Hrvatska numizmatika

Novi broj časopisa "dinar"

Zahvaljujući trudu i radu jednog od najistaknutijih numizmatičara s našeg područja (a koji je ujedno i član naše numizmatičke grupe "Hrvatska numizmatika") g. Ranku Mandiću izašao je još jedan broj (po redu 26.) više nego odličnog časopisa "dinar". Čitav časopis možete besplatno skinuti sa internet stranica SND-a.

Valja napomenuti da su u ovom broju objavljeni članci naših članova:
- POBJOY IZDANJA KOVANICA BOSNE I HERCEGOVINE (Amer Sulejmanagić)
- SVETSKE DRŽAVE KOJE IZDAJU NOVAC (Ranko Mandić)
- ZAGONETNI KRATKOTRAJNI OPTICAJ NOVČANICE OD 100 DINARA 1934. (Ivan Škrabo)
- NOVČANICE U SRBIJI XXI VEKA (Darko Berger i Ranko Mandić)
- BONOVI KOJI SE KORISTE NA BIKERS SUSRETIMA (Vjekoslav Trbojević)
- MEDALJE IZDATE POVODOM ZAUZEĆA BEOGRADA 1688, 1717. I 1798. GODINE IZ ZBIRKE NARODNOG MUZEJA (Ranko Mandić)
- KNJIGE I MONOGRAFIJE ZMAGA JELINČIČA (Ranko Mandić).

Rijedak dvostruki otkov dubrovačkoga dukata iz 1797. godine

U radu je opisan dvostruko otkovan dubrovački dukat iz 1797. godine (Rešetar, 1. varijanta). Dukat je kovnički nov, promjera je 37 mm i težine 13,085 g. Zbog usporedbe prikazan je i normalni dukat iste 1. varijante, promjera također 37 mm i težine 11,899 g. Dvostruko otkovan dubrovački dukat u ovom je obliku vrlo rijedak. Do sada se na aukcijama i na tržištu pojavio samo jednom.



Dubrovački dukat, njegov treći krupniji novac, uz perper i škudu, kovan je samo 1723. i 1797. godine, a prema mišljenju M. Rešetara i 1806. godine, ali s kalupima iz 1797. (vidi M. Rešetar - Dubrovačka numizmatika, svezak 1., str. 446. i 447.). Vrijedio je 40 dinarića, kojemu vrijednost nije bila stabilna, nego je kolebala prema zahtjevima i potražnji tržišta. Srednja težina dukata iz 1723. bila je 19,498 g, a imao je 566,66 tisućina srebra; dukat iz 1797. imao je srednju težinu 13,370 g i 489,41 tisućinu srebra.

Odluku o kovanju dukata donio je Senat 1720. godine, a kovani su 1723. Za dukate iz 1797. takvu odluku o kovanju donio je Senat 1796. Prema mišljenju M. Rešetara kovani su dukati i 1806. godine, nakon odluke Senata i nakon što su Francuzi osvojili Dubrovnik, a da bi dubrovačka vlada mogla ispuniti novčane zahtjeve Francuza.

Ovaj dvostruko otkovani dukat od 1797. pripada prema M. Rešetaru prvoj varijanti bez svečeva monograma na licu, sa siglom kalupara A lijevo i G desno (An-geli Giovanni). Na naličju toga dukata nema sigle kalupara, a iznad dubrovačkoga grba lenta je s glavom anđela u sredini. Budući da na tom dvostruko otkovanom primjerku nema sigle, jer donji dio dukata nije otkovan, prilažem za usporedbu slike lica i naličja normalno otkovanoga komada.

Rešetar je opisao četiri primjerka prve varijante; sva četiri imala su isto lice i sva četiri drukčije naličje. Treba spomenuti i ostale tri varijante da bi se znale razlike.

U drugoj varijanti nalazimo svečev monogram S B (Sanctus Blasius), a naličje je nešto grublje crtano i nema, kao ni prva varijanta, siglu majstora kalupara.

U trećoj varijanti lice je kao u druge varijante, a naličje je drukčije crtano i sa siglom majstora kalupara - A O (Antun Obad).

U četvrte varijante lice je dukata kao u druge i treće varijante, a na naličju su slova kalupara široko razmaknuta - A O (Antun Obad).


