Već dugo fantaziram
Da bih othodala hodočašće
Put svetog Jakova
Sjeverni rub Španjolske
600+ kilometara
Svakako, sama.
Sama sa sobom, u vlastitom tempu, vlastitim putem.
Možda.
Jednom.
Dogodine?
Kažu da je čovjeku moguće othodati hodočašće
I tamo gdje je.
Gdje živi.
Svjesno odrediti i opredjeliti se za dotično stanje svijesti,
Dotični period t,
I provesti to u djelo.
No, ne vjerujem baš u to.
Dnevna doza društva
I dnevna doza okruženja koje te podrazumijeva na taj-i-taj tvoj način
Ostavljaju malo,
Ostavljaju mrvicu energije
Premalu mrvicu za autentičnost.
Teško je živjeti.
Najprije zato jer smo tako navezani.
Za sve.
Za stvari, navike, prostore, mjesta
Rutine, ljude, i ideju o tome tko smo.
Mislim, nije nas za kriviti;
Nastojimo održati red,
Nastojimo se držati poznatoga,
Jer biti sam i jedini koji se drži nepoznatoga
Strašna je sudbina.
Bolje je u šumi s vukovima takav biti.
Ljudi ti ne praštaju slobodu, a ne!
Ali hodočašće,
Hodočašće upravo.podrazumijeva sve to;
Slobodu, nevezivanje za mjesto, za ljude, za svijet.
Sa zahvalnošću primaš dobro što susretneš - olakšalo ti je trenutak!
Sa mirom promatraš loše ili neugodno;
Jasno ti je da to ne pripada tebi, nego pripada tom mjestu gdje si trenutno.
Znaš da liježeš tamo gdje te večer zatekla,
Znaš da s jutrom krećeš dalje,
Ostavljajući sve iza sebe.
Mjesto ti ne pripada,
Nemaš odgovornosti nad njim......
O, koliko je to lakoće!
Pa tko ne bi želio ići?
Ja želim ići.
Post je objavljen 08.08.2023. u 19:25 sati.