.neka bude tako uvijek.

Uh, Zahvaljujem na današnjem danu iako nije bio kakav bi trebao biti. Iako je to i dobra stvar. Jao ej, dok sam tražila ključ da zavidam pipu od vode koja mi curi, našla sam neki silikon koji je za parkete ali pisalo je na njemu da je i za rubove oko zida i poda itd. Nije baš bijeli nego je onako oker. Ali, svejedno dovoljno dobar da prekrije one crne mrlje u kupatilu kod kade, wc školjke i na rubu zidova. Najprije sam ga morala odčepit jer je očito bio dosta star, ali je funkcionirao. I probala ja, i bilo je zanimljivo.. Onda sam dobila ideju da bi mogli preuredit pločice, što to nije problem, većinom ljudi sada više ne ruše stare pločice nego postavljaju nove na stare..i naravno farbanje cijelog stana koje se već dugo vremena kruži na kauču kao razmjena informacija..Baš se veselim proljeću i tom farbanju i veselim se kako neće sve više biti žuto od cigareta (neko vrijeme haha) i sve će mirisati na boju. :D

Danas sam skužila, kako je bilo lijepo vrijeme, i jučer, tj kako se vrijeme počelo mijenjati na bolje, iako za sutra najavljuju kišu, da su ljudi nekako izvan sebe. Nikome koga sam danas vidjela, a inače na poslu imam kontakt sa jako jako puno ljudi, nije dan bio dobar. Ili je jedan bio čangrizav, ili je ovome sve padalo, ili čovjek nije znao gdje mu je novčanik a bio mu je u ruci, ili sam ja tražila mobitel, nakon što sam se spremila za posao i da ću krenut u auto, tražim ga po cijelom stanu i autu i još si mislim zakasnit ću, skužim da mi je u ruci...fora je kako vrijeme utječe na neke ljude, na većinu ljudi. Ustvari, kako sve utječe na ljude :) vrijeme, događanja u novinama, kad netko nešto kaže, većinom to bude nešto loše a ne nešto dobro, jer kad je nešto dobro ljudi se samo nasmiju i odu dalje a kad je nešto loše onda bi proveli cijeli dan na tom mjestu samo pričajući o tome kako se to dogodilo zašto se dogodilo kako je svijet okrutan kako nema Boga i tako dalje i tako bliže.

Opet sam debela, jučer sam rekla da neću jest navečer pa sam pojela dva tanjura bolonjeza i bilo mi je tako žao da sam skoro pa namjerno išla spavat haha :D

Jučer mi je bio prvi dan prave meditacije. Došla sam doma, obukla se za po doma, sa kroksicama naravno i krenula prema moru. Sreća je da živim blizu mora. Svemir mi je dao taj blagoslov da mi je more nadohvat ruke. I šetam tako po cesti, ono nešto se gradi, radnici rade nešto, pozdravim, neka je čudno što ljudi i pozdravljaju, danas je i pozdrav počeo biti kao ono tipa "jel to nešto za jest?", i onda vidim sve te vile pored mora, 4,5 zvijezdica, malo ljudi vani. Čudom sve stariji koji njeguju svoje povrće ili cvijeće..ili se neki stranci šetaju..ali nebo je divno, toliko divno da vidiš samo par debelik ovčica i ostalo je samo sve preksano plavo plavcato svijetlo nebi sa malim ali jakim suncem. Došla sam do mola, prije kojeg je jedan mali parkić koji sivoj boji plaže i malo betona i plavoj boji mora, svojom šarenošću daje onako, mali dašak još veće sreće. Skinula sam gornju majcu jer mi je već bilo toplo od hodanja, tj malo samo ajmo reć brže hodala da probal izgubiti koju deku haha. :D sjednem se. Počela sam disati. Najprije sam pogledala oko sebe, i razvukla osmjeh od uha do uha. Bilo mi je žao na neki način što sam sama, da nemam psa, a mačku bi izgubila putem jer su se počele tjerat i onda moj mačor je još mlad ali je skužio da je sad to neko vrijeme i da treba nešto raditi..Ali nakon nekog vremena, ta mala tuga je nestala jer sam znala da je to vrijeme samo za mene.

Dakle izula sam kroksice, sjela onako u neki turki sjed i samo počela disati i pratila sam samo disanje, dakle pokušavala sam doći do toga da ne mislim o ničemu nego o tome kako dišem. Na neki način sam uspjela. Bar tako msilim, jer sam se dobro osjećala, iako sam bila svjesna da imam dosta problema i pizdarija ali to je stvarno pomoglo. Kada vidiš taj beskraj, tu tišinu. Zaista, nije bilo valova, nije bilo ničega. Samo malo vjetra, povjetarac malo jači tu i tamo ali inače sve je samo tišina oko mene. Stajala sam tako tolko dugo koliko mi je bilo ugodno..jer kad nije više ugodno onda nema više smisla jer se čovjek vraća u svoje staro stanje gorčine i ljutnje..bilo je predivno.. Onda sam se digla i počela rastezat..Opet sam malo disala, nekako dizala sam ruke kao da zahvaljujem i dajem počast svoj toj flori i fauni oko sebe. Krv je izcirkulirala i osjećala sam se dobro..Zadihano dok sam još malo se zgrijavala i onda sam malo vježbala, trčala na mjestu, skakaka, pravila se da skačem vijaču. Nije mi bilo bitno dal je to pravilno ili nije, bitno je da je meni bilo predivno..Otišla sam doma..Opet sam hodala, ovaj put sam trčala do onda do kad nisam skužila prvo živo biće na dvije noge ili na 4 kotača jer mi je neugnod da me netko vidi da trčim. Znam, glupo je ,al jbg.
Opet naletim na iste vile, ovaj put su bile još i ljepše, još sam više detalja primjetila, prošlo je par auta koji su me pozdravili, ja njih nisam skužila tko su ali sam svjedno dignula ruku. Osjećam se dobro na pozdrave..Onda opet radovi, opet pozdrav radnicima..Auti čekaju da se upali zeleno svijetlo, vidim nema nekog osmjeha na licu ali nema veze, kad prolaziš pored nekog, lijepo je barem dignut glavu.. I onda se ipak upalit taj smješak :D