Opis dvostruko otkovanoga dukata iz 1797. godine

Lice dukata: Gornji je otkov polumjesečast. Po sredini glave visina je 11 mm, dio teksta na rubu glasi - desno: TVIS., a lijevo CIIS. Od lika Sv. Vlaha vidi se samo glava i dio ramena te desna šaka, lijevo dio štake i mali dio makete grada Dubrovnika. Donji otkov prikazuje veći dio lika Sv. Vlaha, uključujući i godinu kovanja, koja je otisnuta tako da je desno od Sv. Vlaha 17, a lijevo 97. Monograma Sv. Vlaha nema. Budući da donji dio dukata nije prikazan, nema na tom dukatu ni signature majstora kalupara. Dio vidljivog teksta glasi - desno: TVIS., a lijevo ICIIS. Visina je ovog segmenta u sredini 26 mm (sl. 1.).

Naličje dukata: Gornji je otkov u sredini krune 11 mm visok. Vidljiva je samo kruna, lijevo dio žezla, a desno još manji dio mača. Od teksta je vidljiv desno - DUCA, a lijevo CUSIN. Donji je otkov u sredini visok 26 cm, kao i na prednjoj strani. Na drugom otkovu vidljiva je kruna, glava anđela i lenta, šest redova (pasova) grba te gornji dijelovi žezla i mača, a od teksta - desno: DUCAT (od slova T vidi se manji dio), a lijevo CUSIN (od slova N samo dio). (sl. 2.) Na prednjoj strani vidi se u donjem otkovu jedno gotovo vodoravno naprsnuće kovanice između slova C i I, otprilike 7 mm dugo, a zahvaća cijelu debljinu dukata i ono je vidljivo i na odgovarajućoj stražnjoj strani. Na rubu dukata, koji nije jasno otisnut, vidi se nakit poput lišća ili cvijeća. Promjer toga dukata ima uobičajenih 37 mm, a težina mu je 13,085 g. Ovaj dvostruko otkovani dukat nije bio u optjecaju.

Za usporedbu treba prikazati i normalno otkovani dukat iste varijante iz 1797 godine, ali koji se nalazio dulje u optjecaju.

Lice: U sredini lik Sv. Vlaha, bez svečeva monograma S B, desnom rukom blagosljiv-lja, a u lijevoj ima biskupski štap i maketu grada Dubrovnika ili Raguse. Na jednoj je strani dio godine - 17, a na drugoj strani - 97. Tekst počinje s desna sa - TVIS. A.DEO, a s lijeva - AVSPICIIS. Pri dnu uz svečeve je noge signatura - G desno, a - A lijevo (Giovanni Angeli). (sl. 3.)

Naličje: U sredini se nalazi dubrovački grb u osam redova. Povrh grba nalazi se glava anđela s lentom, a iznad nje kruna. Pod krunom ukrštaju se mač i žezlo. Tekst počinje kao i na prednjoj strani: s desna - DUCATREIP, a slijeva - RHACUSIN. Signature majstora kalupara na stražnjoj strani nema. (sl. 4.) Na rubu je nakit kao na prethodnom dukatu. Promjer mu je 37 mm, a težina 11,899 g.

Prvi je dukat nabavljen 13. studenoga 1980. na 42. Münzzentrum aukciji u Kölnu, a drugi 10. svibnja 1989. na aukciji Hirsch u Münchenu.


Zusammenfassung

Es wurde ein beidscitig geschlagener, ragusanischer Dukat nach M. Resetar der 1. Variante aus dem Jahre 1797, beschrieben. Der Dukat ist prägefrisch, 37 mm in Durchmesser und 13,085 g schwer. Zu dem Dukat wurde noch ein normaler Dukat derselben 1. Variante zum Vergleich gezeigt. Durchmesser von diesem Dukat beträgt ebenso 37 mm und hat ein Gewicht von 11,899 g. Es handelt es sich hier um ein seltenes Exemplar des doppelgeschlagenen ragusanischen Dukat von 1797, der soweit bekannt ist nur einmal in dieser Form auf Auktionen oder Handel erschienen ist.


Summary

The article describes a double-struck Dubrovnik ducat from 1797 (Resetar, 1st variant). The ducat was fresh from the mint, with a diameter of 37 mm and a weight of 13.085 g. For the sake of comparison, a normal ducat of the same 1st variant is also shown, also of a diameter of 37 mm and a weight of 11.899 g.
A double-struck Dubrovnik ducat in this form is very rare. Only one has to date appeared at auctions and on the market.

