...when love and death embrace...
19.07.2008., subota
Obavijest
|
Idem na relativno kratak put, stoga neko vrijeme neću moći objavljivati nove postove i komentirati vaše. Zbog toga je prošli post bio poduži, kao nadoknada za vrijeme koje ću izbivati. Ne brinite, i idući post je već napisan. Željela sam ga objaviti danas, no kasnije nisam bila zadovoljna i ostatak je duga priča. No dobro... očekujte me za otprilike tjedan ili dva. Lijepo pišite, javljajte mi za postove i nikako me nemojte zaboraviti. *cerek* Hmda. To je to. P.S. Nikome ne javljam za ovaj post. ''Snađite se'' :P Pa-pa! =) |
12.07.2008., subota
Teenagers
|
Napola sijeda debeljuškasta žena u svijetlo zelenom kostimu, sjedila je za svojim stolom, marljivo kucajući prstima po mašini. ''Um…'' promucala sam, dok je ona bucmastim prstima skinula naočale s prćastog nosa i pogledala me ispod tankih obrva. ''Dobro jutro.'' Sjetih se da najprije treba pozdraviti. ''Dobro jutro i tebi. Ti si Dora?'' ohrabrio me njezin smiješak, pa sam prišla za jedan korak bliže, pustivši kvaku vrata iz ruke. ''Mmm. Ovaj… da.'' Ispravih se, na što se ona nasmije, pa se digne od stola i pristupi mi. ''Pa, dobro došla!'' nakon što mi je pružila punašnu ruku pristojno smo se rukovale. Nije se prestajala smiješiti. Zbilja je bila prijazna žena. ''Tvoja mama je nekada bila naša učenica. Dobra, pristojna, uvijek odličan đak, sa ponekom četvorkom iz matematike.'' Iskrivi usnu na spomen matematike. Vratila se za svoj stol i počela kopati nešto po ladicama svog prastarog stola, pretrpanog papirima, usputno pričajući, dok joj se glas gubio svakog puta kada bi se niže sagnula: ''Poslali su mi tvoje podatke, i vidim da si još bolja! Same petice!'' rekla je oduševljeno, držeći u ruci papir. ''A i tvoja majka mi je dosta pričala o tebi kada je bila ovdje prije… koliko je prošlo?'' ''Tri tjedna.'' Odvratila sam, uzevši plan škole iz njezine ruke. ''Nda. Označila sam ti ovdje gdje se što nalazi, i imena profesora.'' Nagnula se preko stola i prstom pokazala u kvadrate na papiru. Osmjehnula sam se zahvalno, a nakon što je zvonilo otišla do učionice norveškog. Na prvi sat u ovoj školi uopće. ''Do vraga!'' šaptala sam ljutito sebi u bradu, dok sam pustim hodnikom trčala prema učionici. Zastala sam ispred vrata, smirila ubrzano disanje, i srce koje samo što nije iskočilo iz prsnog koša, a potom pokucala. S druge strane vrata dočekala me visoka žena naslonjena o svoj radni stol, s izgledom Etiopljanina. Noge i ruke izgledale su joj kao da je upravo izišla iz logora, dok joj je stomak bio nabubrio kao u trudnice, ali ne, bila sam uvjerena da nije bila trudna. Nosila je crne, odviše istrošene cipele, previše staromodnog kroja za njezine srednje tridesete, možda četrdesete godine. Vjerojatno nije primijetila kako joj je najlonka na jednoj nozi bila poderana, tamnoplava suknja potpuno izgužvana u kutovima, a svijetlo ružičasta bluza zaprljana nekakvom brzom hranom. Koža joj je bila blijeda, lice potpuno nenašminkano, obrve zarasle, a tamna kosa dužine do ramena raščupana na sve strane. Odjednom sam osjetila ogromnu sličnost između nas dvije. Barem što se tiče ne brige o izgledu - s tim da je moja odjeća ipak bila čišća od njene, zahvaljujući Lilly - a, pretpostavljala sam i društvenog života. Tankim je prstima uzela crvene naočale koje su u vanjskim kutovima bile zavinute prema gore i spustila ih na vrh nosa. Upitno me pogledala. ''Oprostite što kasnim… Zadržala sam se kod peda…'' nisam uspjela dovršiti rečenicu. ''Ti si nova?'' nije sačekala da joj odgovorim. ''Zatvori vrata za sobom i sjedni gdje