...when love and death embrace...
03.09.2008., srijeda
If I never see your face again
|
Nešto nerazumljivo je promrmljao sebi u bradu, uzeo vježbenicu s prve klupe, na što je vlasnica iste nekontrolirano uzdahnula, ne skidajući očarani pogled s njega. ''Riješite zadatke na strani 59. I budite mirni do kraja sata. Doviđenja!'' nije skidao ozbiljnu crtu s lica, sve dok je odlazio prema kabinetu, odjednom mi se učinilo prevelikim, prebrzim koracima. Nakon što su se vrata za njim treskom zatvorila, pogledi su svom silinom sijevnuli na mene, a ja sam svoj samo posramljeno spustila. Odjednom me uhvatilo silno samosažaljenje, predugačak trenutak slabosti. Pitanja na koja nisam imala odgovor, redala su mi se glavom, no ni jedno se ne zaustavivši u njoj dulje od sekunde. Ono glavno, otisnuto masnim slovima, na koja sam već predugih sedamnaest godina odgovarala sa ''Ne znam'' bilo je: ''Zašto, k vragu, izazivaš takvu reakciju kod ljudi?!'' Preživjela sam. Pitam se koliko ću to puta još pomisliti danas, sutra, koliko već dugo budemo ostali ovdje. Navukla sam kragnu svog kaputa nakon što me zapljusnuo val hladnoće pri izlasku iz škole. Nismo imali zadnji sat, stoga sam osjetila ogromno olakšanje, možda bi se čak moglo nazvati i srećom, kada sam pomislila Kod kuće još imam onaj komad čokoladne torte… ali me fluorescentna slova plave i žute boje na nekome plakatu, zalijepljenome na napuštenoj kući u ulici kojom sam prolazila na putu od kuće do škole, podsjeti na popis lektire što mi ga je prof. Undset uručila još prekjučer. Lilly će vjerojatno tražiti posao do navečer, a ja ionako imam slobodnog vremena, stoga u nekom spontanom trenutku što me čudom spopao odlučih otići do knjižnice. Pokušavala sam se sjetiti maminih koordinata i opisa knjižnice u kojoj je ona nekada radila. Odjednom me uhvatila nostalgija za dobrim starim vremenima, i tako sam silno željela zagrliti mamu. Jedina je osoba koja me se nikada nije odrekla, i koja nikada nije dobila čudne reakcije na mene. Koja se nije prema meni ponašala kao da sam uzrok njezine alergije, a jedina je imala prava na to, jer sam ju baš ja podsjećala na čovjeka kojeg je voljela a koji ju je ravnodušan ostavio. Da, još uvijek mi Andrew McLeod nije silazio s uma, a pogotovo ne njegova ''reakcija'' na mene. Vidjela sam postarija staklena vrata sa zahrđalim metalnim okvirom. Na sredini prozirne krutine što je dijelila imaginarni svijet otisnut na papiru, koji je bio moja sigurna luka i jedino utočište, sa ''stvarnim'' svijetom moje okrutne svakidašnjice, bilo je otisnuto radno vrijeme. Gurnula sam blagim pokretom vrata, pri čemu se kao i na svakim drugim vratima s metalnim okvirom čulo ''škljoc'', i ne sigurno zakoračila unutra. Nosnice mi je ispunio izmiješani miris starih i novih knjiga, miris prašine koja se nakupila po onim prvima, i svježe tinte sa onih drugih. Miris koji osjetiš u svakoj knjižnici, bez obzira bila ona u Bergenu, Kopenhagenu, Londonu, ili nekom četvrtom gradu. Iza visokog pulta, dodatno opterećenim i povišenim raznim knjigama što su se nemarno naredale po gornjoj plohi, sjedila je žena četrdesetih godina, sitnih smeđih očiju, prćastog nosa i tankih usana sa svijetlosmeđom kosom u obliku klobuka na njezinoj premaloj glavi. Držala je slušalicu žičnog telefona na uhu, i ne obazirući se na mene, nastavila dalje