Autor: Dragutin Škrljac
Izvor: Numizmatičke vijesti, god. 46, br. 57 (str. 177-181)
Ključne riječi: numizmatika, Dubrovnik, dukat, 1797., dvostruki otkov

Communauté financiere d'Afrique - CFA franak

CFA franak (na francuskom: franc CFA) je valuta u 12 bivših francuskih kolonija u Africi, a koristi se i u Gvineji Bisau (bivšoj portugalskoj koloniji) te u Ekvatorskoj Gvineji (bivšoj španjolskoj koloniji).


Kratica CFA je između 1945. i 1958. značila "Colonies françaises d'Afrique" (na hrvatskom: Francuske kolonije Afrike), a od tada znači "Communauté française d'Afrique" (na hrvatskom: Francuska zajednica Afrike).

Vrijednost CFA franka je spojena s eurom: 100 CFA franaka = 0,152449 eura, ili 1 euro = 655,957 CFA franaka. Vidi cijeli članak.

Izvor: Wikipedija


Hrvatski numizmatički forum - rasprave iz svijeta numizmatike.

O zlatnom i srebrnom novcu

Dok su neke zemlje tradicionalno čuvale svoj monetarni sustav (Austrija, Engleska, Rusija), druge su zemlje sklapale monetarne unije. Monetarne unije su državni sporazumi koji su se odnosili na standardizaciju novca. Jedan od prvih takvih ugovora o standardizaciji novca u opticaju sklopljen je 1838. godine među njemačkim državama u krilu Zollvereina. Kasnije je Francuska ustanovila odnos vrijednosti između zlatnog i srebrnog novca sa 1 : 15,5 (1 kg zlata - 15,5 kg srebra), pa je za taj sustav kao i za kovanje i međusobno primanje jednakovrsnog novca pridobila Italiju, Švicarsku, Belgiju Španjolsku, Rumunjsku, Srbiju, Grčku i Bugarsku. Tako je nastala Latinska novčana unija, zaključena ugovorom (Convention Monetaire) 1865. godine. Svrha ugovora bila je unifikacija kovanja zlatnog i srebrnog novca (bimetalizarn). Oprečni interesi između zemalja te unije izazvali su njezin raspad poslije Prvog svjetskog rata. Skandinavska novčana unija između Švedske, Norveške i Danske osnovana je 1875., a raspala se napuštanjem zlatnog standarda 1931. godine.

Bimetalizam (lat. bis = dvaput, metallum = kovina) je sustav s dvije vrste punovrijednog novca: zlatnog i srebrnog, sa zakonski utvrđenim međusobnim odnosom vrijednosti. Taj se sustav razvio od tzv. paralelne valute, kod koje postoje različite vrste punovrijednog novca, ali se njihov međusobni odnos vrijednosti ne utvrđuje zakonski, već prema stanju cijena dotičnih kovina na tržištu. Slobodno utvrđivanje međusobnog odnosa vrijednosti zlatnog i srebrnog novca zamijenilo se zakonski utvrđenim međusobnim odnosom, da bi se onemogućile špekulacije i nepravde u dužničko-vjerovničkim odnosima zbog kolebanja tih vrijednosti. Ali zakonom utvrđen odnos nije uvijek odgovarao stvarnom odnosu vrijednosti na slobodnom tržištu. Kada je proizvodnja zlata porasla, pala mu je cijena, pa je svatko plaćao zlatnim novcem, a zadržavao srebrni novac koji je nestajao iz prometa. Srebrni novac se pritom pretapao u srebrne poluge i izvozio u inozemstvo, gdje se za srebro dobivalo više zlata nego kod kuće. Tako su, između ostalog, bila otežana sitnija plaćanja, kojima je srebrni novac bio namijenjen. Obratno je bivalo kada je porasla proizvodnja srebra. Bimetalistička se valuta pretvarala stvarno u tzv. alternativnu valutu, tj. u valutu depreciranog metala. Kad je prizvodnja srebra potkraj 19. st. počela nezaustavljivo rasti, napušten je srebrni novac i zadržan je zlatni novac (monometalizam), dok i taj nije povučen iz prometa tijekom Prvog svjetskog rata i spremljen u trezore emisionih banaka, da bi se spriječilo njegovo tezauriranje i prenošenje u inozemstvo. Tako je u prometu ostao samo papirnati novac, kao i sitni novac od manje vrijednih kovina.

