Napola sijeda debeljuškasta žena u svijetlo zelenom kostimu, sjedila je za svojim stolom, marljivo kucajući prstima po mašini.
''Um…'' promucala sam, dok je ona bucmastim prstima skinula naočale s prćastog nosa i pogledala me ispod tankih obrva.
''Dobro jutro.'' Sjetih se da najprije treba pozdraviti.
''Dobro jutro i tebi. Ti si Dora?'' ohrabrio me njezin smiješak, pa sam prišla za jedan korak bliže, pustivši kvaku vrata iz ruke.
''Mmm. Ovaj… da.'' Ispravih se, na što se ona nasmije, pa se digne od stola i pristupi mi.
''Pa, dobro došla!'' nakon što mi je pružila punašnu ruku pristojno smo se rukovale. Nije se prestajala smiješiti. Zbilja je bila prijazna žena.
''Tvoja mama je nekada bila naša učenica. Dobra, pristojna, uvijek odličan đak, sa ponekom četvorkom iz matematike.'' Iskrivi usnu na spomen matematike. Vratila se za svoj stol i počela kopati nešto po ladicama svog prastarog stola, pretrpanog papirima, usputno pričajući, dok joj se glas gubio svakog puta kada bi se niže sagnula:
''Poslali su mi tvoje podatke, i vidim da si još bolja! Same petice!'' rekla je oduševljeno, držeći u ruci papir.
''A i tvoja majka mi je dosta pričala o tebi kada je bila ovdje prije… koliko je prošlo?''
''Tri tjedna.'' Odvratila sam, uzevši plan škole iz njezine ruke.
''Nda. Označila sam ti ovdje gdje se što nalazi, i imena profesora.'' Nagnula se preko stola i prstom pokazala u kvadrate na papiru. Osmjehnula sam se zahvalno, a nakon što je zvonilo otišla do učionice norveškog. Na prvi sat u ovoj školi uopće.
''Do vraga!'' šaptala sam ljutito sebi u bradu, dok sam pustim hodnikom trčala prema učionici. Zastala sam ispred vrata, smirila ubrzano disanje, i srce koje samo što nije iskočilo iz prsnog koša, a potom pokucala.
S druge strane vrata dočekala me visoka žena naslonjena o svoj radni stol, s izgledom Etiopljanina. Noge i ruke izgledale su joj kao da je upravo izišla iz logora, dok joj je stomak bio nabubrio kao u trudnice, ali ne, bila sam uvjerena da nije bila trudna. Nosila je crne, odviše istrošene cipele, previše staromodnog kroja za njezine srednje tridesete, možda četrdesete godine. Vjerojatno nije primijetila kako joj je najlonka na jednoj nozi bila poderana, tamnoplava suknja potpuno izgužvana u kutovima, a svijetlo ružičasta bluza zaprljana nekakvom brzom hranom. Koža joj je bila blijeda, lice potpuno nenašminkano, obrve zarasle, a tamna kosa dužine do ramena raščupana na sve strane. Odjednom sam osjetila ogromnu sličnost između nas dvije. Barem što se tiče ne brige o izgledu - s tim da je moja odjeća ipak bila čišća od njene, zahvaljujući Lilly - a, pretpostavljala sam i društvenog života.
Tankim je prstima uzela crvene naočale koje su u vanjskim kutovima bile zavinute prema gore i spustila ih na vrh nosa. Upitno me pogledala.
''Oprostite što kasnim… Zadržala sam se kod peda…'' nisam uspjela dovršiti rečenicu.
''Ti si nova?'' nije sačekala da joj odgovorim.
''Zatvori vrata za sobom i sjedni gdje ima mjesta.'' Poslušala sam ju, a onda otišla sjesti u srednji red, u zadnju klupu – jedinu slobodnu.
Kada sam se smjestila i izvadila knjige, raširila sam plan škole i našla učionicu norveškog. U malenom pravokutniku pisalo je samo prezime ''Holmen''. Napravila sam facu, a potom odlutala mislima. Slike su mi se redale pred očima, zvukovi odzvanjali ušima, ali mozak kao da mi je bio potpuno isključen iz okoline. Ili okolina iz njega. Ni jednu od slika nisam vidjela, a žamor glasova u učionici odjednom mi je postao bezglasan.
Zvono koje se upravo oglasilo natjeralo me da se trgnem. Spremila sam stvari i krenula prema vratima učionice gdje me dočekala profesorica.
''Izvoli.'' Pružila mi je bijeli papir ispisan neurednim rukopisom. Crna se tinta razmrljala oko početnih slova, a crte povučene fluorescentnim markerima bile su nejednake i neuredne.