I to sam htjela podijelit. Htjela sam da bude zabilježeno jer mi je taj dan bio divan dan. Ispunjen,ne koliko bih htjela općenito ali na neki način sam čak neke stvari uspjela spoznati u toj meditaciji. Meditirajte ljudi. Nije to nikakava filozofija niti nikakav vudu, to je samo poveznica između tvog uma i tvoje duše..to je stanje bez misli, i nakon nekog vremena naučiš kontrolirati svoje misli. Ja do toga još nisam došla ali znam da ću doći.

Go Your Own Way

09.03.2018. u 22:14 · Ostavi komentar (2) · Isprintaj · #

.nekad riječi teku same od sebe i nikako da prestanu da teku...

..i vrtiš glavom kad ti mater reče: bit će bolje, nećemo se žalit..ako misliš da si rođen za nešto puno veće, posrane postole nemogu te smanjit.
o tome ja govorim. pisat ću bez ikakvih gramatičkih pravila jer mi trenutno to nije ni bitno. osjećam se govno. kao najveće govno na svijetu. novci služe da uzmeš ih za sebe, da se cili život imaš čega sramit. gibonni je napravio ovu pjesmu bolju od svih njegovih pjesama koje su divne da divnije ne mogu biti. ali ova pjesma, ovo je pjesma koja savršeno objašnjava kako si čovjek može lako upropastit život i kako nakon nekog vremena bude svjestan. bude svjestan nakon što skuži da su svi već negdje. svi su neki kurac napravili od života a on još uvijek živi dan za danom, još dan nije ni zavšrio a on čezne za drugim danom da baci jedan šut. bila to droga, bila kocka ili bilo što drugo što mu je bitnije od njega samog. i ta njegova mama na kraju. koliko mu ona govori i kaže kako to nije nikakvo riješenje i kako sakriva novac a zna da će ga nać. i svejedno da voli. jer mu je to mama. na kraju mu kaže, od toga nema kruha, neka drugi idu naprijed, SAMO TI MI DOĐI NAZAD. kad kaže tu rečenicu cijela se naježim. možda zato jer imam sličnu situaciju. s time da ja nisam majka. mogla sam. jednom sam mogla biti majka ali sam odlučila da neću biti majka. odlučila sam da bi me dijete ubilo. novcem. kakvo je to razmišljanje jedne žene? što to je uopće razmišljanje? to je sranje. zbog toga žalim. i žalit ću cijelog svog života zbog toga što sam napravila. svi vi koji govorite da dijete košta..pa dijecu se ne kupuje na placu. dijete se rodi iz nekog razloga. iz nekog jebenog razloga si se i ti rodio. i ti. i ti isto da. dr house je rekao da tamo negdje raste drvo koje tebi daje zrak i da mu sigurno duguješ ispriku. svi smo tu zbog nekog razloga. mome dijetetu je bilo zabranjeno rodit se. iskrvarila sam ga. svjesno. svojom željom. jer me bilo strah da neću imati novaca da mu kupim pelene..a sada razmišljam na taj način da kada žena sazna da je trudna, onog trenutka kad skuži da je trudna, svemir se toliko posloži da napravi da sve bude u redu. i sve bude na kraju u redu. neznam dali me razumijete ali ja se ovjde želim ispričati njemu ili njoj što ga/ju nisam rodila. ajmo reć neka bude on, jer ako je ona, imala bi više sranja u životu..ili možda bolje da joj pišem u ženskom licu jer se onda mogu poistovjetit s time što je izgubila dobila itd, jer neznam kako bi muško razmišljao..tj imam tu polovicu koja kaže da nismo dovoljno odgovorni za bebu. trenutno..a kada ćemo biti? ajde mi reci..kada ti budeš našao drugu a ja nikog? možda tada. ako se desi ovo čega se bojim onda sam ja propali čovjek.