Izvor: Obol, glasilo HND, god. XXXIII, br. 47, Listopad 1995. (str. 20)
Ključne riječi: zlatni novac, srebrni novac, bimetalizam, monometalizam, Latinska monetarna unija


Otkup kovanica, otkup novčanica, otkup odlikovanja - isplata odmah!
Otkup zlatnika, otkup srebrnjaka, otkup ordena i medalja - isplata odmah!

Nove prigodne kovanice od 2 eura

Počeci i razvitak kovanja novca u ruskih naroda

Na teritoriji europskog dijela bivšeg SSSR nalaze se antički novci, pa tako i rimski denari II - III st. Ovo svjedoči o postojanju trgovine i poznavanju novca u ovom dijelu Europe. To naročito vrijedi za zapadne dijelove, područja današnje Ukrajine i Bjelorusije. Ovo su i bila područja formiranja prvih političkih organizacija i Kijevske Rus - iz koje kasnije njenim raspadom, nakon prodora Mongola, nastaju Ruski, Bjeloruski i Ukrajinski narod. Na području posljednjega bio je i glavni grad te države po kome se i naziva. Naziv Kijevska Rus namjerno koristim, iako je kod nas uobičajeniji naziv Kijevska Rusija, zato Što je pravilniji, odgovara pravom nazivu te države, a istovremeno jasnija je razlika Između "Rus" iz koje nastaju narodi Ukrajinaca, Bjelorusa i Rusa, te same Rusije.

Na području sjevernih obala Crnog mora, već su u antici postojale grčke kolonije, koje su kovale svoje novce, trgujući sa Skitima živućim u stepama, te drugim sjevernijim narodima posredstvom Skita. I sami su Skiti u prvim stoljećima naše ere potisnuti od Sarmata iz stepa, ali isto tako pod višestoljetnim utjecajem grčke uljudbe polako prešli na gradski i seoski način života i sami počeli kovati novac po uzoru na grčki, i kasnije rimski.

Ipak seoba naroda je u područjima istočno od limesa daleko drastičnije promijenila stvari, tim prije što je centar Hunske države bio u Panoniji, pa je i to utjecalo na drastičniju promjenu demografske situacije. Napokon svi su bježali na zapad, pa je zapad svoje demografske gubitke bar djelomice nadoknađivao novopridošlirn makar i barbarskim ili barbariziranim pučanstvom.

U svakom slučaju istočnu Europu od posljednjih nalaza antičkog novca pa do prvih ranosrednjovjekovnih novaca dijeli jaz od nekoliko stoljeća.

Prvi su srednjovjekovni novci na području ist. Europe arapski dirhemi Istočnog kalifata.

Putevi arapske trgovine išli su od Centralne Azije do Skandinavije. Na tim putevima nalaze se ogromne količine arapskog novca. Velike ostave - zakopana blaga po nekoliko tisuća primjeraka srebrnjaka, sveukupne težine po nekoliko desetaka, a poneke i do stotinu kilograma. To govori o intenzivnosti ove trgovine. Nije zato čudno da su prva detaljnija izvješća o životu Slavena, nakon bizantskih iz VI.st., upravo iz ruku arapskih putopisaca i geografa.