''Ovo ti je popis lektire. Žutom su ti označene obavezne, a plavom po izboru. Bilo bi mi drago kada bi pročitala sve, jer se nadugačko i naširoko priča o tvojim ocjenama i sposobnostima.'' Zahvalila sam joj, a potom produžila.
Nakon toliko godina, još uvijek nisam mogla vjerovati koliko me košta ta moja ''pamet''. Sve sam informacije pamtila iz prve i dobivala odlične ocjene na temelju toga. Profesori su me uglavnom gledali kao jedno od sedam svjetskih čuda, dok sam za učenike bila kao nekakav radioaktivni materijal. Zbog toga sam oduvijek bila društveno izolirana intelektualka, ali nikada ona tipična štreberica iz američkih filmova s pepeljarkama i aparatićem za zube. Svejedno, pametan = odbojan.
Gledajući u zbunjujuću kartu u kojoj se uz svu svoju pamet nisam mogla snaći sa pedagogičinim preuskim rukopisom, odlučila sam pitati najbližeg učenika do sebe gdje je učionica biologije i kemije, ona u kojoj sam imala idući sat. Prišla sam niskoj prilici, duge narančaste kovrčave kose i pjegicama po nosu, koja je upravo izlazila iz učionice norveškog.
''Oprosti,'' nasmiješila mi se drago i zastala na moj upit ''možeš li mi reći gdje je kemija?''
Smiješak joj je dopro do zeleno plavih očiju, pri čemu se učinila posebno simpatičnom. Uzela mi je podlakticu svojom toplom rukom i krenula niz hodnik.
''Ja imam ondje idući sat pa možeš sa mnom.'' Uperila je pogled ispred sebe na kratko, odvratila nešto dječaku koji ju je zadirkivao, pa se ponovno okrenula prema meni, pruživši mi usputno desnu ruku:
''Ja sam Kristin. Ti si Dora, pretpostavljam?'' ljubazno se nasmiješila.
''Da. '' rekla sam sramežljivo. Nisam navikla da su ljudi prijazni prema meni, pogotovo ne prvi dan u školi.
Pokazala je rukom na vrata ispred nas i dala mi prednost da prva uđem. Uputila sam joj zahvalan pogled, a zatim stala sa strane nadodajući:
''Mislim da ću morati pričekati da zvoni. Ne znam gdje ima prazno mjesto.'' Odmahnula je rukom, negodujući.
''Možeš sjesti pored mene, ako želiš. '' uputila sam joj još jedan zahvalni pogled, pa sjela u prvu klupu do prozora.
Stolovi su bili dugački, glatki, za tri osobe i sa raznim držačima za epruvete i ostali kemijski pribor. Tipična učionica kemije.
Kristin i ja razmijenile smo par neugodnih pogleda. Reci nešto, reci nešto. Naređivala sam samoj sebi, iako mi baš i nije išlo. Sve je ostalo na nekoliko dragih smiješaka, dok nije došla djevojka srednje visine, ravne smeđe kose do ramena i ružičastom trakom na glavi. Odmjerila me s gađenjem, što mi je bilo mnogo poznatije od Kristininog dragog smješka, a onda počela pričati s njom o nečemu uzbudljivom i zanimljivom. Barem kako mi se učinilo iz izraza njezinog lica.
Zvono se konačno oglasilo, a iz kabineta je izlazio niski debeljuškasti starčić u bijeloj kuti, noseći tacnu punu raznih tvari, epruveta, plamenika, laboratorijskih čaša i ostalog pribora, potrebnog za pokus kojeg ćemo, pretpostavljam, raditi.
Kratke krute ruke nekontrolirano su mu se tresle, dok mu je vodenasti pogled bio uperen samo u stalak s epruvetama kojeg su dijelili milimetri od pada na tlo. Nije ni primijetio kako su mu okrugle naočale klizile po širokom nosu, zrnci znoja kapali sa čela, a bijela kosa namještena u frizuru kao što ju je Einstein nekada imao, još više se kostriješila.
Nakon što je sve uspio mirno spustiti na stol, odahne. Izvadi maramicu iz džepa mantila i obriše njome znojno čelo, a potom se okrene prema razredu presipavajući usputno tekućinu iz čaše u epruvetu:
''Danas ćemo raditi pok…'' digao je pogled na mene i istog trena ispustio epruvetu što ju je do malo prije držao u drhtavim rukama. Tanko se staklo raspuklo na mnoštvo sjajnih komadića na parketu, a tekućina oticala niz pod.
Refleksno sam lice povukla nekoliko centimetara unatrag, ne od kemijske reakcije za koju sam sumnjala da će doći, već od njegovog upornog pogleda na meni. Kada to uoči, trgne se na kratko, pa pokupi razbijeno posuđe s poda i obriše tekućinu, još uvijek me držeći na oku.
