...when love and death embrace...
05.07.2008., subota
Get up or give up?
|
Preživjela sam. Bila je jedina pomisao u mojoj glavi kada sam otvorila podbule oči i ugledala nepoznati bijeli strop. Prestrašeno sam pogledala oko sebe. Zidovi su i dalje bili jednake ljubičaste boje, ormar jednako onoliko velik na svome mjestu, a noćna lampa i dalje upaljena iza mojega radnog stola. Odahnula sam s lakoćom. Noći su uvijek bile teže od dana, ali ni jedna nije stvarala u meni dojam kao da ću umrijeti istog trena. Vjetar je nemilosrdno zavijao opkoljujući našu kuću. Velike kapi kiše u brzom su ritmu tukle po olucima uz krov, tako jako da sam mislila da će slabašni stari metal otpasti. Tmurni oblaci na tamnome nebu zakrivali su sjaj mjeseca, i stvarali mrak u mojoj sobi. Pružila sam ruke ispred sebe i kroz tamu napipala lampu i upalila je, dok mi je srce otkucavalo prebrzo. Imala sam dojam da odigrava presing prije finiša. Na prigušenome svijetlu u kutu moje sobe, lišće zimzelenog drveća koje je uspravno stajalo ispod mog prozora, stvaralo je zastrašujuće sjene. Prestravljenim očima promatrala sam oblike, sve dok mi se pogled nije zamaglio od suza, i ponovno pročistio kada su iste počele teći mojim licem u neobuzdanim potocima. Drhtavim sam rukama pritisnula jastuk na glavu, pokrivši si uši s namjerom da zaustavim taj odvratni zvuk koji je zvučao poput otkucavanja kazaljki sata što označavaju kraj mome životu. Zarila sam glavu ispod jastuka u meki madrac, i dugo ga natapala vlastitim suzama. Ponestajalo mi je zraka, otkucaji srca se ubrzavali, pa usporavali. Svakog sam trena očekivala kraj. Odmakla sam jastuk, da udahnem mrvicu zraka, onoliko koliko mi je trebalo za opstanak na ovome planetu idućih pet minuta. No svakim su mojim bijednim pokretom za preživljavanje zvukovi postajali glasniji, a slike sve bliže i bliže. Iako ih nisam mogla niti vidjeti, niti čuti, bili su sve stvarniji. A onda su stvari počele odmicati kontroli, što me natjeralo na stanje izvan svijesti – jedini odmor te strašne noći. Nebo je vani bilo zasljepljujuće bijelo. Tamno zelene borove grane ispod mog prozora njihale su se u ritmu laganog povjetarca, a jedini zvuk koji se mogao čuti bio je škripanje opruga mog prastarog madraca, što je u sredini lagano propadao. Željela sam se dići i ugasiti svijetlo, no umjesto toga drhtavim sam rukama uzela rub pokrivača i navukla ga preko glave. Ležeći na boku privukla sam koljena bradi i obujmila se rukama. Trebalo mi je još malo sigurnosti i topline. Kao da sam očekivala čudovište ispod kreveta koje će mi odgristi noge ako ih spustim na pod. U tom sam trenutku tako žarko htjela pomjerati stvari telepatski. Kada sam počela gubiti zrak iz malenog prostora već gotovo potpuno ispunjen toplim ugljikovim dioksidom što je izlazio iz mene svakim izdahom, smjestila sam se u manje napetu pozu, i blago odgurnula pokrivač s glave. Pružila sam ruku do poda i na parketu napipala ručni sat, što sam ga dobila za deseti rođendan od majke. Uvijek sam ga više voljela držati pored sebe, nego na sebi. Tanke kazaljke na crnom kožnom satu pokazivale su deset do sedam. Bilo je vrijeme da se ustanem. Stajala sam pred prevelikim, napola praznim ormarom, čija su vrata