I demoni mogu voljeti

Još jedan post koji pišem... jer ne znam što bih drugo napravila.
Ljuta sam, ljuta sam na cijeli svijet. Kažu, hormoni. Znam da jedan dio je, ali znam da veći nije, i ljuti me, što mi nitko ne vjeruje. Proći će me, ali nije mi dobro. Nije mi dobro, ne mogu više ovako živjeti. Dva dana koja mogu provesti kako želim u mjesecu drže me na čvrstoj strani ruba. Ne znam što sam očekivala.. ali jednostavno ne mogu zamisliti godinu dana provedenu na ovaj način. Umorna sam gotovo svaki trenutak dana... umorna sam od svega, ali oni samo odmahnu rukom i kažu: "I to moraš proći."
Ali ne prolazim, ja pužem, a koljena su mi već krvava.
Imam previše vremena koje provodim samo hodajući ili vozeći se. Previše razmišljam, a moj najveći neprijatelj jest moja mašta... Ja ubijam samu sebe iznutra, mislila sam da su svi krivi, da je cijeli svijet kriv.. ali nije. Sama sam si kriva za ovo.
Jedina stvar na svijetu koju želim raditi, jedina osoba s kojom želim biti.. e baš to ne mogu. Od svega, SVEGA na jebenom svijetu, ja baš to ne mogu. I puknem na sitnicama... preuveličavam. Ali ne mogu se sjetiti niti jedne stvari na svijetu koja me raduje, osim njega. Sve što radim samo da bi mu jednog dana mogla biti bliže. I to me drži.
I ne znam zašto uopće čitaš ovo ako ćeš me osuđivati... Stalno dobijem one spike: Bit će bolje, još si mlada. ALI NEĆE! Predugo me boli.
I iz nekog razloga ovo mi pomaže... Samosažaljevanje u zaključanoj sobi s laptopom i mislima..
I sutra ću opet otići van, ljuta na svijet oko sebe, i skupljati svu mržnju u sebi dok ponovno očajno ne puknem. I onda ću napisati novi post. I opet ću plakati. I opet će mi reći hormoni.
Ali ne razumijem.. zašto se onda tako ne ponašaju i drugi tinejđeri? Ja ne želim ići van i napiti se s nekime, ili napušit se, ili bilo što drugo.
Želim samo jednu osobu.

Paramore: The only exception
Nemoj se osjećati odgovornim. 777d