''Oprosti…'' obrati mi se hrapavim glasom, jedva mičući suhe usne.
''Kako se zoveš?'' gledao me buljatim očima koje su još više naglašavale naočale debelih stakala, usputno brišući znoj sa čela.
''D-Dora…'' rekoh nesigurno.
''Foster?'' upita me sa znatiželjom. Kratko kimnem, na što se on okrene i opsuje sebi u bradu.
''Ovo je čudno...'' prokomentira Kristin šapćući. Znala sam na što misli, pa samo promumljam potvrdno.
''Ja idem tri godine u ovu školu, pa mi ne zna ni ime, a kamoli i prezime… '' ogorčeno ga odmjeri.
''A priča se da je genijalac!'' odmahne rukom negodujući, usputno vadeći knjige iz torbe.
''Kako misliš, genijalac?'' upitam nakon što me zainteresirala.
''Pa, zaposlen je u farmaceutskoj tvrtki McLeod…'' reče sa dozom zavidnosti u glasu.
''Da bi se ondje zaposlio, ili moraš biti genijalac, ili njihov kućni prijatelj.'' Izrekla je to kao najočitiju moguću stvar, što me natjeralo da se posramim, iako sam podsvjesno znala, bezrazložno.
''Ali ja ipak mislim da je ovo drugo u pitanju…'' još ga jednom ogorčeno odmjeri, a zatim se zaigra pramenom vlastite kose.
McLeod, McLeod… prezime maloprije spomenute obitelji počelo mi se vrtjeti u glavi. Bila sam uvjerena da sam ga već negdje čula. Poželjela sam ju upitati još nešto o vlasnicima tog poznatog mi prezimena, no kada sam vidjela kako se zaneseno igra vlastitom kosom, odlučila sam ju upitati pod odmorom.
Cijeli sam sat osjećala vodenasti pogled na sebi, stoga nisam mogla odlutati mislima kao inače. Meškoljila sam se u neugodnoj stolici, provjeravala je li me prestao promatrati, no svaki put bih se razočarala. Napeto sam dočekala kraj sata.
''Hej…'' produžila sam korak prema Kristin koja je izašla iz učionice nešto brže nego ja. Okrenula se pri čemu joj je bujna kosa zavijorila oko lica.
''Gdje ti je idući sat?'' upitala me sa smiješkom.
''Ma ne… mislim da ću se snaći…'' odmahnula sam rukom odglumivši osmijeh.
''Ovaj, željela sam te pitati nešto…'' osjećala sam kako mi se obrazi crvene dok smo nastavile usporeno hodati hodnikom.
''Spomenula si prezime McLeod…'' a zbilja sam tu rečenicu željela preformulirati u pitanje.
''Da?'' upita me nesigurno, podigavši obrvu.
''Tko su oni?'' pogledala me zgroženo, minutu odšutjela, pritom izmijenivši par faca, naposljetku vjerojatno opravdavši moje pitanje time da sam nova, pa konačno rekla:
''U biti, bogata obitelj sa velikom farmaceutskom tvrtkom… zašto pitaš?'' Misli, misli…
''Mah…'' nasmijala sam se vlastitoj gluposti, zažmirivši i tako pokušavši sabrati misli.
''Učinilo mi se poznato prezime, ali ipak ne znam…''
''Pa naravno da ne znaš!'' ponovno sam se osjetila posramljeno, no vlastita me ''podsvijest'' preduhitrila. Uputila sam joj upitan pogled.
''Pa ne druže se oni s običnim ljudima poput nas! Imaju uski krug prijatelja koji su ujedno i zaposlenici u tvrtki – to je ono što sam ti govorila o prof. Bernieju'' ubaci negdje između, proguta slinu, pa nastavi ''kuća im je zabita negdje na kraju grada duboko u šumi, tako da rijetko izlaze u grad, pa čak i mlađi članovi obitelji…'' pojasnila mi je pritom se očigledno osjećajući važno u usporedbi sa mnom, skupljajući obrve i odmahujući rukama.
Neko sam vrijeme bila u nedoumici. Prezime mi je bilo tako vraški poznato, ali sve ostalo o njemu bila sam sigurna da nikad prije nisam čula. Barem ne do sad. Zaključila sam ono što mi se činilo najlogičnije:
''Mora da sam čula prezime na nekoj reklami…'' odvratim, sada već potpuno nezainteresirano.
''Da, moguće. Pun ih je grad…'' složi se sa mnom, odsutno gledajući preda se.
Kada se zvono oglasilo svaka je pošla na svoju stranu, no tek poslije što ću ju upitati:
''Vidimo se pod velikim odmorom?''
''Um… ne baš.'' Gledala me s isprikom u očima.
