Znaš ono kada ti se nareda sve krivo, ono, dan za danom. Pokvari ti se auto taman kad si pogledaš da na računu imaš nekoliko kunica viška s kojima si možeš priuštit neku knjigu, ili frizuru jer je krajnje vrijeme da ošišaš vrhove, ili da kupiš hlače jer ove imaju rupe "in between". Ili patike jer su ove jedine koje imaš već na tolike rupe da kad hodaš misliš da ćeš izgubiti jednu putem. Onda popraviš auto koji se opet pokvari, jer si budala koja je uzela drugog mehanicara jer je kao jeftiniji ali na kraju je ispalo da sa tim novcima si mogla kupit jedan novi auto. A u svo to vrijeme, druga polovica igra igrice cijeli dan, ne vidi danje svijetlo, doma je jer ne radi, radiš samo ti, jer hej, zima je a po zimi nema posla za ugostiteljske poslove. Pa se čeka sezona. Svaki dan čuješ "nazvat ću. sutra ću nazvat. Sutra ću počet tražit".A ti se baviš svaki dan sa sto različitih karaktera ljudi da bi zaradila koju kunu. I svaki čovjek za nešto sere a ustvari su to sve ljudi koji svoje frustracije liječe na drugim,njima nepoznatim ljudima.
I onda sjedneš navečer ovako na kauč, otvoriš komp, registriraš se na blog.hr i napraviš si blog. Blog koji si već jednom napravila ali valjda nije bio onaj trenutak inspiracije da nešto napišeš pa si ga samo ostavila tako da stoji, zaboravila pasvord, korisničko ime, i ime bloga tako da neznaš di je i ne možeš ga obrisat. Ili nastavit pisat na taj blog. Ali dobro, nema veze, bar nam Internet nudi svakave pogodnosti i riješenja. Barem ti on da neku nadu da možeš početi ispočetka i da je to zaista moguće. Samo se treba pokrenut. Treba riskirat. Ja nisam baš neki tip koji riskira, to se može vidjeti i iz gore navedenih rečenica. Dozvolim si da sam zaljubljena u čovjeka kojeg nije briga dal nam krov prokišnjava ili ne. Dal sam još zaljubljena. ne znam. Sebi govorim da jesam jer kad si zamislim što bi bilo kad bi sve to prekinula, stegne me u grlu i srcu i svugdje po tijelu, i to mi onda da neki znak da ipak još nešto osjećam prema tom čovjeku. Dali se i on tako osjeća? Neznam, sve manje i manje ima onih slatkih trenutaka prije spavanja kad si jedan drugome kažemo "volim te". Kažemo si mi to, ali kad kažeš "i lav ju", zvuči više onako tipa, rekli smo si tako nekako, po defoltu jel. ili kad si kažeš volim te bez nekog razloga. kad se pogledaš ili kad si dodaš pepeljaru. Toga ima sve manje. Zašto toga ima sve manje? Jesmo li se stvarno odljubili jedan od drugoga? ili je veza postala monotona? Htjela bih da idemo preko Učke i da uživamo u svježem zraku i svježim ljudima. Da posjetim mamu i tatu i baku i sve koji me poznaju. To bih žarko htjela. Ali njemu se neda, a ja ne želim sama se vozit toliko dugo. Ok nije baš toliko dugo, može biti da mi je to neka izlika da ipak ne idem jer bi onda doma trebala objašnjavat gdje je on, što radi, ako ne radi, što inače radi onda? jel me razumijete?