ima mjesta.'' Poslušala sam ju, a onda otišla sjesti u srednji red, u zadnju klupu – jedinu slobodnu. Kada sam se smjestila i izvadila knjige, raširila sam plan škole i našla učionicu norveškog. U malenom pravokutniku pisalo je samo prezime ''Holmen''. Napravila sam facu, a potom odlutala mislima. Slike su mi se redale pred očima, zvukovi odzvanjali ušima, ali mozak kao da mi je bio potpuno isključen iz okoline. Ili okolina iz njega. Ni jednu od slika nisam vidjela, a žamor glasova u učionici odjednom mi je postao bezglasan. Zvono koje se upravo oglasilo natjeralo me da se trgnem. Spremila sam stvari i krenula prema vratima učionice gdje me dočekala profesorica. ''Izvoli.'' Pružila mi je bijeli papir ispisan neurednim rukopisom. Crna se tinta razmrljala oko početnih slova, a crte povučene fluorescentnim markerima bile su nejednake i neuredne. ''Ovo ti je popis lektire. Žutom su ti označene obavezne, a plavom po izboru. Bilo bi mi drago kada bi pročitala sve, jer se nadugačko i naširoko priča o tvojim ocjenama i sposobnostima.'' Zahvalila sam joj, a potom produžila. Nakon toliko godina, još uvijek nisam mogla vjerovati koliko me košta ta moja ''pamet''. Sve sam informacije pamtila iz prve i dobivala odlične ocjene na temelju toga. Profesori su me uglavnom gledali kao jedno od sedam svjetskih čuda, dok sam za učenike bila kao nekakav radioaktivni materijal. Zbog toga sam oduvijek bila društveno izolirana intelektualka, ali nikada ona tipična štreberica iz američkih filmova s pepeljarkama i aparatićem za zube. Svejedno, pametan = odbojan. Gledajući u zbunjujuću kartu u kojoj se uz svu svoju pamet nisam mogla snaći sa pedagogičinim preuskim rukopisom, odlučila sam pitati najbližeg učenika do sebe gdje je učionica biologije i kemije, ona u kojoj sam imala idući sat. Prišla sam niskoj prilici, duge narančaste kovrčave kose i pjegicama po nosu, koja je upravo izlazila iz učionice norveškog. ''Oprosti,'' nasmiješila mi se drago i zastala na moj upit ''možeš li mi reći gdje je kemija?'' Smiješak joj je dopro do zeleno plavih očiju, pri čemu se učinila posebno simpatičnom. Uzela mi je podlakticu svojom toplom rukom i krenula niz hodnik. ''Ja imam ondje idući sat pa možeš sa mnom.'' Uperila je pogled ispred sebe na kratko, odvratila nešto dječaku koji ju je zadirkivao, pa se ponovno okrenula prema meni, pruživši mi usputno desnu ruku: ''Ja sam Kristin. Ti si Dora, pretpostavljam?'' ljubazno se nasmiješila. ''Da. '' rekla sam sramežljivo. Nisam navikla da su ljudi prijazni prema meni, pogotovo ne prvi dan u školi. Pokazala je rukom na vrata ispred nas i dala mi prednost da prva uđem. Uputila sam joj zahvalan pogled, a zatim stala sa strane nadodajući: ''Mislim da ću morati pričekati da zvoni. Ne znam gdje ima prazno mjesto.'' Odmahnula je rukom, negodujući. ''Možeš sjesti pored mene, ako želiš. '' uputila sam joj još jedan zahvalni pogled, pa sjela u prvu klupu do prozora. Stolovi su bili dugački, glatki, za tri osobe i sa raznim držačima za epruvete i ostali kemijski pribor. Tipična učionica kemije. Kristin i ja razmijenile smo par neugodnih pogleda. Reci nešto, reci nešto. Naređivala sam samoj sebi, iako mi baš i nije išlo. Sve je ostalo na nekoliko dragih smiješaka, dok nije došla djevojka srednje visine, ravne smeđe kose do ramena i ružičastom trakom na glavi. Odmjerila me s gađenjem, što mi je bilo mnogo poznatije od Kristininog dragog smješka, a onda počela pričati s njom o nečemu uzbudljivom i zanimljivom. Barem kako mi se učinilo iz izraza njezinog lica. Zvono se konačno oglasilo, a iz kabineta je izlazio niski