TO LIVE AND LOVE WITH ABANDON

Već dugo fantaziram
Da bih othodala hodočašće
Put svetog Jakova
Sjeverni rub Španjolske
600+ kilometara
Svakako, sama.
Sama sa sobom, u vlastitom tempu, vlastitim putem.

Možda.

Jednom.

Dogodine?


Kažu da je čovjeku moguće othodati hodočašće
I tamo gdje je.
Gdje živi.
Svjesno odrediti i opredjeliti se za dotično stanje svijesti,
Dotični period t,
I provesti to u djelo.
No, ne vjerujem baš u to.

Dnevna doza društva
I dnevna doza okruženja koje te podrazumijeva na taj-i-taj tvoj način
Ostavljaju malo,
Ostavljaju mrvicu energije
Premalu mrvicu za autentičnost.

Teško je živjeti.
Najprije zato jer smo tako navezani.
Za sve.
Za stvari, navike, prostore, mjesta
Rutine, ljude, i ideju o tome tko smo.
Mislim, nije nas za kriviti;
Nastojimo održati red,
Nastojimo se držati poznatoga,
Jer biti sam i jedini koji se drži nepoznatoga
Strašna je sudbina.
Bolje je u šumi s vukovima takav biti.
Ljudi ti ne praštaju slobodu, a ne!

Ali hodočašće,
Hodočašće upravo.podrazumijeva sve to;
Slobodu, nevezivanje za mjesto, za ljude, za svijet.
Sa zahvalnošću primaš dobro što susretneš - olakšalo ti je trenutak!
Sa mirom promatraš loše ili neugodno;
Jasno ti je da to ne pripada tebi, nego pripada tom mjestu gdje si trenutno.
Znaš da liježeš tamo gdje te večer zatekla,
Znaš da s jutrom krećeš dalje,
Ostavljajući sve iza sebe.
Mjesto ti ne pripada,
Nemaš odgovornosti nad njim......

O, koliko je to lakoće!

Pa tko ne bi želio ići?

Ja želim ići.