Za mene ne postoji nitko drugi. ja neznam za drugačije tako da onda bolje da budem pale sam na svijetu. iako neću na kraju skužitit da je bolje da ipak nije to bio san jer pale nije znao da će izumit internet. ovo mi je čak malo i smiješno. nekako se osjećam bedasto što ovo pišem. danas sam imala slobodan dan koji sam prespavala i prejela..zamisli ovo: išla sam si skuhati nudlse i skužila sam da sam stavila previše vode i na prozoru sam vidjela kako sam debela i isključila sam struju i išla u krevet plakat, vraćajući se natrag u kuhinju po kruh, maslac, marmeladu i med. ovo je sigurno za neku dijagnozu. neznam za što bi drugo bilo. za čašu pive možda..ajde onda da krenemo na oprost..

dragi mili,
dogodilo se to jednog sunčanog dana, tata ti je bi u kući, ja sam čistila garažu. sad sigurno misliš, ali što nebi trebalo biti obratno? ha, u našem slučaju ne..ali valjda smo zato i slatki. možda i jesmo stvoreni jedno za drugo tko zna..biti ćemo kad nebude on sam sebi najbitniji na svijetu. neznam zašto se stalno uvjeravam da će to nešto biti u redu kada ide samo prema gorem. no dobro. bio je sunčani novembarski dan. meni su kasnile one stvari koje cure dobe kad malo odrastu. kasnila je ona desetak dana ali meni ti se to inače dešavalo pa se i nisam toliko brinula..dok mi nisu znatno počele rast cice. baš su narasle toliko da su bile čvrste kao najbolje napravljene cice nekoj holivudskoj zvijezdi. čak bi ti to i pokazala ali to se tu i ne smije a i ljubavi, svoje tijelo nikad nikome nesmiješ pokazivat samo tako, jer netko to želi. svoje tijelo pokazuješ samo onom čovjeku tko je vrijedan toga i tko ti dokaže da je dosljedan da ima tu privilegiju vidjet tvoje cice. dosta sam puta kupovala test na trudnoću upravo zbog tih neredovitih stvari. i taj put sam ga kupila. bio je roze boje. išla sam piškit normalno . bila sam pod stresom, nervozna...ali znaš šta? kao da sam znala, sad kad se malo vratim nazad..imala sam neki hint da je to to...da ti ipak postojiš u mom trbuhu...evo i sad mi kasni dva dana ali dobit ću jer nema razloga da ne dobim if u know what i mean.

i pokazale su se dvije crtice. nakon 5 minuta čekanja..a i prije, ali da budem sigurna ja sam kao još čekala..i pokazale su se. neznam koju bi riječ, ili rečenicu napisala da opišem to stanje, taj osjećaj koji sam ja imala. nisam ludila, nisam histerizirala, nisam plakala. bila sam smirena i nisam mogla vjerovati. odmah su mi se u glavi počele prikazivati slike dijeteta u ruci, bolnica, trbuh, sestra sa svoje dvoje(sada troje) djece, moja mama, i naravno ON. ček malo..sad kad sam pročitala ovo gore da sam ja čistila garažu a on je bio u kući, čudno je da sam u garaži napravila test..znači desile su se normalne životne stvari koje se dešavaju..završila sam s time došla u kuću itd..da sad ne pišem gluposti jer sam se ionako već izgubila u svemu ovom tekstu.
i onda sam mu rekla. ljubavi vidi. pokazala sam mu test. gledao je. šutio. ja sam šutjela. nastala je tišina. ogromna tišina koja se mogla najtupijim nožem rezati. i onda je rekao: ljubavi pa ti si trudna. da, trudna sam. i što ćemo sad..? nazvala sam ginekologicu u nadi da će mi reći da možebitno da je fals pozitive i nek napravim drugi test. no, naravno nije mi to rekla. rekla mi je ako mi toliko kasni koliko sam joj rekla da sam sigurno trudna i da ne trebam uopće razmišljati da nisam jer da su današnji testovu pouzdani blabla. naručila me za pregled. dobila sam tvoju sliku. trudnoća uredna.

ON je počeo radit. moglo se osjetit koliko je bio prestrašen. s obzirom na našu situaciju koju nisam još spremna podijelit imao je razloga biti prestrašen. prošlo je tako par dana i mi smo s time živjeli. normalno živjeli, par puta na dan smo to spomeuli kako sam trudna. bilo je tu i smijeha, bilo je i raspravljanja o tome kako ćemo reć mojima, njegovima, kako ćemo sve to, a nismo ni znali kako se zovemo..ali osjetila sam strah. počelo me svega biti strah. rekla sam mami koja je bila šokirana, što je i mene šokiralo, umjesto da bude sretna..danas me eto, ne pita kada ćemo imati djecu.
i onda je došao taj dan kad sam spomenula AB. znaš što to znači jelda? razgovarali smo o tome ja i tvoj tata. u ovom trenutku to zvuči lijepo. tvoj tata.. rekao je što god ja odlučim on je uz mene. sigurna sam da je molio boga da se odlučim na ovu opviju gdje ti više nećeš postojat.
i tako sam ja provela dane guglajući, istraživala sam, koje su posljedice, koja je cijena, gdje to mogu napraviti, na koji način..kad su manje više saznali svi oni najbliži koji su trebali saznati nitko nije ni razmišljao o AB. osim par ljudi koje neću reći tko su.