debeljuškasti starčić u bijeloj kuti, noseći tacnu punu raznih tvari, epruveta, plamenika, laboratorijskih čaša i ostalog pribora, potrebnog za pokus kojeg ćemo, pretpostavljam, raditi. Kratke krute ruke nekontrolirano su mu se tresle, dok mu je vodenasti pogled bio uperen samo u stalak s epruvetama kojeg su dijelili milimetri od pada na tlo. Nije ni primijetio kako su mu okrugle naočale klizile po širokom nosu, zrnci znoja kapali sa čela, a bijela kosa namještena u frizuru kao što ju je Einstein nekada imao, još više se kostriješila. Nakon što je sve uspio mirno spustiti na stol, odahne. Izvadi maramicu iz džepa mantila i obriše njome znojno čelo, a potom se okrene prema razredu presipavajući usputno tekućinu iz čaše u epruvetu: ''Danas ćemo raditi pok…'' digao je pogled na mene i istog trena ispustio epruvetu što ju je do malo prije držao u drhtavim rukama. Tanko se staklo raspuklo na mnoštvo sjajnih komadića na parketu, a tekućina oticala niz pod. Refleksno sam lice povukla nekoliko centimetara unatrag, ne od kemijske reakcije za koju sam sumnjala da će doći, već od njegovog upornog pogleda na meni. Kada to uoči, trgne se na kratko, pa pokupi razbijeno posuđe s poda i obriše tekućinu, još uvijek me držeći na oku. ''Oprosti…'' obrati mi se hrapavim glasom, jedva mičući suhe usne. ''Kako se zoveš?'' gledao me buljatim očima koje su još više naglašavale naočale debelih stakala, usputno brišući znoj sa čela. ''D-Dora…'' rekoh nesigurno. ''Foster?'' upita me sa znatiželjom. Kratko kimnem, na što se on okrene i opsuje sebi u bradu. ''Ovo je čudno...'' prokomentira Kristin šapćući. Znala sam na što misli, pa samo promumljam potvrdno. ''Ja idem tri godine u ovu školu, pa mi ne zna ni ime, a kamoli i prezime… '' ogorčeno ga odmjeri. ''A priča se da je genijalac!'' odmahne rukom negodujući, usputno vadeći knjige iz torbe. ''Kako misliš, genijalac?'' upitam nakon što me zainteresirala. ''Pa, zaposlen je u farmaceutskoj tvrtki McLeod…'' reče sa dozom zavidnosti u glasu. ''Da bi se ondje zaposlio, ili moraš biti genijalac, ili njihov kućni prijatelj.'' Izrekla je to kao najočitiju moguću stvar, što me natjeralo da se posramim, iako sam podsvjesno znala, bezrazložno. ''Ali ja ipak mislim da je ovo drugo u pitanju…'' još ga jednom ogorčeno odmjeri, a zatim se zaigra pramenom vlastite kose. McLeod, McLeod… prezime maloprije spomenute obitelji počelo mi se vrtjeti u glavi. Bila sam uvjerena da sam ga već negdje čula. Poželjela sam ju upitati još nešto o vlasnicima tog poznatog mi prezimena, no kada sam vidjela kako se zaneseno igra vlastitom kosom, odlučila sam ju upitati pod odmorom. Cijeli sam sat osjećala vodenasti pogled na sebi, stoga nisam mogla odlutati mislima kao inače. Meškoljila sam se u neugodnoj stolici, provjeravala je li me prestao promatrati, no svaki put bih se razočarala. Napeto sam dočekala kraj sata. ''Hej…'' produžila sam korak prema Kristin koja je izašla iz učionice nešto brže nego ja. Okrenula se pri čemu joj je bujna kosa zavijorila oko lica. ''Gdje ti je idući sat?'' upitala me sa smiješkom. ''Ma ne… mislim da ću se snaći…'' odmahnula sam rukom odglumivši osmijeh. ''Ovaj, željela sam te pitati nešto…'' osjećala sam kako mi se obrazi crvene dok smo nastavile usporeno hodati hodnikom. ''Spomenula si prezime McLeod…'' a zbilja sam tu rečenicu željela preformulirati u pitanje. ''Da?'' upita me nesigurno, podigavši obrvu. ''Tko su oni?'' pogledala me zgroženo, minutu odšutjela, pritom izmijenivši par faca, naposljetku vjerojatno opravdavši moje pitanje time da sam nova, pa konačno rekla: ''U biti, bogata