Sa ovime sam počela u nadi da ću negdje naći odgovor, ili da ću se barem ispuhat na neki način. Ne želim ići kod psihijatra koji će mi samo povećat dozu lijekova koje ionako ne pijem i reći mi da moram sebi biti najvažnija i vj će mi reć da si postavim nekoliko pitanja u smislu "tko sam ja i što želim od života" Svi su oni isti. Ne umanjujem njihovu vrijednost samo kažem da svaki taj radi na istom principu. Sasluša te, natjera te da si postavi ta pitanjca koja govore da ipak nisi samo vreća stanica nego da i vrijediš neki k na ovom svijetu. Tako da je bolje da mi vi ovdje to kažete, da uštedim koju kunu i koju litru benzina. A i stavično mi je gledati, kada čekam red, sve te ljude, svi oni od nečega "boluju", svatko od njih ima neku dijagnozu, a ustvari, kad malo bolje pogledaš, svi su oni normalni. Ne deru se, ne pričaju sami sa sobom kad čekaju red, ne rade neke stvari koje nenormalan čovjek radi itd. Tako da mi dosta toga nije jasno. Znam da sam skrenula s teme, but its my first time here, pa ćete mi oprostit. A i nemate mi što oprostit jer ovo je blog na kojem mogu pisat što i kako želim. Dakle, uđeš unutra, a u čekaoni ima masa ljudi, i doktorica svih njih mora "obradit". hah yes, i said that. Tako da sve to bude na brzinu. Najprije joj daš uputnicu i sve nalaze, ona to upiše i onda slijedi: "kako si? " jel se što promijenilo od zadnjeg puta kad smo se vidjeli? , vidim, nismo se vidjeli dugo vremena. Pa te onda gleda kako šutiš i postane ti neugodno, crveniš se, nekad i zaplačeš jer te mama i tata nisu voljeli kad si bio mali jer si bio srednje dijete. Onda dobiješ terapiju, ako ti ne paše, vidimo se za dva tjedna. U nalazu piše "pacijent uredno odjeven, svjestan, afektno blijeđi, nema znakova suicidalnih misli...i još neke rečenice koje sam zaboravila. Dođeš doma, tj najprije odeš u ljekarnu po lijekove i moliš Boga da ne vidiš nekog poznatog pa da vidi šta dižeš, još ako te pita hej kako si, šta zašto si ovdje? nisi valjda bolesna? (nisam, samo sam došla po antidepresive, za mamu haha). još ako te teta apotekarka pita dal znaš kako ih trebaš pit ili ti treba zapisat, ili ono "jel ćete dvije kutije tog i tog ili jednu, ona mi je napisala dvije ali doza je premala za dvije pa neznam, kako ste se dogovorile"..itd..uglavnom. Moje mišljenje je, odi doma, upali komp, napravi blog i brate misli ispucaj se na blogu. Mačak mi sere stalno. Neznam kako vama, ali ful mu smrdi velika nužda. Znam da inače ona smrdi ali takooooo...uh uh.Moguće da je od jeftine hrane, ali miješamo mu mokru i suhu zajedno, s time da je ona mokra u vrećicama malo kao skuplja.
Udebljala sam se. Moram dobit pa je možda zato. Ali već neko vrijeme vidim da mi trbuh viri. Imam jako jako, ali jako veliki kompleks kad je trbuh u pitanju. Po ljeti budem ok, iako sam si i po ljeti debela, ali onda čujem od ljudi hej hej smršavila si pa mi bude bolje. Ali ovo sada mi se ne sviđa. I toliko sam ljubomorna na cure koje nemaju trbuh. Nije da ih mrzim ili da sam zlobna prema njima, dapače, volim vidjet lijepu curu i volim joj dati kompliment na to. Ali ovo me ubija. Stalno ga gledam na ogledalu. Sagnem se, pa s ove strane, pa s one, pa onda uvučem da vidim koliko sam stvarno se udebljala, i kako bi lijepo izgledala da mi je stalno tako uvučen trbuh. Onda zamaram drugu polovicu s time dal sam se udebljala, kao nisam, daj prestani dosadna si s time, nisi se udebljala. A kao da bi mi rekao da jesam, jer zna da bi se naljutila, ne na njega nego na cijeli svijet i bila u depresiji tri godine. Katastrofa. Baš se osjećam katastrofa. Nekad želim nestat, zaspat i probudit se u kući sa bijelim zidovima, ne da su svi zidovi bijeli ali da su onako lijepo svijetli da daju osjećaj velikog prostora i svježine. I puno puno prozora. I tepih neki lijepi u boravku i mali stolić na kojem su svijeće mirisne i mirisna ulja. i velika spavaća soba sa velikim ormarom. Ormar može biti i posebno. Kuhinja sa mikrovalnom i sa pećnicom i sa plinom i sa velikim frižiderom koji može a i ne mora biti pun. Baš sa svime što mi je potrebno. Da ima puno detalja koje sam si kupila ili napravila, sa puno slika mene i mojih najdražih, poneko cvijeće. veliko dvorište na kojem se nalazi neki ultra super middle class auto koji se kvari samo kad treba promijenit gume ulje itd. Sve ću to imat jednog dana. Znam da oću. Samo ako se usudim riskirat. Dal vrijedi riskirat ljubav radi boljeg života? Recite vi meni. Ja ne znam što bih odgovorila na to pitanje. Jer ja njega zaista volim. Vjerujem da i on mene voli. Vjerujem da će se uspjet promijenit iako mi ne želi reć da ga je strah i da ga pere neka depra. Ali molim se da smogne snage da to napravi.
Jao sad bi se raspisala ajme meni. Al onda nebi imala što za druge dane. Htjela bih upisat faks. Želim biti teta u vrtiću. Mislim da mi matura još vrijedi. E za to mi treba dobar auto. Da mogu na vrijeme stić na predavanja i ispite i na posao. Kojeg u suštini volim. Volim promatrat ljude i razmišljat tko zna kakav oni život vode i sa čime se sve oni bore itd. Spustila sam pogled prema svom trbuhu. Katastrofa
https://www.youtube.com/watch?v=gc8VfK7pPF0&feature=share
Post je objavljen 28.02.2018. u 22:48 sati.