i eto, odlučili smo se na to. nakon vađenja svih nalaza otišla sam u bolnicu. ležala sam tamo jedan dan. pored cura koje su bile tamo iz istog razloga. čak sam vidjela jednu koja je bila u istoj srednjoj gdje i ja. čudni neki osjećaji. nakon što su nam sve objasnili, odeveli su nas u sobe. bila sam zajedno u sobi sa još 3 cure. sve su većiom bile moje dobi, osim jedne koja je bila malo starija i koja je jedina bila primorana napraviti AB zbog zdravstvenih razloga i rečeno joj je i da se odluči na porod, da dijete sigurno nebi preživjelo. druga cura je bila totalna flegma. ne želi dijete jer već ima jedno doma i to je to. čak se i smijala..mislim, dok smo pričale jedna s drugom smijale smo se sve, ali ona se nekako posebno radovala tome..mi ostale nismo..mi smo samo čekale da to završi.."supružnici" nisu smjeli biti s nama neko vrijeme, ali kasnije su ih pustili. ova treća cura je išla na faks, i to medicinski,možda se i varam, možda ga je i završila pa je išla još samo na neki dio jer mi je u sjećanju da je radila na hitnom traktu..dobro nebitno..ona je bila tužna i bilo ju je strah..ja neznam kakva sam bila u očima drugih. vj prestrašena, tužna i razočarana. mislim da ja jedina od svih tih cura nisam imala nekog konkretnog realnog razloga to napraviti.ON je bio stvarno divan samnom, kad mi je došao u sobu poljubio me, pitao dal me boli i bilo mi je stvarno lakše kad je bio uz mene. odvezli smo se kući..e da, nakon tog, trebala sam još otić na pregled nakon prve menstruacije i da uzmem papire. dan danas još nisam otišla. uvijek nađem neku izliku da ne idem.

nakon tog događaja, naravno ništa više nije bilo isto, još uvijek nije, iako se mi pretvaramo kao da se to nije ni dogodilo. tužno je to. ubila sam nečiji život. ubila sam tvoj život. ubila sam ti nadu u bolje sutra. tko zna, možda si mogla postati neka luda superznanstvenica, ili rok zvijezda. možda si mogla promijeniti svijet. možda bih se uz tebe naučila kuhat. nikad me nećeš moći nazvati mamom. ljudi kažu: to je samo fetus. je, ali nije. nakon što to napraviš, to nije samo fetus. ti nećeš imati maturalnu večer koju bi sigurno mrzila i išla bi ti na živce. nećemo imati one majka/kći svađe gdje ti ja pokušavam nešto objasniti kao veliki čovjek a ti kao mali čovjek me ne želiš slušati iako znaš da sam u pravu. jer su mame uvijek u pravu jelda? čak i kad nisu :) mame uvijek svojoj djeci žele sve najbolje čak i kada to tako ne izgleda..zanima me što sam ja tebi napravila? dali sam ja tebi napravila sve najbolje ili sam ja najgora (ne)mama na svijetu? nikad nisi osjetila ljubav, osim one u meni, koja je stvarno postojala, ljubavi moja. makar na sekundu. makar na par dana. jer to se ne napravi samo tako, dok kažeš keks i sve je gotovo. ja sam ovo napisala i to zvuči kao da sam to napravila da izgleda kao najnormalnija stvar ali nije tako. molim te, vjeruj mi. želim iskreno da mi vjeruješ. oprosti mi što sam ti uskratila život. oprosti mi što nemaš prilike vidjeti kako život može biti lijep. oprosti što se nikad nećeš poljubiti sa dečom. oprosti što nećeš nikad imati prijatelje. oprosti što nikad nećeš imati roditelje. oprosti što sam napravila da nestaneš.



s druge strane, barem nećeš vidjeti kakve sve grozote se dešavaju na ovome svijetu, što sve ljudi rade samo da bi se obogatili i koliko ima oholosti u svijetu. barem te nitko neće povrijediti toliko jako da cijeli dan plačeš u svojoj sobi..ali ja sam te već povrijedila. možda i više nego bilo što na svijetu...

teško mi je sada više ni pisati draga moja cvjetočka. ali ja znam da ti svejedno postojiš. jer svaki život koji je stvoren, tijelo ode ali duša ne. možda si ti negdje sad pored mene i ljutiš se na mene, a možda i ne. možda se uopće ne ljutiš nego me shvaćaš i znaš da sam morala to ipak napraviti jer ne želim da patiš zbog mene. to najviše na svijetu ne želim. tu si negdje sigurno. čuvaš me kao i sve drage osobe koje su otišle iz mog života. znaš, ja sam ti samotnjak i nemam nikog, osim onih gore par ljudi koji su mi otišli kad sam se najmanje nadala. a tebe sam namjerno ostavila. znam da slijedi kazna za mene. možda sve ovo i je neka vrsta kazne...nekad se uhvatim u kontradiktornosti jer stalno govorim da sve zlobe koje se naprave su za nečije opće dobro iako čovjek u tom trenutku to ne vidi, jer ne može, jer je tužan i shrvan, ali onda nakon nekog vremena mu se nešto tako lijepo dogodi a ima poveznicu sa ovim lošim da skuži da ipak se ružne stvari dešavaju s razlogom..znači vjerujem u to a onda se nađem da kažem da je ovo kazna za mene ili da mi slijedi kazna..neznam.. da li je sve ovo što sam napravila ipak napravljeno za neko moje opće dobro koje sada ne vidim ? da li je to neka lekcija koju ću kroz život naučiti i ne više ponavljati greške koje sam radila, nego ih popraviti i napraviti drugačije da se više ne opečem? neznam draga moja, znam samo da mi je došlo da ti kažem oprosti mi.