obitelj sa velikom farmaceutskom tvrtkom… zašto pitaš?'' Misli, misli… ''Mah…'' nasmijala sam se vlastitoj gluposti, zažmirivši i tako pokušavši sabrati misli. ''Učinilo mi se poznato prezime, ali ipak ne znam…'' ''Pa naravno da ne znaš!'' ponovno sam se osjetila posramljeno, no vlastita me ''podsvijest'' preduhitrila. Uputila sam joj upitan pogled. ''Pa ne druže se oni s običnim ljudima poput nas! Imaju uski krug prijatelja koji su ujedno i zaposlenici u tvrtki – to je ono što sam ti govorila o prof. Bernieju'' ubaci negdje između, proguta slinu, pa nastavi ''kuća im je zabita negdje na kraju grada duboko u šumi, tako da rijetko izlaze u grad, pa čak i mlađi članovi obitelji…'' pojasnila mi je pritom se očigledno osjećajući važno u usporedbi sa mnom, skupljajući obrve i odmahujući rukama. Neko sam vrijeme bila u nedoumici. Prezime mi je bilo tako vraški poznato, ali sve ostalo o njemu bila sam sigurna da nikad prije nisam čula. Barem ne do sad. Zaključila sam ono što mi se činilo najlogičnije: ''Mora da sam čula prezime na nekoj reklami…'' odvratim, sada već potpuno nezainteresirano. ''Da, moguće. Pun ih je grad…'' složi se sa mnom, odsutno gledajući preda se. Kada se zvono oglasilo svaka je pošla na svoju stranu, no tek poslije što ću ju upitati: ''Vidimo se pod velikim odmorom?'' ''Um… ne baš.'' Gledala me s isprikom u očima. ''Dogovorila sam se s prijateljicom u vezi nečega, ali sutra definitivno idemo skupa. OK?'' drago se nasmiješila. ''OK.'' Odglumila sam osmijeh, pokušavši prikriti razočaranje. Ponovno sam se našla u istoj poznatoj ulozi, kao i svakog prvog dana u novoj školi. Kao i uopće svakog dana u bilo kojoj školi. Tumarala sam sama školskim hodnicima dok su se nepoznata djeca sudarala sa mnom kao sa nekim kipom – ni ne ispričavši se – ili me samo okrznuli ramenom. Kristin kao da nikada nije niti postojala. Bila sam glupa što sam se povela za jednim trenutkom sreće. Došla sam i do školske kantine. Prostrane prostorije sa mnoštvo stolova i stolica, većinom punih sretne bezbrižne djece koja su uživala u odmoru ili u jelu. Mehanički sam stala u dugačak red, uzela jedan crveni pladanj što je stajao odmah na početku, stavila na njega limenku Coca-Cole i jabuku te izišla iz reda dok su me drugi učenici naguravali s nestrpljenjem. Ogromna prostorija odjednom mi se učinila malenom i prepunom. Prepunom da bih još i ja stala u nju. Tako nepoznatom, iako je svaka školska kantina bila građena na isti kalup. Mozak mi istog trena izbaci scenu iz filma gdje nova učenica veliki odmor provodi zaključana u WC-u s tacnom u krilu. Pogledam u pladanj što sam ga držala u rukama i složim očajničku facu. Onaj bešćutni unutarnji glasić učinio me još jadnijom: Ti ne znaš gdje je WC. Jedva sam dočekala kraj nastave. Suzdržavala sam suze u očima dok sam izlazila iz te omražene mi ustanove. Hladni bergenski dah zarumenio mi je obraze i ipak istjerao par bisernih kapi na površinu lica. Grubo sam ih otrla rukavom kaputa, pa nastavila dalje, boreći se s vjetrom koji mi je svakim korakom sve više štipao obraze. Pronašla sam ključ ispod otirača i ušla unutra. Na natkasliću pored telefona dočekala me mamina poruka: Ja sam u gradu, tražim nekakav posao. Jelo ti je na štednjaku. I u potpisu naravno: Voli te, mama. Zgužvala sam poruku i bacila papir u koš za smeće. Bilo je već kasno kad sam začula otvaranje vrata i lupkanje niskih peta Lillynih cipela. Stišala sam dugo upaljen televizor i primijetila tamno nebo iza prozora. Vjerojatno sam zaspala. Pomislim u sebi, pa se dignem iz ležećeg položaja i pričekam Lilly da uđe. Bacila je