Osim arapskih dirhema na području Kijevske Rus javljaju se i bizantski solidi; ovi će potonji biti uzorom prvih zlatnika koje je kovao kijevski knez Vladimir Svetoslavič (988-1015) krajem X. st. Postoji nešto preko deset primjeraka ove monete koja je u znanosti dobila ime "zlatnik". Na ovim monetama stoji natpis "Vladimir, a se ego zlato". Nađeni su i srebrnjaci istog vladara, kovani od uvoznog srebra - uglavnom od arapskih dirhema. Oni su pak imali natpis "Vladimir a se ego srebro". I zlatnici i srebrnjaci imaju istovjetnu kompoziciju. S jedne strane nalazi se poprsje Isusa Krista i natpis "Iisus Hristos", dok na drugoj knez i rečeni natpisi; na strani gdje je knez javlja se i na zlatnicima i na srebrnjacima umjesto spomenutih formula i druga varijanta natpisa: "Vladimir na stole". Ij. Vladimir na prijestolju. Iznad ramena kneza stoji stilizirani simbolični prikaz. Među sovjetskim (dakle ruskim, ukrajinskim, bjeloruskim itd.) znanstvenicima vodila se rasprava, što bi ovaj znak mogao predstavljati. Čini se da je opće mnijenje da se radi o rodovskom znaku vladarske kuće Rjurjikovića, u funkciji pečata ili grba države. Poznato je da su pojedini plemenitaški rodovi germanskog predfeudalnog praplemstva imali svoje rodovske znakove. To se i smatra jednim od ishodišta feudalnih grbova. I poljsko je plemstvo imalo za grbove stilizirano znakovlje tamna postanja, koje su u doba humanizma izvlačili kao i svoje vlastito porijeklo iz Sarmata. Iako se današnja poljska historiografija i arheologija s ovim ne slaže, nemajući potvrde u nalazima, ipak samo poljsko grbovlje poljski arheolog i stručnjak za Sarmate, Sulimirskv, izvodi upravo iz sarmatskih tamgi -znakova, koje bi pak samo nastalo pod utjecajem kasnoantičkih brzopisnih shema. Smatra se i da su okovi - uresi Avarskih pojaseva ne samo znak dostojanstva već i da prikazi na njima označavaju i rod kojem dostojanstvenik pripada.

Ovaj će znak Rjurjikovića na kasnijim novcima zauzeti čitavu jednu siranu. Tako da će u XI. st. na jednoj strani biti lik kneza, a na drugoj čitav ovaj znak. U XI. st. zlatnici se više ne kuju, nego samo srebrnjaci. To su novci Vladimira i njegova sina Svjatopolka. koji je u Kijevu vladao oko dvije godine (1015-1017). Ovi kasniji srebrnjaci imaju natpis "Vladimir /ili Svjatopolk/ na stole, a se ego srebro".

Slične novce kuje i Jaroslav I. (1016-54) poslije kojega novac više nije kovan jer se Kijevska Rus raspala na više malih praktički nezavisnih kneževina.

Već u XI. st. na području Rus javljaju se i zapadnoeuropski denari. Ovo je područje bez rudnika srebra koje je bilo dosta traženo. Međutim novac svili država se tijekom vremena pogoršavao. Arapski dirhemi, ili točnije dirhemi muslimaniziranih centralnoazijskih država, tek su prevučeni srebrom, (o propadanju europskog novca srno govorili u prošlom broju). U crnomorskom priobalju kovane su tijekom XI. st. grube imitacije srebrnih milaresija Bazilija II. i Konstantina VIII (976-1025), nađene u velikom broju kod Tmurakana. Osim barbarske izrade, ovi su novci male težine i loše kvalitete metala, degenerirajući u velikom broju slučajeva u bakrene novce.

Izostanak centralne vlasti koja bi kovala kvalitetan ili barem općeprihvaćeni novac, te loša kvaliteta i nepouzdanost novca u svih trgovačkih partnera, bili su uzroci da su na ovom području od početka XII. st. umijesio novca počeli kružiti odljevci srebra, pa se taj period od XII. pa do prve polovine XIV. st. naziva "bezmonetni".

Ovi se odljevci srebra nazivaju grivnama, to je općeslavenska riječ, koju nalazimo i u hrvatskim dokumentima, odgovara po značenju europskim markama. Kao sto su u Europi postojali različiti razni težinski sustavi marke, u jednoj državi i po nekoliko njih, tako su i u slavenskim zemljama postojali za svako područje različiti sustavi grivne. Moravski se sustav razlikovao od češkog-praškog; krakovski malopoljski od velikopoljskog, što bi moglo ukazivati na starinu ovih sustava mjera, tj. da su nastali prije ujedinjavanja u jedinstvena kraljevstva.

Na području Kijevske Rus bilo je nekoliko sustava grivni, mase od 95 do 197 g., od kojih su najproširenije bile grivne južna ili "kijevska" i sjeverna ili "novgorodska". "Kijevska" grivna bila je izduženog šesterokutnog oblika i mase oko 160 grama. "Novgorodske", izdužene u presjeku polukružne, mase oko 200 gr. Prelazni oblik između "novgorodske" i "kijevske" bila je tzv. "černigovska" grivna sa spljoštenim krajevima. "Kijevska" grivna nestaje s najezdom Mongola.

