga bole. M nekad naiđe s posla pa zajedno idemo, a nekad je on duže ili produži kući kao danas jer je imao neku dostavu na posao pa ga je kolega s tim odvezao doma. Ako smo oboje od kuće, idemo zajedno po njih, osim ako opet on ima neki sastanak koji traje duže.
Tako smo se mi troje danas zaputili do Konzuma jer je Helena htjela neki album za sličice. No nismo uspjeli otići u Konzum jer je Leon odlučio kupiti lize na Tisku preko puta Konzuma i nije se dao nagovoriti. Putem kući smo još svratili do mojih da pozdrave baku i djeda jer ih nisu dugo vidjeli. Popili smo kavu, malo se podružili, a onda smo trebali kući da moja mama ode do moje bake. No Helena je htjela ostati kod bake i pretpostavljam da je već bila i gladna i umorna, pa je krenulo kmećanje i plakanje i vikanje i jedan pravi tantrum. Baka nas je vozila doma iako imamo 200 metara valjda, ali Helena je htjela da baka vozi samo nju, pa se nastavilo s tantrumom i u autu. Jedva ju dobili da se smiri i izađe iz auta.
Išli smo još i do svekra i svekrve. Prije toga se posvađali oko jela jer Leon nije htio jesti uopće. Strašno su izbirljivi s jelom. Onda je Helena opet nešto plakala iz tko zna kojeg razloga, ali se smirila kod bake. Leon se igrao s malim psom. Tako da je neko vrijeme bio mir.
Eh, ali kad tako cijeli dan izbivamo pa se vratimo kući kasno, njima se ne da odmah u krevet. Još se Helena nekako i spremila, ali Leon neće pa neće. Pa je ljut. Onda je on počeo plakati i nabacio svoj tantrum. Već je bilo blizu 10 kad su napokon zaspali. Bila sam baš ljuta pa nisam ni legla s njima. Obično me traže da legnem pa još pričamo priče i pomazimo se. No danas mi je bilo stvarno dosta svega.
Eto neki polumučan dan taj 22.02.2022. Ili normalan. Valjda takvi dani moraju biti s malom djecom. Ali bilo je puuuuuno boljih popodneva moram priznati. 