torbicu na fotelju kraj ulaza, usputno me pozdravivši s ogromnom čokoladnom tortom u rukama. Pogledala sam ju upitnim pogledom nakon što sam joj odzdravila. ''I, kako je bilo u školi?'' nabacila je zainteresirani osmijeh na to svoje dječje lice. ''Pa…znaš… dobro…'' pokušavala sam ne slagati, ne reći istinu. Pokušavala sam naći pristojan omot ružnome daru. ''Kako je tebi prošao dan?'' promijenila sam temu. ''Pa… znaš… dobro…'' podigla sam obrvu gledajući u čokoladnu tortu. Nikako se nije slagala s njezinim izrazom lica. Ili sam predobro poznavala svoju mamu da bi mi mogla slagati, ili je ona bila loša glumica. Vjerojatno oboje. ''Grozno, ha?'' pažljivo sam ju pogledala. Stisnula je pune usne da ne zadrhte pod navalom emocija, dok su joj velike smeđe oči zasuzile. ''Još gore…'' promucala je dok joj se glas lomio. ''Također…'' izvinula sam usne. ''Ništa nisam našla…ništa…'' tužno je zavapila, na što sam joj ja uputila utješan pogled. Pomislila sam kako vjerojatno nije trebala biti ''spontana'' i naći posao prije preseljenja u drugi grad, no suzdržala sam se kada sam vidjela u kakvom je stanju. Neko smo se vrijeme samo tužno gledale, bez ijedne riječi, sažalijevajući se mislima, a potom smo obje prasnule u smijeh, kroz suze naravno. ''Ali, barem sam kupila ovo...'' Pokazala je rukom na tortu. I sama sam znala i držala se njezinog pravila: ''Ništa nije bolja utjeha od čokolade!'' rekle smo u glas. ''Idem po nož.'' Dodala sam ustajući se s kauča. ''Ponesi i vilice!'' viknula je za mnom dok sam odmicala prema kuhinji. |
05.07.2008., subota
Get up or give up?
|
Preživjela sam. Bila je jedina pomisao u mojoj glavi kada sam otvorila podbule oči i ugledala nepoznati bijeli strop. Prestrašeno sam pogledala oko sebe. Zidovi su i dalje bili jednake ljubičaste boje, ormar jednako onoliko velik na svome mjestu, a noćna lampa i dalje upaljena iza mojega radnog stola. Odahnula sam s lakoćom. Noći su uvijek bile teže od dana, ali ni jedna nije stvarala u meni dojam kao da ću umrijeti istog trena. Vjetar je nemilosrdno zavijao opkoljujući našu kuću. Velike kapi kiše u brzom su ritmu tukle po olucima uz krov, tako jako da sam mislila da će slabašni stari metal otpasti. Tmurni oblaci na tamnome nebu zakrivali su sjaj mjeseca, i stvarali mrak u mojoj sobi. Pružila sam ruke ispred sebe i kroz tamu napipala lampu i upalila je, dok mi je srce otkucavalo prebrzo. Imala sam dojam da odigrava presing prije finiša. Na prigušenome svijetlu u kutu moje sobe, lišće zimzelenog drveća koje je uspravno stajalo ispod mog prozora, stvaralo je zastrašujuće sjene. Prestravljenim očima promatrala sam oblike, sve dok mi se pogled nije zamaglio od suza, i ponovno pročistio kada su iste počele teći mojim licem u neobuzdanim potocima. Drhtavim sam rukama pritisnula jastuk na glavu, pokrivši si uši s namjerom da zaustavim taj odvratni zvuk koji je zvučao poput otkucavanja kazaljki sata što označavaju kraj mome životu. Zarila sam glavu ispod jastuka u meki madrac, i dugo ga natapala vlastitim suzama. Ponestajalo mi je zraka, otkucaji srca se ubrzavali, pa usporavali. Svakog sam trena očekivala kraj. Odmakla sam jastuk, da udahnem mrvicu zraka, onoliko koliko mi je trebalo za opstanak na ovome planetu idućih pet minuta. No svakim su mojim bijednim pokretom za preživljavanje zvukovi postajali glasniji, a slike sve bliže i bliže. Iako ih nisam mogla niti vidjeti, niti čuti, bili su sve stvarniji. A onda su stvari počele odmicati kontroli, što me natjeralo na stanje izvan svijesti – jedini odmor te strašne noći. Nebo je vani bilo zasljepljujuće bijelo. Tamno