ponedjeljak, 10.09.2018.
Sad sam mama dvoje djece
Prošlo je nešto malo više od mjesec dana od zadnjeg posta. Vjerojatno ste pretpostavili da sam rodila (tj. ako itko uopće prati ovaj moj blog, ali ako i ne ja se zavaravam da prati 
)
Kćer sam 2015. rodila točno na termin. Samo se mali postotak djece rodi točno na termin. No pogodite što... I sina sam rodila točno na termin. 
Naša mala štruca rodila se 13.8. Još koji dan i imat će već mjesec dana. Imao je 4150 grama i 55 centimetara kad se rodio. Odlučili smo ga nazvati Leon. Tata nije baš bio za to ime, ali na kraju je popustio meni. Meni je ime baš lijepo. Paše mi i uz sekino Helena koju često zovemo i Lena ili Lenči. Također, kako je ova trudnoća od početka bila klimava i morala sam ju čuvati prvih mjeseci i ne pretjerivati s aktivnostima do samog kraja, nekako mi je prigodno da je to moj mali lavić.
Porod mi je ponovno bio brzinski. Zadnjih 45 minuta jakih, bolnih trudova, a prije toga oko 2 sata nekih trudova koji nisu bili tako snažni ni bolni i mogli su se prohodati i prodisati. Ponovno me zapala divna babica iako ne ista kao kod prvog poroda. Cijelo vrijeme mi je bila na pomoći i nemam zamjerki. U 12h su mi krenuli trudovi, a u 15 i 13 se rodio Leon.
Pitala sam se prije kako ću podijeliti ljubav koju osjećam prema Heleni sad odjednom na dvoje djece, ali nema brige. Ispada da s novom bebom stigne i cijeli novi paket ljubavi pa se ljubav uopće ne dijeli nego se udvostruči. 
Ovaj puta mi je krva slika bila puno bolja i nisam bila anemična kao nakon prvog poroda pa sam sve to lakše podnijela i nekako brže došla k sebi. Već smo s nekih tjedana dana krenuli u šetnje. Vrijeme je bilo baš lijepo, a muž mi je bio doma dva i pol tjedna pa smo uživali svaki dan.
Helena je dobro prihvatila bracu. Postoji neka mala ljubomora. Prema njemu je dobra, ali ponekad zna biti ljuta na mene ili plakati bez da mi želi reći što je jer tako braco radi. Ima dana kad nije lako. Pogotovo kad sam sama s njih dvoje, a svaki bi nešto, a ja sam samo jedna. No u svakom slučaju, sretna sam. Oduvijek sam htjela biti mama i sad baš uživam u tome što su mi trenutno njih dvoje praktički sve u danu. Uspjela sam čak i pročitati jednu knjigu i gledati neke serije. Napravim ponešto i po kući, no ako mi se ne kuha, naručim jelo, ako ne stignem čistiti, okrenem glavu na drugu stranu kad ugledam paučinu i slično. Da sam tako mogla kad sam rodila Helenu, bilo bi mi puuuno lakše. S njom sam se baš ubijala da moram stići sve i teško mi je padalo kad nisam.
Nekako mi se čini kao da je Leon oduvijek s nama. Ne mogu se sjetiti kako je bilo prije. S druge strane tek mu je mjesec dana. Prošla su točno 4 tjedna od poroda.
Tko zna što nam budućnost nosi. Znam samo da sam zahvalna Bogu za moja dva čuda i samo neka mi oni budu živi i zdravi. Ostalo ćemo nekako.