''Dogovorila sam se s prijateljicom u vezi nečega, ali sutra definitivno idemo skupa. OK?'' drago se nasmiješila.
''OK.'' Odglumila sam osmijeh, pokušavši prikriti razočaranje.
Ponovno sam se našla u istoj poznatoj ulozi, kao i svakog prvog dana u novoj školi. Kao i uopće svakog dana u bilo kojoj školi. Tumarala sam sama školskim hodnicima dok su se nepoznata djeca sudarala sa mnom kao sa nekim kipom – ni ne ispričavši se – ili me samo okrznuli ramenom. Kristin kao da nikada nije niti postojala. Bila sam glupa što sam se povela za jednim trenutkom sreće.
Došla sam i do školske kantine. Prostrane prostorije sa mnoštvo stolova i stolica, većinom punih sretne bezbrižne djece koja su uživala u odmoru ili u jelu. Mehanički sam stala u dugačak red, uzela jedan crveni pladanj što je stajao odmah na početku, stavila na njega limenku Coca-Cole i jabuku te izišla iz reda dok su me drugi učenici naguravali s nestrpljenjem.
Ogromna prostorija odjednom mi se učinila malenom i prepunom. Prepunom da bih još i ja stala u nju. Tako nepoznatom, iako je svaka školska kantina bila građena na isti kalup. Mozak mi istog trena izbaci scenu iz filma gdje nova učenica veliki odmor provodi zaključana u WC-u s tacnom u krilu. Pogledam u pladanj što sam ga držala u rukama i složim očajničku facu. Onaj bešćutni unutarnji glasić učinio me još jadnijom:
Ti ne znaš gdje je WC.
Jedva sam dočekala kraj nastave. Suzdržavala sam suze u očima dok sam izlazila iz te omražene mi ustanove. Hladni bergenski dah zarumenio mi je obraze i ipak istjerao par bisernih kapi na površinu lica. Grubo sam ih otrla rukavom kaputa, pa nastavila dalje, boreći se s vjetrom koji mi je svakim korakom sve više štipao obraze.
Pronašla sam ključ ispod otirača i ušla unutra. Na natkasliću pored telefona dočekala me mamina poruka:
Ja sam u gradu, tražim nekakav posao. Jelo ti je na štednjaku.
I u potpisu naravno:
Voli te, mama. Zgužvala sam poruku i bacila papir u koš za smeće.
Bilo je već kasno kad sam začula otvaranje vrata i lupkanje niskih peta Lillynih cipela. Stišala sam dugo upaljen televizor i primijetila tamno nebo iza prozora.
Vjerojatno sam zaspala.
Pomislim u sebi, pa se dignem iz ležećeg položaja i pričekam Lilly da uđe.
Bacila je torbicu na fotelju kraj ulaza, usputno me pozdravivši s ogromnom čokoladnom tortom u rukama. Pogledala sam ju upitnim pogledom nakon što sam joj odzdravila.
''I, kako je bilo u školi?'' nabacila je zainteresirani osmijeh na to svoje dječje lice.
''Pa…znaš… dobro…'' pokušavala sam ne slagati, ne reći istinu. Pokušavala sam naći pristojan omot ružnome daru.
''Kako je tebi prošao dan?'' promijenila sam temu.
''Pa… znaš… dobro…'' podigla sam obrvu gledajući u čokoladnu tortu. Nikako se nije slagala s njezinim izrazom lica. Ili sam predobro poznavala svoju mamu da bi mi mogla slagati, ili je ona bila loša glumica. Vjerojatno oboje.
''Grozno, ha?'' pažljivo sam ju pogledala. Stisnula je pune usne da ne zadrhte pod navalom emocija, dok su joj velike smeđe oči zasuzile.
''Još gore…'' promucala je dok joj se glas lomio.
''Također…'' izvinula sam usne.
''Ništa nisam našla…ništa…'' tužno je zavapila, na što sam joj ja uputila utješan pogled. Pomislila sam kako vjerojatno nije trebala biti ''spontana'' i naći posao prije preseljenja u drugi grad, no suzdržala sam se kada sam vidjela u kakvom je stanju.
Neko smo se vrijeme samo tužno gledale, bez ijedne riječi, sažalijevajući se mislima, a potom smo obje prasnule u smijeh, kroz suze naravno.
''Ali, barem sam kupila ovo...'' Pokazala je rukom na tortu. I sama sam znala i držala se njezinog pravila:
''Ništa nije bolja utjeha od čokolade!'' rekle smo u glas.
''Idem po nož.'' Dodala sam ustajući se s kauča.
''Ponesi i vilice!'' viknula je za mnom dok sam odmicala prema kuhinji.
Post je objavljen 12.07.2008. u 17:45 sati.