zelene borove grane ispod mog prozora njihale su se u ritmu laganog povjetarca, a jedini zvuk koji se mogao čuti bio je škripanje opruga mog prastarog madraca, što je u sredini lagano propadao. Željela sam se dići i ugasiti svijetlo, no umjesto toga drhtavim sam rukama uzela rub pokrivača i navukla ga preko glave. Ležeći na boku privukla sam koljena bradi i obujmila se rukama. Trebalo mi je još malo sigurnosti i topline. Kao da sam očekivala čudovište ispod kreveta koje će mi odgristi noge ako ih spustim na pod. U tom sam trenutku tako žarko htjela pomjerati stvari telepatski. Kada sam počela gubiti zrak iz malenog prostora već gotovo potpuno ispunjen toplim ugljikovim dioksidom što je izlazio iz mene svakim izdahom, smjestila sam se u manje napetu pozu, i blago odgurnula pokrivač s glave. Pružila sam ruku do poda i na parketu napipala ručni sat, što sam ga dobila za deseti rođendan od majke. Uvijek sam ga više voljela držati pored sebe, nego na sebi. Tanke kazaljke na crnom kožnom satu pokazivale su deset do sedam. Bilo je vrijeme da se ustanem. Stajala sam pred prevelikim, napola praznim ormarom, čija su vrata bila širom otvorena preda mnom. Pogledom sam prelazila preko uredno poslagane odjeće, koja je naoko izgledala različito, ali meni u ovom trenutku bila ista. Boje uopće nisam razlikovala ovog trenutka, baš poput daltonista. Krojeve svojih malobrojnih majica i hlača kao da sam odjednom zaboravila. Uopće mi nije bilo bitno što ću obući. Odijelo ne čini čovjeka. Ali puno govori o njemu. Odjednom mi je proturječila Lillyna izreka, čak i u mislima. Kao da prizivam same vragove, odjednom su se vrata pored mene naglo otvorila, a kroz njih je ušla mršava žena, nasmiješena od uha do uha koju sam inače zvala majkom. ''Dobro jutro!'' izrekla je to u slogovima, kao pjesmicu. Bilo mi je drago što sam pogriješila. Što su se moja očekivanja izjalovila. Povratak u ovaj grad učinio se najboljom odlukom u posljednjih sedamnaest godina, barem koliko se po njenom raspoloženju moglo primijetiti. ''Hej, mama…'' pokušala sam nabaciti bezbrižni osmijeh, ako već nisam mogla oduševljeni i veseo kakav je sjajio na njenom licu, no nekako mi nije polazilo za… usnama? Bademastim je pogledom odmjerila mene, pa ormar, a potom napravila facu. Stavila je ruke čvrsto na bokove i zauzela šerifsku pozu. Promotrila je svu moju odjeću u sekundi (istini za volju, nije je bilo baš mnogo), prišla za jedan korak ormaru i iz uredno poslagane hrpice izvadila crne traperice i crvenu košulju. Vratila je osmijeh na lice, i bezbrižno mi pružila odjeću, očito veoma ponosna na sebe svojim rješenjem. ''To ti dobro stoji!'' pridodala je vrckavim glasom, a potom mi namignula. Brzo se okrenula na peti, ne skidajući osmijeh sa lica, i izišla iz sobe, bubnuvši vratima nemarno iza sebe. Gledala sam par trenutaka za njom, potpuno zbunjena. Na kraju sam odlučila odjenuti odjeću koju mi je dala, i sići dolje. Prije toga uzela sam već spremljenu torbu i raspored sati. Stala sam u kupaoni, koja se nalazila između moje i mamine sobe svezavši pred ogledalom konjski rep. Zamijetila sam i svoj plahi odraz u njemu. Visoka, mršava prilika, netko bi rekao vitka, možda. Koža mi je bila gotovo prozirna. Izgledala je kao da će svakog trena popucati, bolesna, pepeljasta. Svijetlo smeđa kosa beživotno mi se spuštala niz ramena, a velike smeđe oči, u unutarnjim kutovima blago zakrivljene prema dolje, radoznalo promatrale nevidljivu spodobu u ogledalu. Zatvorim ružičasta usta, pa se okrenem sama od sebe i spustim se kratkim stepenicama u kuhinju. Sjednem na jednu od stolica, pa