Vele da je život upravo ono što nam se događa dok čekamo da nam se nešto dogodi. Dobra definicija. Jer na kraju, sve se i svodi na to. Zaista živimo od trenutka do trenutka. A u periodu između nam se događaju stvari koje nam definiraju život. I definiraju nas kao osobe.
Čovjek uči cijeli život. I čak ni kad umre, nije sve naučio.
Meni je žao zbog nekih stvari koje sam napravila. Žao mi je što neke stvari nisam napravila. Ali znam da ne mogu vratiti vrijeme. Jedino u glavi, u uspomenama. A to ne volim. Najradije bi uništila sve svoje uspomene. Da me nikad ništa ne dovede do pitanja što bi bilo kad bi bilo. I do želje da se vratim natrag, da to ponovno doživim. Koliko god uspomene služe da nas čine sretnijima, toliko nas i rastužuju. Ne volim kontradiktorne stvari.
Kad smo već kod toga, upoznala sam novi osjećaj. Zove se ponos. Zasad mi se ne sviđa. Iako me nakratko čini veselijom. Ali ne znam zbog čega. Obećala sam si dvije potpuno suprotne stvari. Između njih sam stavila ponos a da nisam ni bila svjesna toga. I ponos je pobijedio i spasio me suza i patnje i šta ja znam čega sve ne. Ali nije me učinio sretnom. A ja stvarno jako želim biti sretna. Jako jako jako...
Može li mi tko reći gdje je put ka sreći?
Jučer su se u jednoj večeri uspjele dogodit sve najgore stvari odjednom. To je nešto strašno. Odvratna večer. I ne želim van danas. Ali ići ću naravno. Možda se dogodi još kakvo sranje pa da vikend bude potpun. Prestrašno.
Žao mi je što vas ne posjećujem. Nemam isprike... Nadoknadit ću. Pusa svima
And the truth is I miss you so...
|