često razmišljam dali ću ja jednom imati djecu. tko zna, ako ih budem imala, super..ako ih ne budem imala, sigurno će za to postojati neki razlog..sve mi ovo nekako ide u krivom smjeru pa ću ovdje stati..htjela bih pisati o lijepim stvarima ali mi valjda ne ide. haha.

.malo Balaša.

06.03.2018. u 21:19 · Ostavi komentar (11) · Isprintaj · #

.kako biti zahvalan kada ti veš mašina počne curit..?

Here I go again. Malo sam pronjuškala po blogovima i vidjela sam jedan blog gdje jedna žena svaki dan napiše zašto je taj dan zahvalna za nešto. I to me je nekako oraspoložilo i dalo mi neku nadu. Probat ću i ja. Iako, nisam ni ja baš na "Vi" sa biti zahvalan. Svaki dan kada se vozim na posao se zahvalim za nešto, zamolim svevišnjeg da mi taj dan podari da sve bude u redu i zahvalim mu na dobrom početku dana. Zamolim ga da moja polovica počne mene vidjeti na onaj način na koji me prije gledao. Pa se tu onda malo zamislim. Uz zvukove radia koji stalno radi jer bez radia ne mogu. Volim muziku i sve što ide uz nju.

Dakle, Hvala ti za današnji dan.
Hvala ti što sam danas radila 5 sati i to od podne, i što sam jučer bila slobodna tako da sam imala slobodno skoro dan i pol :)
Hvala ti što postojim uopće. čak i sa ovom depresijom sa kojom se borim, svejedno volim vidjeti i čuti dijete koje se smije, ili ga nasmijati, volim popričati sa penzionerima i raspravljat o životu i tlaku i kako je svijet otišao u kurac.
Hvala ti što mogu uopće pričati, što imam tu sposobnost da mogu govoriti. Hvala ti za taj dar govora.
Hvala ti za posao koji na neki način i volim. Bude mi zanimljivo. Evo danas sam dobila pivo od kolege. Pokazali su mi neki video gdje riba oralno zadovoljala čovjeka u vodi. hahaha. Bilo je smiješno. Hvala ti i na tome. Na silnim osmjesima.
Hvala ti i na nekim grubim riječima koje dobim jer onda razumijem kako reagiram na takve stvari i kako bih mogla reagirat i onda znam što u tome mogu promijeniti.
Hvala ti što si me podsjetio da je pisanje dobro.
Hvala ti što sam danas imala priliku i privilegiju kupiti lignje koje su bile na akciji i hvala ti na struji jer ću ih sada probati ispeći sa krumpirom. :D

Hvala ti za vodu koja teče iz pipe koja curi.
Nekako mi ne rezonira sa mnom da ti zahvalim što mi curi veš mašina iako vjerujem da je to za neko moje dobro iako još neznam zašto ali sigurna sam da će se nešto dobro iz toga dogoditi. Teško mi je trenutno. Imam robe za oprat. Taman sam išla prati njegovu debelu jaknu koja je bila dugo vremena u vlagi i trebalo ju je oprat. Ali ajde, pozitivna stvar u tome je što je napola oprana, čak i malo ocijeđena, tako da ju samo treba osušit. Ne prljam se puno pa ću neko vrijeme, dok ne dođe majstor popraviti, prati na ruke. I to je za ljude. Što kroz ruke prođe, bolje je oprano nego u najboljoj mašini. Mislim da su to riječi moje bake. Loše se osjećam jer joj se nisam javila na telefon. Nisam joj se javila jer bi me pitala pitanja koja me pita svaki put a ja bih joj trebala odgovoriti da on nije još počeo raditi, da nismo baš dobro, da ne pričamo previše, da nam je auto crko, da nisam bila doma skoro pa pola godine. Od ljeta nisam bila kod svojih doma. To je strašno. A imala sam priliku. Neznam zašto nisam išla sama. Da li je moguće da se sramim svog života? Ako je tako, onda bih ga trebla početi mijenjati jelda? nekako mi to tako logično zvuči. Ali neću se ponavljat. Onda to nebi bio zanimljiv blog jedne gospođice koja obožava mašnice u kosi,
Hvala Anđelu što mi je posalo dvd svog filma kojeg još uvijek nisam pogledala jer ni ja ni polovica nemamo utor za cd haha. what an irony right? ..ima na starom kompu al on se mora upalit na nekakav poseban način.
Hvala ti što nam je toplo u kući
Hvala ti što imamo predivnog mačka kojem je ime Petar Krešimir.
Hvala ti na mojoj sposobnosti da mogu hodati, raditi, smijati se i sve te stvari koje tako često uzimamo zdravo za gotovo da tek kada nešto od toga izgubimo, skužimo koliko nam je to stvarno bilo potrebno i koliko nam je to bitno u životu,

Hvala ti na majci i ocu, i posebna ti hvala na predivnoj teti koja me uvijek vodi kroz život sa njezinim predivnim savjetima.
Hvala ti i na mojoj seki i braci. nije da sam nešto odlična u odnosu sa sestrom, ali moram priznat da ju volim i da mi je još uvijek neugodno reći joj to, iako ona meni kaže oprosti i takve neke intimne stvari. Hvala na bratu koji kaže za mene da sam mu ja najbolja sestra,
Hvala ti i na dečku kojeg sam upoznala na najčudnijem mjestu na svijetu, na mjestu u kojem nisam ni sanjala da ću se uopće pojavit.
Pjesma: Down To The River