dignem jednu po jednu nogu svezavši crvene conversice, koje sam inače nosila, bilo ljeto ili zima. Mama me čekala sa već pripremljenim doručkom – kajganom i rajčicama. To je bio naš uobičajeni doručak prvog radnog dana u novome gradu, kao neko praznovjerje što donosi sreću, i jedini ritual, koji će opstati, bez obzira na našu lokaciju. Jedina tradicija koja neće izblijedjeti čak i u mojim sjećanjima, kao ostale. Mrljala sam vilicom po tanjuru, da izgleda kao da jedem. Bilo je to bespotrebno, jer da sam se istog trena srušila mrtva (što je bilo lako moguće) Lilly vjerojatno ne bi primijetila. Zaneseno mi je pričala o školi, u koju se upravo spremam otići. To ju je nasmijavalo, a mene ubijalo. Smišljala sam što da uradim a da se ne raspadnem. Nisam mislila da ovaj grad mogu zamrziti više nego što jesam, kuća mi se počela sve manje i manje sviđati, a pomisao da još moram i među ljude, koje već preventive radi dovoljno mrzim, užasavala me. A Lilly je bez i najmanje trunke suosjećajnosti tupila i tupila o mojoj najgoroj noćnoj mori. No, nisam mogla očekivati da mi pročita misli, i iste sekunde ušuti. Još sam uvijek mehanički bacala pogled u smjeru gdje je stajao narančasti okrugli sat u našem bivšem domu. No ovdje me dočekalo samo prazno mjesto na svijetložutom zidu. Iskrivila sam usnu ne svjesno, a zatim ponovno bacila pogled na pun tanjur. Lilly, na moje iznenađenje, uočivši tu reakciju, doda: ''Morat ćemo staviti neki sat ovdje…'' bila je to velika prekretnica usred njenog monologa. Ljutila sam se na nju, ljutila sam se sama na sebe. Nisam joj mogla zamjeriti. Ne nakon svega. Samo sam kimnula. Obje smo prešutjele jedan dugi trenutak, kada je ona pružila dugu tanku ruku preko stola, uhvatila mi bradu i podigla mi lice: ''Što je bilo? Nekako si tužna…'' zaključi, snuždivši se. ''Nije mi ništa.'' Slažem, i nabacim još jedan od onih odglumljenih osmijeha. Utješno se osmjehnula, a onda nastavila sa svojim monologom: ''Nervozna zbog škole? Ma svidjet će ti se, vidjet ćeš!'' ponovila mi je po tko zna koji put sve ono što je rekla već odavno u avionu, u taksiju, prije pet minuta… mozak mi je vrvio informacijama. Nisam to više mogla podnijeti. Digla sam se od stola, usred njene rečenice i rekla najljubaznije što sam mogla, prikrivavši iznerviranost: ''Mislim da bi trebala ići.'' Digla se bez riječi i otpratila me do vrata. Ondje je visio moj crni štofani kaput do iznad koljena, na vješalici pored vrata. Zakopčala sam gumbe i svezala remen na struku. Pokupih torbu s poda, a onda se okrenuh prema Lilly, znajući da nešto želi nadodati. Još par riječi sam valjda mogla izdržati. ''Sretno!'' rekla je odviše teatralno za moj ukus, što joj je na kraju krajeva i priličilo, pritom me čvrsto držeći za ramena. Oči su joj se rosile. ''Pa ne idem u rudnik, mama.'' Odvratila sam sarkastično, istog se trena pokajavši, nadajući se da ju nisam time povrijedila. Imala sam sreću što nju ništa nije moglo uvrijediti ili pogoditi, pa čak ni da ju netko uštine za stražnjicu. Uputila mi je jedan od onih iskrenih majčinski pogleda, a zatim oklijevajući izustila: ''Ali… izgledaš tako, mila.'' Zbilja nije znala utješiti osobu. Prevrnula sam očima, i pokušala se okrenuti, što je spriječio njezin čvrsti stisak na mojim ramenima, koji već neku minutu nije popuštao. ''I daj, molim te…'' Znala sam, ponovno joj nešto nije valjalo. Gurnula je ruku i moju jaknu i otkopčala mi gornji gumb sa košulje, a zatim drugom rukom povukla gumicu s moje kose i razbarušila ju. ''Tinejdžerica si, ponašaj se tako. Imaš vremena za samostan.'' A potom mi namignula, kao da