Tijekom ovog "bezmonetnog" razdoblja osim srebrnih grivni bila su u upotrebi i druga "robna" sredstva plaćanja. Zacijelo su ona bila u upotrebi i prije, kao i poslije, naročito kože vjeverica i kune. Arheološki nalazi sugeriraju i upotrebu kauri školjki, koje su nađene u grobovima i kod drugih slavenskih naroda.

Kože kuna kao platežno sredstvo interesantne su nam zbog naših kuna i vijesti doduše kasne iz XIV. st. da se u Hrvatskoj "u davno doba" plaćalo kunama.

Vijesti o plaćanju kožama vjeverica i kuna u Kijev skoj Rus u XIII. st. potiču iz suvremenih arapskih izvora. Konkretno radi se o vijesti arapskog putnika Abu Hamida iz XII. st. koji kaže:
"vezuju po osamnaest koža jakom uzicom u jedan svežanj. Zatim radnik učvršćuje na kraju niti komadić crnoga olova, na kojem utiskuje pečat sa slikom kralja."

Olovne plombe nađene, između ostalog, u Drogičinu/Drohiczvna nad Bugom, tumače se kao potvrde o plaćanju carine na tovar, ali toj hipotezi treba pridodati i ovu prema Abu Hamidovoj vijesti, tj. da bi to bili ostaci plombi s kožnih novaca.

Za platilo u Rusiji su služila i krzna vjeverica. Vrijednost osamnaest koža odgovarala je, prema nekim istraživačima, jednom dirhcmu. Ipak sve rekonstrukcije vrijednosti treba uzeti s rezervom, stoga što uvijek postoji varijacija kako u platežnoj vrijednosti samog platežnog sredstva, ovdje konkretno koža, tako i u vrijednosti novca koji se uzima za komparaciju, a k tome treba pridodati i lokalne razlike.

S početkom mongolske vladavine na području nekadašnje Kijevske Rus koristio se mongolski novac. Kao i u vojnim stvarima Mongoli su bili izvrsni organizatori državne uprave. Mongoli su kovanje svog novca i njegovu upotrebu uspjeli organizirati i na područjima koja su zauzeli tijekom provale u Ugarsku, i kojima su praktički vladali tek nekoliko mjeseci.

Ti su se mongolski novci zvali "tange", te od ove riječi potiče i ruska riječ za novac "denga - dengi". Kasnije i kneževi raznih niskih udjelnih kneževina dobivaju pravo da i sami kuju novac. Prvi su se "dengi" kovali u drugoj polovini XIV. st. u Moskvi pod Dimitrijem Donskim. Negdje u isto vrijeme počinju s kovanjem Niži Novgorod, Suzdalj i Rjazan. Poslije 1400. njima se pridružuju Tver, Novgorod i drugi udjelni gradovi.

Bio je to malen srebrn novac ovalna nepravilna oblika. Često je nosio natpis ,"pečut" (pečat) te ime kneza, zatim mongolskog nadređenog vladara, te nadglednika kovanja. S druge strane, na aversu bili su prikazi s raznolikim motivima: knez, strijelac, ratnici na konju, sokolari, grifoni, razne životinje i ptice. Kvalitetom izrade dosta zaostaju za zapadnoeuropskima, iako ruski numizmatičari vole tvrditi suprotno, međutim ono što ili čini dosta interesantnima je veliko mnoštvo raznovrsnih motiva.

Uz srebrnu monetu u XV. st. se kovao i sitan bakreni novac male vrijednosti - "puli"/ "pulji". Njih isto karakterizira veliko mnoštvo motiva na aversu, dok na reversu često nose ćirilični natpis: "pul" te ime grada u kome je kovan.