Ali evo ga, tu je, u drugoj sobi, leži na kauču i sigurna sam da mu je teško i žao mi je što mi ne želi reći nešto. Neka plače, neka se dere, neka bilo što napravi, samo da bude neka reakcija na nešto. Ajde, molim te, znaš da te volim, više od sebe te volim, ne vjerujem da bih ostala s tobom samo zato jer smo oboje ovisnici, jer svaki ovisnik se snađe u vezi svoje ovisnosti, pa bih tako i ja, tako da, molim te, nemoj misliti da sam zato ostala. Ostajem jer imam nadu. Zaista imam nadu. A ako nam je suđeno da nam nije suđeno, sigurna sam da ćemo biti najbolji prijatelji. Volim te. I Hvala ti
eee

02.03.2018. u 19:27 · Ostavi komentar (5) · Isprintaj · #

.404 error.server not found.

Stalno se pitam zašto nikad ne riskiram. Zašto sam uvijek u toj jebenoj komfort zoni? Zašto stalno ostajem u njoj, svjesno, iako znam da to nije dobro i da nikad neće biti dobro. Žao mi je što tisuću puta nisam riskirala i što tisuću i pet puta nisam pala i digla se, jer bi znala da je sve to za neko moje veće dobro. Ali ne, ja ostajem tu gdje jesam. Gdje mi je toplo, ali ne nužno i dobro. Kad sam završila srednju upisala sam se na faks koji na kraju nisam potvrdila. Zbog roditelja. Jer faks je skup. A besplatan je. Slušala sam njih umjesto sebe, jer će oni biti bitni u mojoj budućnosti. Ma daj, živote, ma daj curo, gdje živiš. Do sada bi već imala diplomu. Ok, možda to nebi bio neki faks koji bi me ispunjavao ali u današnje vrijeme, ne određuje te ono što radiš i ne ispunjuje, ali bi mi dalo nekog povoda da volim sebe više znajući da ipak imam neko obrazovanje koje na kraju krajeva, mogu dodatno usavršiti.

Nije mi ni sada kasno, ali sada ima više briga. Sada bi trebala uskladiti posao i faks, faks za koji sam se odlučila da bi bio najbolji za mene. Faks u kojem bi se toliko ostvarila da bih bila skroz ispunjena. Ne moram ja to raditi, ali znala bi da sam uspjela u nečemu i da imam nešto iza sebe. Ne samo neku tamo srednju školu. Inače imam dvije srednje haha. Od matematike u gimnaziji dobila sam par sijedih pa sam se prebacila u drugu 4-godišnju školu. I sada razmišljam o faksu. Stvarno mi je žao.
Žao mi je što se nisam još više opijala po parkovima i ljubila s dečkima.
Što nisam bila nikada kod ravnatelja.
Što sam uvijek bila nevidljivo tiho i sramežljivo dijete. Srednje dijete.

Nije stvar u tome da budem neki buntovnik, mlada sam ja još i ima mjesta za takve stvari, možda sam i veći buntovnik nego što mislite ali ipak nebi o tome ovdje. Jer mi je teško to uopće izgovorit na glas sama sebi a kamoli napisat. Da mi je žao to što sam sada. To što se desilo od nas, a bilo nam je tako lijepo. Vjerujem čvrsto da će se to promijeniti, ako sam ti bitna. Ako nisam, jebiga brate, odo ja. Valjda će se i to desit. Kada ću porazbijat sve, pa makar u svojoj glavi i riječima i otić glavom bez obzira, upalit auto i otić neznam kamo. Negdje. Nisam ni putovala. A želim. Sve nešto želim a ništa se ne dešava. Kako sam mogla tako zaglaviti...

Ovo će sad zvučati totalno glupo ali svi ljudi koje znam, kolege s faksa, pardon, iz škole, svi su negdje, nešto su ostvarili. Većina ih je dobila djecu, neki su smršavili i tako sam ljubomorna na njih, neki stalno putuju, neki imaju tako lijepu boju kose. A ja? Ja razmišljam o tome kako ima nešto više od svega toga i kako će mi se to jednog dana i dokazat. Dokazat ću sama sebi to o čemu ja razmišljam. Razmišljam o malome princu i kako smo zaboravili na one besplatne najjednostavnijestvari koje nas čine ljudima. Dobrim ljudima. Svi su ljudi dobri. Samo ih život uništi. Pa onda utapaju tugu negdje, gdje se najbolje nađu. U alkoholu, drogi, subu, hepu, kocki, šopingu, krađi, zlobi u bilo kakvom obliku. Bole me leđa, premjestila sam se u sobu jer nemogu slušati igrice nego slušam Tracy Chapman. Probala sam se ubiti par puta. Često razmišljam o tome. Ali naravno da nikada to neću napraviti. Jer nisam osoba koja riskira. Ovo nije nikakav dodatak da bi dobila pažnju, ovo je čisto pisanje, jer volim po tastaturi koja je presmiješna riječ, pisati. Htjela bih tu i tamo čuti rečenicu "kako si?, šta ima?, jesi ok"...