mi je dala neki savjet od životne važnosti. Željela sam prevrnuti očima, nešto sarkastično odvratiti, no samo sam se osmjehnula. Iskreno po prvi puta danas. Voljela sam svoju mamu, više od onoga što je ona mogla zamisliti. Više od onoga što su drugi mogli zamisliti, i više od bilo koga na ovome svijetu. A istina je, mnogi su ju ljudi voljeli. Njezina vanjština bila je vrckava i optimistična. Naizgled se činila kao osoba kojoj je najveća briga što odjenuti sutra na posao, a ostale su bile obojene ružičastom bojom i rješive jednim pucnjem prstima. Kao da je živjela u dječjem svijetu, gdje je sve predivno i prekrasno, i tako jednostavno. To je bila Lilly koju su ljudi voljeli, i to je bila Lilly koja je voljela druge. O, kako su je slabo poznavali. Nisu znali koliko je jaka osoba kada je izdržala sve te životne udarce, koje bi svakog drugog čovjeka slomile kao najobičniji vjetar suhu grančicu. Nisu znali koliko je čvrsta kada je podnosila sve terete i sva opterećenja koja joj nisu dali noćima spavati. Nisu imali pojma koliko može podnijeti i kako brzo može oprostiti. I naravno da nisu znali koliko je slaba, kada su ju najobičnije riječi lomile. I nitko nikada nije saznao koliko je krhka i koliko dugo joj rane zacjeljuju. Bila sam ponosna što mi je ona majka. Otela sam joj gumicu iz ruke i strpala ju u džep. ''Da nisi svezala kosu, jasno?'' pogledala me ozbiljnim odglumljenim pogledom, zadržavajući smijeh, dok su joj pune usne titrale u kutovima. Kimnila sam glavom, a tada se nagnula i poljubila ju kratko u obraz. Nakon pozdrava, vrata su se čvrsto zatvorila za mnom, a ja sigurna da me ne gleda, strpala ruku u jaknu i zakopčala onaj jedan gumb. Nasmijala sam se sama sebi. Veoma buntovnički… moja mi je savjest još jedan trenutak života upropastila svojim sarkazmom. Baš ti hvala! Odvratim joj. Nema na čemu, i drugi put. Mogla sam ju čuti kako se smije. Definitivno ludim. Hodala sam nekih petnaestak minuta dugim Bergenskim ulicama, prateći mamine direktive, kada sam ugledala ležećeg policajca a par metara iza njega natpis ''Škola''. Tako tipično. Prošla sam kroz vrata zelene ograde, i našla se na uskom kamenom puteljku. Sa desne strane iza reda drveća nalazio se maleni parking, očito postavljen samo za osoblje. Sa lijeve strane vidjeli su se košarkaški koševi i još dalje u pozadini nogometni golovi, također smješteni na čistini, iza reda zimzelenog drveća što je stajao uz kameni puteljak. Staza je vodila do ulaza u osrednje veliku zgradu, kao i sve ostale zgrade i kuće u Bergenu, obloženu drvetom u boji. Vrata su bila dvokrilna, bijela, sa okruglom metalnom kvakom. Prišla sam bliže, razmišljajući kako još imam vremena pobjeći. Stisnula sam šake u džepovima jakne i duboko udahnula. Par učenika sjedilo je na stepenicama ispred ulaza, a nekolicina nasuprot njih stajala i pušila. Svi do jednoga gledali su radoznalo u mene, mjerkajući svaki moj pokret. Ponovno sam se osjećala kao majmun u kavezu, po trinaesti put u sedamnaest godina života. Čovjek bi rekao da sam se već trebala naviknuti. Spustila sam pogled, i gledajući u vlastite noge ušla u školu. Hodnik je bio velik. I zbunjujuć. Trebala sam se obratiti pedagoginji kada stignem. I bih, da sam znala na koju stranu krenuti. Odlučila sam se poći na desno, to je uvijek dobra strana, kažu. Kružila sam neko vrijeme dugim hodnikom, dok su me djeca koja su prolazila gledala baš kao – novu učenicu. Došla sam ponovno do istog raskrižja i ovaj se put odlučila za lijevo. Odmah uz zbornicu stajala su siva vrata s natpisom ''Pedagoginja''. Pokucala sam i pažljivo otvorila vrata. |