bila širom otvorena preda mnom. Pogledom sam prelazila preko uredno poslagane odjeće, koja je naoko izgledala različito, ali meni u ovom trenutku bila ista. Boje uopće nisam razlikovala ovog trenutka, baš poput daltonista. Krojeve svojih malobrojnih majica i hlača kao da sam odjednom zaboravila. Uopće mi nije bilo bitno što ću obući. Odijelo ne čini čovjeka. Ali puno govori o njemu. Odjednom mi je proturječila Lillyna izreka, čak i u mislima. Kao da prizivam same vragove, odjednom su se vrata pored mene naglo otvorila, a kroz njih je ušla mršava žena, nasmiješena od uha do uha koju sam inače zvala majkom. ''Dobro jutro!'' izrekla je to u slogovima, kao pjesmicu. Bilo mi je drago što sam pogriješila. Što su se moja očekivanja izjalovila. Povratak u ovaj grad učinio se najboljom odlukom u posljednjih sedamnaest godina, barem koliko se po njenom raspoloženju moglo primijetiti. ''Hej, mama…'' pokušala sam nabaciti bezbrižni osmijeh, ako već nisam mogla oduševljeni i veseo kakav je sjajio na njenom licu, no nekako mi nije polazilo za… usnama? Bademastim je pogledom odmjerila mene, pa ormar, a potom napravila facu. Stavila je ruke čvrsto na bokove i zauzela šerifsku pozu. Promotrila je svu moju odjeću u sekundi (istini za volju, nije je bilo baš mnogo), prišla za jedan korak ormaru i iz uredno poslagane hrpice izvadila crne traperice i crvenu košulju. Vratila je osmijeh na lice, i bezbrižno mi pružila odjeću, očito veoma ponosna na sebe svojim rješenjem. ''To ti dobro stoji!'' pridodala je vrckavim glasom, a potom mi namignula. Brzo se okrenula na peti, ne skidajući osmijeh sa lica, i izišla iz sobe, bubnuvši vratima nemarno iza sebe. Gledala sam par trenutaka za njom, potpuno zbunjena. Na kraju sam odlučila odjenuti odjeću koju mi je dala, i sići dolje. Prije toga uzela sam već spremljenu torbu i raspored sati. Stala sam u kupaoni, koja se nalazila između moje i mamine sobe svezavši pred ogledalom konjski rep. Zamijetila sam i svoj plahi odraz u njemu. Visoka, mršava prilika, netko bi rekao vitka, možda. Koža mi je bila gotovo prozirna. Izgledala je kao da će svakog trena popucati, bolesna, pepeljasta. Svijetlo smeđa kosa beživotno mi se spuštala niz ramena, a velike smeđe oči, u unutarnjim kutovima blago zakrivljene prema dolje, radoznalo promatrale nevidljivu spodobu u ogledalu. Zatvorim ružičasta usta, pa se okrenem sama od sebe i spustim se kratkim stepenicama u kuhinju. Sjednem na jednu od stolica, pa dignem jednu po jednu nogu svezavši crvene conversice, koje sam inače nosila, bilo ljeto ili zima. Mama me čekala sa već pripremljenim doručkom – kajganom i rajčicama. To je bio naš uobičajeni doručak prvog radnog dana u novome gradu, kao neko praznovjerje što donosi sreću, i jedini ritual, koji će opstati, bez obzira na našu lokaciju. Jedina tradicija koja neće izblijedjeti čak i u mojim sjećanjima, kao ostale. Mrljala sam vilicom po tanjuru, da izgleda kao da jedem. Bilo je to bespotrebno, jer da sam se istog trena srušila mrtva (što je bilo lako moguće) Lilly vjerojatno ne bi primijetila. Zaneseno mi je pričala o školi, u koju se upravo spremam otići. To ju je nasmijavalo, a mene ubijalo. Smišljala sam što da uradim a da se ne raspadnem. Nisam