mljeti u nj spuštenim glasom. Prošetam se sporim korakom između redova prastarih polica pretrpanim knjigama. ''Izgleda da ćeš se morati sama snaći ovdje.'' Rečem sama sebi nakon što sam vidjela kako su (ne)poslagane knjige bile. Bacim posljednji pogled na ženu iza pulta. Još uvijek je opčarano gledala u tipke na telefonu, kao nešto najzanimljivije postojeće na svijetu. Prvi dojam bio je: glupa. Trenutni dojam je: retardirana. Nakon praznog reda ispred mene što ga je dodatno obilježio prljavi krem tepih grimiznih rubova, prizor mi se neprepoznatljivo promijenio kada sam okrenula glavu u smjeru moje putanje. Pred očima mi se stvorio visok, krupan dečko. Kosa boje meda odjednom mi se učini poznata, kao i široka čelična ramena prekrivena smeđom jaknom od brušene kože. Zbunjeno ga zaobiđem, pri tome osjećajući čudan miris borovine kako mi se širi nosnicama, potpuno zaboravivši na knjigu koju sam tražila. Iza polica nalazio se stol, pod kojim su bile zavučene stolice. Izvučem jednu refleksno i sjednem. Prekrižim ruke na prsima, a noge dignem, koljena podbočivši o rub stola. Osjećala sam teške korake iza sebe, čudan miris kako se širi prostorijom i ponovno zahvaća moje nosnice – je li moguće da je to parfem? – a stolica nasuprot mene naglo se pomakla. Našla sam se oči u oči s zelenookim neznancem od jutros. Par zlaćanih pramenova nemarno mu je padalo preko glatkog čela, oči su mu bile duboke i bistre, obrazi blago zarumenjeni u odnosu na bljedunjavu put tipičnu za svakog Norvežanina, nos ravan, rumene usnice izvinute u samodopadan osmijeh… a moje širom otvorene u iznenađenju. Bijela majica napinjala mu se preko čvrstih prsa, smeđa jakna od brušene kože skrivala široka, čelična ramena, a krem rifle ravnog kroja nestale su mi iz vida od stola. Činio se samodopadno s nogom podbočenom o stol, glavom visoko dignutom i odviše samouvjerenim pogledom kojim me proučavao. Unatoč tome, stvarao je dojam jednostavne osobe, potpuno prilagođene današnjem svijetu, ali s onom neizostavnom primjesom dječje zaigranosti. S njim si se sudarila! U sekundi kad sam mu prestala proučavati lice i posramljeno spustila pogled u krilo, te zatvorila raširena usta, doživjela sam prosvjetljenje. Imaginarna bol u mojoj ruci ponovno je živnula, pa sam dlan druge ruke mehanički prebacila na ''bolno mjesto''. Reci nešto, reci nešto! ''Hmpf.'' O, da, veoma smisleno. Sve je razumio! Izvukla sam mu posprdni osmijeh na lice i natjerala ga da me zbunjeno pogleda. Zasigurno sam mu izgledala retardirano. Odjednom sam osjećala povezanost sa knjižničarkom što je od iza bezbrižno telefonirala. ''Oprosti, poznajemo li se?'' parom zelenih očiju brzo mi je proučio lice. ''Um… ne. Da!'' izvinuo je usne u posprdan smiješak. Izgledao je kao da ga sve ovo silno zabavlja. ''Sudarili smo se…'' ruke su mi poletjele u objašnjavanje, a on me bezobzirno prekinuo. ''Ti si djevojka od jutros?'' lice mu se ozarilo, dok je moje vjerojatno poprimalo boju ljute paprike. ''Strašno mi je žao.'' Izrekao je mekim glasom, a i ja sam odjednom postala… sva mekana. ''Boli li te još uvijek?'' zabrinutim pogledom prešao mi je preko imaginarnog bolnog mjesta koje sam maloprije trljala drugom rukom. Spojila sam dlanove i obje ruke stavila među koljena. ''Ne baš.'' Pokušala sam zvučati hrabro. ''Sigurno? Iskupit ću ti se.'' Spremno je odgovorio. ''Što