Tracy



Dan sam provela razmišljajući. Danas nisam pustila suzu. Čudno vam je što sam to napomenula? Dogodi se u danu da bar jednom isputim suzu. Ali sam uvijek nasmijana. hah, jučer sam otvorila blog i nitko ga nije ni primjetio. gledat ću to na takav način da onda mogu stvarno duboko ić u to jer ionako nitko to ne čita jelda?

Najteže je izgubiti sebe. Teže od gubitka druge, tebi drage, jako drage osobe. Kad izgubiš sebe, onda si izgubio sve. Nekako mi se čini da idem ka tom smjeru. Pa mi ne ostaje ništa drugo nego da ostavim neki trag na ovome svijetu.



how to post images online

01.03.2018. u 21:53 · Ostavi komentar (0) · Isprintaj · #

01.03.2018. u 00:06 · Ostavi komentar (0) · Isprintaj · #

od tebe će ostat samo vreća stanica

Znaš ono kada ti se nareda sve krivo, ono, dan za danom. Pokvari ti se auto taman kad si pogledaš da na računu imaš nekoliko kunica viška s kojima si možeš priuštit neku knjigu, ili frizuru jer je krajnje vrijeme da ošišaš vrhove, ili da kupiš hlače jer ove imaju rupe "in between". Ili patike jer su ove jedine koje imaš već na tolike rupe da kad hodaš misliš da ćeš izgubiti jednu putem. Onda popraviš auto koji se opet pokvari, jer si budala koja je uzela drugog mehanicara jer je kao jeftiniji ali na kraju je ispalo da sa tim novcima si mogla kupit jedan novi auto. A u svo to vrijeme, druga polovica igra igrice cijeli dan, ne vidi danje svijetlo, doma je jer ne radi, radiš samo ti, jer hej, zima je a po zimi nema posla za ugostiteljske poslove. Pa se čeka sezona. Svaki dan čuješ "nazvat ću. sutra ću nazvat. Sutra ću počet tražit".A ti se baviš svaki dan sa sto različitih karaktera ljudi da bi zaradila koju kunu. I svaki čovjek za nešto sere a ustvari su to sve ljudi koji svoje frustracije liječe na drugim,njima nepoznatim ljudima.

I onda sjedneš navečer ovako na kauč, otvoriš komp, registriraš se na blog.hr i napraviš si blog. Blog koji si već jednom napravila ali valjda nije bio onaj trenutak inspiracije da nešto napišeš pa si ga samo ostavila tako da stoji, zaboravila pasvord, korisničko ime, i ime bloga tako da neznaš di je i ne možeš ga obrisat. Ili nastavit pisat na taj blog. Ali dobro, nema veze, bar nam Internet nudi svakave pogodnosti i riješenja. Barem ti on da neku nadu da možeš početi ispočetka i da je to zaista moguće. Samo se treba pokrenut. Treba riskirat. Ja nisam baš neki tip koji riskira, to se može vidjeti i iz gore navedenih rečenica. Dozvolim si da sam zaljubljena u čovjeka kojeg nije briga dal nam krov prokišnjava ili ne. Dal sam još zaljubljena. ne znam. Sebi govorim da jesam jer kad si zamislim što bi bilo kad bi sve to prekinula, stegne me u grlu i srcu i svugdje po tijelu, i to mi onda da neki znak da ipak još nešto osjećam prema tom čovjeku. Dali se i on tako osjeća? Neznam, sve manje i manje ima onih slatkih trenutaka prije spavanja kad si jedan drugome kažemo "volim te". Kažemo si mi to, ali kad kažeš "i lav ju", zvuči više onako tipa, rekli smo si tako nekako, po defoltu jel. ili kad si kažeš volim te bez nekog razloga. kad se pogledaš ili kad si dodaš pepeljaru. Toga ima sve manje. Zašto toga ima sve manje? Jesmo li se stvarno odljubili jedan od drugoga? ili je veza postala monotona? Htjela bih da idemo preko Učke i da uživamo u svježem zraku i svježim ljudima. Da posjetim mamu i tatu i baku i sve koji me poznaju. To bih žarko htjela. Ali njemu se neda, a ja ne želim sama se vozit toliko dugo. Ok nije baš toliko dugo, može biti da mi je to neka izlika da ipak ne idem jer bi onda doma trebala objašnjavat gdje je on, što radi, ako ne radi, što inače radi onda? jel me razumijete?