mislila da ovaj grad mogu zamrziti više nego što jesam, kuća mi se počela sve manje i manje sviđati, a pomisao da još moram i među ljude, koje već preventive radi dovoljno mrzim, užasavala me. A Lilly je bez i najmanje trunke suosjećajnosti tupila i tupila o mojoj najgoroj noćnoj mori. No, nisam mogla očekivati da mi pročita misli, i iste sekunde ušuti. Još sam uvijek mehanički bacala pogled u smjeru gdje je stajao narančasti okrugli sat u našem bivšem domu. No ovdje me dočekalo samo prazno mjesto na svijetložutom zidu. Iskrivila sam usnu ne svjesno, a zatim ponovno bacila pogled na pun tanjur. Lilly, na moje iznenađenje, uočivši tu reakciju, doda: ''Morat ćemo staviti neki sat ovdje…'' bila je to velika prekretnica usred njenog monologa. Ljutila sam se na nju, ljutila sam se sama na sebe. Nisam joj mogla zamjeriti. Ne nakon svega. Samo sam kimnula. Obje smo prešutjele jedan dugi trenutak, kada je ona pružila dugu tanku ruku preko stola, uhvatila mi bradu i podigla mi lice: ''Što je bilo? Nekako si tužna…'' zaključi, snuždivši se. ''Nije mi ništa.'' Slažem, i nabacim još jedan od onih odglumljenih osmijeha. Utješno se osmjehnula, a onda nastavila sa svojim monologom: ''Nervozna zbog škole? Ma svidjet će ti se, vidjet ćeš!'' ponovila mi je po tko zna koji put sve ono što je rekla već odavno u avionu, u taksiju, prije pet minuta… mozak mi je vrvio informacijama. Nisam to više mogla podnijeti. Digla sam se od stola, usred njene rečenice i rekla najljubaznije što sam mogla, prikrivavši iznerviranost: ''Mislim da bi trebala ići.'' Digla se bez riječi i otpratila me do vrata. Ondje je visio moj crni štofani kaput do iznad koljena, na vješalici pored vrata. Zakopčala sam gumbe i svezala remen na struku. Pokupih torbu s poda, a onda se okrenuh prema Lilly, znajući da nešto želi nadodati. Još par riječi sam valjda mogla izdržati. ''Sretno!'' rekla je odviše teatralno za moj ukus, što joj je na kraju krajeva i priličilo, pritom me čvrsto držeći za ramena. Oči su joj se rosile. ''Pa ne idem u rudnik, mama.'' Odvratila sam sarkastično, istog se trena pokajavši, nadajući se da ju nisam time povrijedila. Imala sam sreću što nju ništa nije moglo uvrijediti ili pogoditi, pa čak ni da ju netko uštine za stražnjicu. Uputila mi je jedan od onih iskrenih majčinski pogleda, a zatim oklijevajući izustila: ''Ali… izgledaš tako, mila.'' Zbilja nije znala utješiti osobu. Prevrnula sam očima, i pokušala se okrenuti, što je spriječio njezin čvrsti stisak na mojim ramenima, koji već neku minutu nije popuštao. ''I daj, molim te…'' Znala sam, ponovno joj nešto nije valjalo. Gurnula je ruku i moju jaknu i otkopčala mi gornji gumb sa košulje, a zatim drugom rukom povukla gumicu s moje kose i razbarušila ju. ''Tinejdžerica si, ponašaj se tako. Imaš vremena za samostan.'' A potom mi namignula, kao da mi je dala neki savjet od životne važnosti. Željela sam prevrnuti očima, nešto sarkastično odvratiti, no samo sam se osmjehnula. Iskreno po prvi puta danas. Voljela sam svoju mamu, više od onoga što je ona mogla zamisliti. Više od onoga što su drugi mogli zamisliti, i više od bilo koga na ovome svijetu. A istina je, mnogi su ju ljudi voljeli. Njezina vanjština bila je vrckava