Tijekom vremena od mnoštva kolajućih dengi najraširenije su na području Rusije postale denge dva politički i ekonomski najjača ruska grada, to su bili Novgorod na sjeveru i Moskva u centru Rusije. U to su vrijeme zapadni dijelovi negdanje Kijevske Rus potpali pod Veliko Vojvodstvo Litvu, koja je ujedinjena personalnom unijom s Poljskom. Novgorod je bio sjedište Aleksandra Nevskog, kneza koji je suzbio najezde i sa zapada, ali isto tako uspio pobjediti i Mongole, te zatim uspješnim pregovorima osigurati široku autonomiju za svoje kneževstvo, uz tek formalan mongolski suverenitet. Za ovog vladara kažu da je izrekao čuvene riječi "Tuđe nećemo, svoje ne damo."; koje su naši "istoričari" voljeli pripisivati Titu. Novgorod je bio na stjecištu trgovačkih puteva koji su iz Rusije vodili prema Baltiku i time zapadu. Moskva je pak isprva beznačajno provincijsko kneževstvo na obodu negdanje Kijevske Rus, otpadnućem zapadnih područja, sa samim glavnim gradom Kijevom, postala središtem Rusije. Početan neugledni položaj omogućio joj je da ne zapadne za oko Mongolima, te su njeni knezovi uspjeli izboriti kod mongolskih vladara neke povlastice nauštrb drugih udjelnih kneževa. Slabljenje Zlatne Horde - mongolske države koju je stvorio Batu kan, i pod koju su ruska kneževstva podpadala, dopustio je kasnije moskovskim kneževima da iskoriste novonastalu središnju poziciju Moskve, i postanu najjača ruska kneževina, te uskoro preuzmu i položaj velikih kneževa.

Na aversu novgorodske denge "novgorodke" nalazio se konjanik s kopljem, dok je na aversu moskovske denge "moskovke" bio konjanik s mačem. U procesu ujedinjavanja ruskih zemalja pod Moskvom, s pratećom centralizacijom polako su otpadali novci udjelnih kneževina. 1534.g. majka Ivana IV. Helena Glinska provodi novčanu reformu, u kojoj za čitavu Rusiju određuje jedinstvenu monetu - sjevernu "novgorodku". Već se u ljetopisima koji govore o ovoj reformi ta moneta naziva prema prikazu na njoj kopljaniku "kopeina denga" - "kopeika" za razliku od moskovske "mačejkc" - po konjaniku s mačem. Ovo isprva nije bio proširen naziv, ali je s vremenom postao opće prihvaćen. U vrijeme novčanih reformi Petra Velikog ovaj je naziv sa srebrne prešao na bakrenu monetu.

Postoje neslaganja u literaturi oko sustava stvorenog ovom reformom i nazivlja vezanog uz njega. Sto kopjejki činilo je jednu obračunsku moskovsku rublju. Nije postojao otkov rublje u opticaju, nego je ona služila samo kao obračunska jedinica. Od jedne grivne srebra kovalo se 300 novgorodskih dengi - kopjejki mase oko 0,63 g. i 600 moskovskih dengi mase oko 0,34 g. Tako bi novgorodska denga - kopjejka vrijedila dvije moskovske. Zabune počinju s nazivljem poldenga, jer nije jasno da li se ovo "pola-" odnosi na novgorodske ili moskovske denge, te poluška (denge), i različito se interpretiraju u literaturi.

U svojim borbama s Mongolima litavski su vojvode osvojili velika područja nekadašnje Kijevske Rus. To su područja današnje Bjelorusije i veliki dijelovi Ukrajine. Tako da je Veliko Vojvodstvo Litva obuhvaćalo daleko veću oblast od područja današnje baltske države Litve. Na ovom je području bilo prošireno plaćanje krznima, uglavnom kuninim. Tragovi računanja grivnama krzna nalaze se još u kronikama XVI. st. Negdje polovinom XIV. st. počelo se i u Litvi, pod utjecajem trgovine s ruskim gradovima Smolenskom, Pskovom i Novgorodom računati u grivnama srebra. Bile su to prstolike šipke ustaljenog oblika i težine lijevane od kvalitetnog srebra (oko 120 mm dužine, i oko 104 gr. težine). Obično je na polovini šipke usjeklina dlijetom, koja pokazuje gdje je treba rasjeći da bi se dobila polovina. Otuda bi ove srebrne grivne imale ime "rublja", prema opće slavenskoj riječi za sjeći. U poljskom se za presjeći kaže "przerabać", u ruskom "rubit" znači izm. ostalog i sjeći, u ukrajinskom se za sjeći kaže "rubati".