kažeš na kavu?'' On to mene poziva na kavu? Mene?! ''Sad?'' smišljala sam neku ispriku da ga odbijem. ''Da. Zašto ne?'' ''Zato što…'' počela sam zamuckivati. ''Imaš nekog bitnijeg posla?'' upitno me pogledao. ''Zapravo…'' gledala sam oko sebe u potrazi za spasom. ''Imam.'' ''O, da?'' dobacio je još jedan ''upitan'' pogled, skrivajući posprdni smiješak. Znala sam i sama – bila sam očita. ''Da.'' Prgavo sam odgovorila, podsjećajući se na Lilly. Ovo je bio jedan od njezinih gena. ''A… što to?'' upitao me, odugovlačeći ono ''a'', s izgledom kao da igramo neku jako, jako zabavnu igru. ''Pa, čitam knjigu.'' Osjećala sam kako tonem. ''A… gdje ti je knjiga?'' razvukao je osmijeh, u potpunosti svjestan svoje pobjede. Totalno me dotukao. ''Pa, upravo sam krenula po nju!'' oštro sam se ustala i ne skidajući prodorni pogled s njega, uzela prvu knjigu sa obližnje police. ''Nisam mislio ići tako daleko…'' izustio je u pauzama između smijeha. Zbunjeno sam pogledala svoju ruku u kojoj se nalazila ni manje ni više nego – Seksopedija. S gađenjem sam ju vratila na policu. ''Ovo sam tražila!'' dignula sam glavu, praveći se kao da se nisam upravo osramotila dostojno sramoćenja za cijeli jedan život i pokušala ne micati usnama dok sam u sebi psovala sve po spisku i molila Zemlju da me proguta. ''Proučavaš ptice?'' upitno me pogledao nakon što je pročitao naslov knjige ''100 najčudnijih vrsta ptica'' ''Ne. Ali hoću.'' Sjela sam na stolicu i u namjeri da se napravim pametnom i popravim, barem malo, dojam od maloprije počnem čitati zanimljivi podatak o ptici… kojoj nisam znala izreći ime. ''Nema veze.'' Zatvorim knjigu, i pokušam promijeniti temu: ''Nije li 'Romeo i Julija' presladunjavo za tebe?'' pogledala sam u knjigu koja je ležala na stolu ispred njega. ''A možda ne znaš kakav je moj ukus.'' Podigao je obrve, osmjehnuvši se pobjedonosno. ''Osim toga, nije za mene.'' Smjestio se udobnije u stolicu, kao da se sprema na dugačak, zamoran razgovor. ''O. Nego, dižeš knjige svojoj djevojci?'' prepipavala sam teritorij. Jesam ''frikuša'', i jesam pomalo – u redu, malo više – asocijalna, ali prije svega sam pripadnica ženskog roda, a kasnije i Lillyna kćer. ''Ne. Nemam djevojku.'' Odvratio je nonšalantno. ''Sestra me zamolila da joj podignem. Vjerojatno da pročita tu knjigu po stoti put.'' Zakolutao je očima. ''O. I, što onda? Završio si čitajući ga?'' izazivački sam upitala. ''Ne.'' Čekala sam nastavak. ''Vidio sam tebe.'' Osjetila sam krv kako mi navire u glavu. Šutjeli smo trenutak predugo. ''Moram ići.'' Brzo sam rekla, kupeći stvari i ostavljajući ga za sobom. ''Čekaj! Što je s kavom?'' stajao je s razočaranim pogledom u očima. ''Um… drugi put!'' već sam dovikivala. ''Kako da te pronađem?'' ''Nemoj me tražiti.'' Prebrzo sam odgovorila i trenutak kasnije požalila. ''Reci mi barem ime.'' Bacila sam posljednji pogled u pozadinu knjižnice i ulovila njegov molećiv na sebi. ''Dora.'' Zapamtila sam i najsitniji detalj s njegova lica, a potom se okrenula i isparila zajedno s trenutkom na hladnoj bergenskoj ulici. Za početak, svima želim uspješnu i sretnu novu školsku godinu! Žao mi je što ste čekali ovako dugo na novi post. Moglo bi se reći: nedostatak volje, vremena i inspiracije. Pa, vidite i sami kroz post :S Nemojte reći da vas nisam upozorila: (ne)obična tinejdžerska priča... |