Sa ovime sam počela u nadi da ću negdje naći odgovor, ili da ću se barem ispuhat na neki način. Ne želim ići kod psihijatra koji će mi samo povećat dozu lijekova koje ionako ne pijem i reći mi da moram sebi biti najvažnija i vj će mi reć da si postavim nekoliko pitanja u smislu "tko sam ja i što želim od života" Svi su oni isti. Ne umanjujem njihovu vrijednost samo kažem da svaki taj radi na istom principu. Sasluša te, natjera te da si postavi ta pitanjca koja govore da ipak nisi samo vreća stanica nego da i vrijediš neki k na ovom svijetu. Tako da je bolje da mi vi ovdje to kažete, da uštedim koju kunu i koju litru benzina. A i stavično mi je gledati, kada čekam red, sve te ljude, svi oni od nečega "boluju", svatko od njih ima neku dijagnozu, a ustvari, kad malo bolje pogledaš, svi su oni normalni. Ne deru se, ne pričaju sami sa sobom kad čekaju red, ne rade neke stvari koje nenormalan čovjek radi itd. Tako da mi dosta toga nije jasno. Znam da sam skrenula s teme, but its my first time here, pa ćete mi oprostit. A i nemate mi što oprostit jer ovo je blog na kojem mogu pisat što i kako želim. Dakle, uđeš unutra, a u čekaoni ima masa ljudi, i doktorica svih njih mora "obradit". hah yes, i said that. Tako da sve to bude na brzinu. Najprije joj daš uputnicu i sve nalaze, ona to upiše i onda slijedi: "kako si? " jel se što promijenilo od zadnjeg puta kad smo se vidjeli? , vidim, nismo se vidjeli dugo vremena. Pa te onda gleda kako šutiš i postane ti neugodno, crveniš se, nekad i zaplačeš jer te mama i tata nisu voljeli kad si bio mali jer si bio srednje dijete. Onda dobiješ terapiju, ako ti ne paše, vidimo se za dva tjedna. U nalazu piše "pacijent uredno odjeven, svjestan, afektno blijeđi, nema znakova suicidalnih misli...i još neke rečenice koje sam zaboravila. Dođeš doma, tj najprije odeš u ljekarnu po lijekove i moliš Boga da ne vidiš nekog poznatog pa da vidi šta dižeš, još ako te pita hej kako si, šta zašto si ovdje? nisi valjda bolesna? (nisam, samo sam došla po antidepresive, za mamu haha). još ako te teta apotekarka pita dal znaš kako ih trebaš pit ili ti treba zapisat, ili ono "jel ćete dvije kutije tog i tog ili jednu, ona mi je napisala dvije ali doza je premala za dvije pa neznam, kako ste se dogovorile"..itd..uglavnom. Moje mišljenje je, odi doma, upali komp, napravi blog i brate misli ispucaj se na blogu. Mačak mi sere stalno. Neznam kako vama, ali ful mu smrdi velika nužda. Znam da inače ona smrdi ali takooooo...uh uh.Moguće da je od jeftine hrane, ali miješamo mu mokru i suhu zajedno, s time da je ona mokra u vrećicama malo kao skuplja.

Udebljala sam se. Moram dobit pa je možda zato. Ali već neko vrijeme vidim da mi trbuh viri. Imam jako jako, ali jako veliki kompleks kad je trbuh u pitanju. Po ljeti budem ok, iako sam si i po ljeti debela, ali onda čujem od ljudi hej hej smršavila si pa mi bude bolje. Ali ovo sada mi se ne sviđa. I toliko sam ljubomorna na cure koje nemaju trbuh. Nije da ih mrzim ili da sam zlobna prema njima, dapače, volim vidjet lijepu curu i volim joj dati kompliment na to. Ali ovo me ubija. Stalno ga gledam na ogledalu. Sagnem se, pa s ove strane, pa s one, pa onda uvučem da vidim koliko sam stvarno se udebljala, i kako bi lijepo izgledala da mi je stalno tako uvučen trbuh. Onda zamaram drugu polovicu s time dal sam se udebljala, kao nisam, daj prestani dosadna si s time, nisi se udebljala. A kao da bi mi rekao da jesam, jer zna da bi se naljutila, ne na njega nego na cijeli svijet i bila u depresiji tri godine. Katastrofa. Baš se osjećam katastrofa. Nekad želim nestat, zaspat i probudit se u kući sa bijelim zidovima, ne da su svi zidovi bijeli ali da su onako lijepo svijetli da daju osjećaj velikog prostora i svježine. I puno puno prozora. I tepih neki lijepi u boravku i mali stolić na kojem su svijeće mirisne i mirisna ulja. i velika spavaća soba sa velikim ormarom. Ormar može biti i posebno. Kuhinja sa mikrovalnom i sa pećnicom i sa plinom i sa velikim frižiderom koji može a i ne mora biti pun. Baš sa svime što mi je potrebno. Da ima puno detalja koje sam si kupila ili napravila, sa puno slika mene i mojih najdražih, poneko cvijeće. veliko dvorište na kojem se nalazi neki ultra super middle class auto koji se kvari samo kad treba promijenit gume ulje itd. Sve ću to imat jednog dana. Znam da oću. Samo ako se usudim riskirat. Dal vrijedi riskirat ljubav radi boljeg života? Recite vi meni. Ja ne znam što bih odgovorila na to pitanje. Jer ja njega zaista volim. Vjerujem da i on mene voli. Vjerujem da će se uspjet promijenit iako mi ne želi reć da ga je strah i da ga pere neka depra. Ali molim se da smogne snage da to napravi.

Jao sad bi se raspisala ajme meni. Al onda nebi imala što za druge dane. Htjela bih upisat faks. Želim biti teta u vrtiću. Mislim da mi matura još vrijedi. E za to mi treba dobar auto. Da mogu na vrijeme stić na predavanja i ispite i na posao. Kojeg u suštini volim. Volim promatrat ljude i razmišljat tko zna kakav oni život vode i sa čime se sve oni bore itd. Spustila sam pogled prema svom trbuhu. Katastrofa



https://www.youtube.com/watch?v=gc8VfK7pPF0&feature=share

28.02.2018. u 22:48 · Ostavi komentar (1) · Isprintaj · #