I demoni mogu voljeti

To što slušam metal,ne znači da sam sotonjara,neobrazovana,drogerašica i propalica. To što sam drugačija ne znači da sam lošija osoba. To što ne prihvaćam kalup u kojeg me svi pokušavaju strpati ne znači da me treba vrijeđati,izbjegavati i pljuvat po meni.
Drugačija sam od većine,i? To znači da sam zauzela savoj stav,i da ne prihvaćam tuđe. Poštujem ih,naravno. Ali,ja sam ja,samo svoja. I ponosim se time. Ne želim biti kao neka druga osoba,nemam idola i imam svoje JA.
Na prvi pogled ljudi stvore mišljenje o meni. Samo na temelju toga što nosim. Ne prihvaćaju drugačije. Ne vide od stereotipa koji su zaljepljeni za mene,koji postaju dio mene. Nikad ih se neću moći riješiti.
Ali,glavno da su pop princezice i cajkaroši normalni,a metalci bolesni. Koliko se samo i pop zvjezdica liječi u raznim klinikama za ovisnosti,ali to se jednostavno zaboravi. Ja ne negiram da metalci nemaju problema,ali nama se sudi kao cjelini,a ne kao pojedinačnim osobama. Jedan metalac se drogira,odma su svi drogeraši.
Ljudi povezuju rock i metal glazbu sa sotonizmom. Postoje takvi bendovi koji su otvoreno priznali da su sotonisti,ali postoji toliko vrsta metala. Folk,gothic,heavy,black,melodic,trash...Nije pošteno da se samo tako sudi metalcima kao cjelini.
Takav stav ljudi prema meni nešto je s čim ću se morati nositi. I polako učim živjeti s time,jer mi ne pada na pamet da se zbog nečijeg mišljenja idem mijenjati.
Love me,hate me,but never try to change me.