.404 error.server not found.

Stalno se pitam zašto nikad ne riskiram. Zašto sam uvijek u toj jebenoj komfort zoni? Zašto stalno ostajem u njoj, svjesno, iako znam da to nije dobro i da nikad neće biti dobro. Žao mi je što tisuću puta nisam riskirala i što tisuću i pet puta nisam pala i digla se, jer bi znala da je sve to za neko moje veće dobro. Ali ne, ja ostajem tu gdje jesam. Gdje mi je toplo, ali ne nužno i dobro. Kad sam završila srednju upisala sam se na faks koji na kraju nisam potvrdila. Zbog roditelja. Jer faks je skup. A besplatan je. Slušala sam njih umjesto sebe, jer će oni biti bitni u mojoj budućnosti. Ma daj, živote, ma daj curo, gdje živiš. Do sada bi već imala diplomu. Ok, možda to nebi bio neki faks koji bi me ispunjavao ali u današnje vrijeme, ne određuje te ono što radiš i ne ispunjuje, ali bi mi dalo nekog povoda da volim sebe više znajući da ipak imam neko obrazovanje koje na kraju krajeva, mogu dodatno usavršiti.

Nije mi ni sada kasno, ali sada ima više briga. Sada bi trebala uskladiti posao i faks, faks za koji sam se odlučila da bi bio najbolji za mene. Faks u kojem bi se toliko ostvarila da bih bila skroz ispunjena. Ne moram ja to raditi, ali znala bi da sam uspjela u nečemu i da imam nešto iza sebe. Ne samo neku tamo srednju školu. Inače imam dvije srednje haha. Od matematike u gimnaziji dobila sam par sijedih pa sam se prebacila u drugu 4-godišnju školu. I sada razmišljam o faksu. Stvarno mi je žao.
Žao mi je što se nisam još više opijala po parkovima i ljubila s dečkima.
Što nisam bila nikada kod ravnatelja.
Što sam uvijek bila nevidljivo tiho i sramežljivo dijete. Srednje dijete.

Nije stvar u tome da budem neki buntovnik, mlada sam ja još i ima mjesta za takve stvari, možda sam i veći buntovnik nego što mislite ali ipak nebi o tome ovdje. Jer mi je teško to uopće izgovorit na glas sama sebi a kamoli napisat. Da mi je žao to što sam sada. To što se desilo od nas, a bilo nam je tako lijepo. Vjerujem čvrsto da će se to promijeniti, ako sam ti bitna. Ako nisam, jebiga brate, odo ja. Valjda će se i to desit. Kada ću porazbijat sve, pa makar u svojoj glavi i riječima i otić glavom bez obzira, upalit auto i otić neznam kamo. Negdje. Nisam ni putovala. A želim. Sve nešto želim a ništa se ne dešava. Kako sam mogla tako zaglaviti...

Ovo će sad zvučati totalno glupo ali svi ljudi koje znam, kolege s faksa, pardon, iz škole, svi su negdje, nešto su ostvarili. Većina ih je dobila djecu, neki su smršavili i tako sam ljubomorna na njih, neki stalno putuju, neki imaju tako lijepu boju kose. A ja? Ja razmišljam o tome kako ima nešto više od svega toga i kako će mi se to jednog dana i dokazat. Dokazat ću sama sebi to o čemu ja razmišljam. Razmišljam o malome princu i kako smo zaboravili na one besplatne najjednostavnijestvari koje nas čine ljudima. Dobrim ljudima. Svi su ljudi dobri. Samo ih život uništi. Pa onda utapaju tugu negdje, gdje se najbolje nađu. U alkoholu, drogi, subu, hepu, kocki, šopingu, krađi, zlobi u bilo kakvom obliku. Bole me leđa, premjestila sam se u sobu jer nemogu slušati igrice nego slušam Tracy Chapman. Probala sam se ubiti par puta. Često razmišljam o tome. Ali naravno da nikada to neću napraviti. Jer nisam osoba koja riskira. Ovo nije nikakav dodatak da bi dobila pažnju, ovo je čisto pisanje, jer volim po tastaturi koja je presmiješna riječ, pisati. Htjela bih tu i tamo čuti rečenicu "kako si?, šta ima?, jesi ok"...

Tracy



Dan sam provela razmišljajući. Danas nisam pustila suzu. Čudno vam je što sam to napomenula? Dogodi se u danu da bar jednom isputim suzu. Ali sam uvijek nasmijana. hah, jučer sam otvorila blog i nitko ga nije ni primjetio. gledat ću to na takav način da onda mogu stvarno duboko ić u to jer ionako nitko to ne čita jelda?

Najteže je izgubiti sebe. Teže od gubitka druge, tebi drage, jako drage osobe. Kad izgubiš sebe, onda si izgubio sve. Nekako mi se čini da idem ka tom smjeru. Pa mi ne ostaje ništa drugo nego da ostavim neki trag na ovome svijetu.



how to post images online

01.03.2018. u 21:53 · Ostavi komentar (0) · Isprintaj · #