i optimistična. Naizgled se činila kao osoba kojoj je najveća briga što odjenuti sutra na posao, a ostale su bile obojene ružičastom bojom i rješive jednim pucnjem prstima. Kao da je živjela u dječjem svijetu, gdje je sve predivno i prekrasno, i tako jednostavno. To je bila Lilly koju su ljudi voljeli, i to je bila Lilly koja je voljela druge. O, kako su je slabo poznavali. Nisu znali koliko je jaka osoba kada je izdržala sve te životne udarce, koje bi svakog drugog čovjeka slomile kao najobičniji vjetar suhu grančicu. Nisu znali koliko je čvrsta kada je podnosila sve terete i sva opterećenja koja joj nisu dali noćima spavati. Nisu imali pojma koliko može podnijeti i kako brzo može oprostiti. I naravno da nisu znali koliko je slaba, kada su ju najobičnije riječi lomile. I nitko nikada nije saznao koliko je krhka i koliko dugo joj rane zacjeljuju. Bila sam ponosna što mi je ona majka. Otela sam joj gumicu iz ruke i strpala ju u džep. ''Da nisi svezala kosu, jasno?'' pogledala me ozbiljnim odglumljenim pogledom, zadržavajući smijeh, dok su joj pune usne titrale u kutovima. Kimnila sam glavom, a tada se nagnula i poljubila ju kratko u obraz. Nakon pozdrava, vrata su se čvrsto zatvorila za mnom, a ja sigurna da me ne gleda, strpala ruku u jaknu i zakopčala onaj jedan gumb. Nasmijala sam se sama sebi. Veoma buntovnički… moja mi je savjest još jedan trenutak života upropastila svojim sarkazmom. Baš ti hvala! Odvratim joj. Nema na čemu, i drugi put. Mogla sam ju čuti kako se smije. Definitivno ludim. Hodala sam nekih petnaestak minuta dugim Bergenskim ulicama, prateći mamine direktive, kada sam ugledala ležećeg policajca a par metara iza njega natpis ''Škola''. Tako tipično. Prošla sam kroz vrata zelene ograde, i našla se na uskom kamenom puteljku. Sa desne strane iza reda drveća nalazio se maleni parking, očito postavljen samo za osoblje. Sa lijeve strane vidjeli su se košarkaški koševi i još dalje u pozadini nogometni golovi, također smješteni na čistini, iza reda zimzelenog drveća što je stajao uz kameni puteljak. Staza je vodila do ulaza u osrednje veliku zgradu, kao i sve ostale zgrade i kuće u Bergenu, obloženu drvetom u boji. Vrata su bila dvokrilna, bijela, sa okruglom metalnom kvakom. Prišla sam bliže, razmišljajući kako još imam vremena pobjeći. Stisnula sam šake u džepovima jakne i duboko udahnula. Par učenika sjedilo je na stepenicama ispred ulaza, a nekolicina nasuprot njih stajala i pušila. Svi do jednoga gledali su radoznalo u mene, mjerkajući svaki moj pokret. Ponovno sam se osjećala kao majmun u kavezu, po trinaesti put u sedamnaest godina života. Čovjek bi rekao da sam se već trebala naviknuti. Spustila sam pogled, i gledajući u vlastite noge ušla u školu. Hodnik je bio velik. I zbunjujuć. Trebala sam se obratiti pedagoginji kada stignem. I bih, da sam znala na koju stranu krenuti. Odlučila sam se poći na desno, to je uvijek dobra strana, kažu. Kružila sam neko vrijeme dugim hodnikom, dok su me djeca koja su prolazila gledala baš kao – novu učenicu. Došla sam ponovno do istog raskrižja i ovaj se put odlučila za lijevo. Odmah uz zbornicu stajala su siva vrata s natpisom ''Pedagoginja''. Pokucala sam i pažljivo otvorila vrata. |
