Tuga, bijes gorčina
to su moji prijatelji,
očaj, jad, patnja
hrana su srcu mom.

Suze mi niz lice kaplju
kao slapovi daleki,
ruke mi se sklapaju
kao da milost traže.

Samo crne misli
u mojoj glavi
stoluje.

Kao da mi netko
nožem srce para
kao da mi se svijet ruši.

U tišini sobe svoje
pokušavam otvoriti srce tvoje,
pokušavam ostati zamijećena
u povijesti zapamćena,
da jednom sam živa bila
da jednom sam sretna bila.

Ti živi život svoj
jer davno prošao je moj,
al sjeti me se jednom
jer jednom ćeš i ti
kao ja sad
biti samo uspomena.

Zatvori oči i zaželi želju,
možda se ostvari,
nikad ne znaš što
sutrašnji dan donosi.

Primi me za ruku
i osmjehni se
jer te ne želim
vidjeti tužnog.

Nasloni glavu na mene
i otvori mi svoje srce
jer ne možeš tužan
cijeli život biti.

Kada dođe čas
za rastanak naš,
nemoj pustiti suzu,
nemoj se prepustiti tuzi.

Srest će mo se jednom
na nekom bolje mjestu,
negdje gdje ptice pjevaju
negdje gdje ćemo sretni biti.