Ne znam koliko je ova etimologija točna, našao sam je u Poljskoj literaturi. Interesantno je da Rusi zaobilaze, barem u onoj literaturi koju sam ja čitao, porijeklo riječi rublja, iako u pravilu govore o "tatarskom" - u stvari mongolskom porijeklu riječi dengi. Problematično je i samo pitanje utjecaja, zašto bi Litvanci bili manje upoznati s novcem, kad je i kod njih u ogromnim količinama kolao arapski novac.

Bilo kako bilo ulaskom Litve u personalnu uniju s Poljskom, Litva a s njom i Bjelorusija i Ukrajina ulaze u zapadnoeuropski novčani sustav, sljedeći njegov razvojni tijek. Osnovna moneta bili su groši te su oni u ukrajinskom jeziku postali opća riječ za novac, kao dengi u ruskom.

U Rusiji se ovaj sustav iz 1534. održao tek uz manje izmjene sve do reformi Petra Velikog, dok će se pak njegov sustav opet samo uz neznatne izmjene održati do oktobarske revolucije.



Autor: Aleksandar Benažić
Izvor: Obol, glasilo HND, god. XXXIII, br. 47, listopad 1995
Ključne riječi: numizmatika, Rusija, kovanje novca, denga, kopjejka, rubalj


Otkup kovanica, otkup novčanica, otkup odlikovanja - isplata odmah!
Otkup zlatnika, otkup srebrnjaka, otkup ordena i medalja - isplata odmah!

Hrvatske krune - prijedlozi za likovno rješenje papirnatog novca Republike Hrvatske

Među ranijim postovima na blogu (od 6.12.2005. i 26.12.2005.) bilo je rječi o novčanicama hrvatskih kruna, prikazane su i slike istih, no nedostajalo je objašnjenje o čemu se zapravo radi. Odgovor na to pitanje poslao nam je g. Elvis Gambiraža iz Sukošana, na čemu mu se zahvaljujemo.

U postovima "Probne novčanice hrvatskih kruna" od 6.12.2005. i 26.12.2005. netočno je navedeno da se radi se o neprihvaćenim prijedlozima, odnosno da je to prijedlog koji nije usvojen. Istina je da to jesu prihvaćena rješenja i da su upravo prema tim prijedlozima izrađene naše današnje novčanice. A i sam naslov "Probne novčanice hrvatskih kruna" nije točan, jer to nisu bile nikakve probne novčanice u izdanju Narodne banke, već samo idejna rješenja dizajna za hrvatske novčanice. “Novčanice” su privatno izradili autori Miroslav Šutej (dizajner državnog grba, zastave...) i Vilko Žiljak (dizajner domovnice, putovnice...) i služile su samo za predstavljanje idejnog rješenja dizajna "Komisiji za pripremu prijedloga koncepcije monetarnog sustava i izradu novčanica Republike Hrvatske" te su stoga “loše kvalitete” i bez zaštitnih elemenata.

Da bih malo razjasnio stvari, ukratko ću, ne ulazeći previše u detalje, opisati kako se odvijalo dizajniranje hrvatskih novčanica.

Tijekom 1992. održan je natječaj za dizajn novčanica hrvatske krune. Na natječaj je pozvano sedam potencijalnih autora i dani su im samo najosnovniji podaci: apoeni i dimenzije novčanica, te lik na aversu i grad na reversu. Tada su kao finalisti natječaja izabrani Boris Ljubičić i Miroslav Šutej, odnosno njihovi prijedlozi. U prilogu su slike jednog Šutejevog apoena (prva varijanta).

Dana 12.10.1992. "Komisija za pripremu prijedloga koncepcije monetarnog sustava i izradu novčanica Republike Hrvatske", donijela je konačnu odluku kako će kruna izgledati i izabrala je prijedlog Miroslava Šuteja. Na tom finalnom izboru, Šutej je predstavio drugu varijantu novčanica, promijenjenih boja, s dodanim serijskim brojem, s imenima i godinama rođenja i smrti znamenitih osoba s aversa, kratkim opisima prizora na reversu... Slike novčanica te druge varijante objavljene su na blogu u postu od 26.12.2005.

Prilikom izbora Šutejevog rješenja, Komisija je donijela i odluku "da se predloženo rješenje gospodina Šuteja treba dalje dorađivati i da se nikako ne može smatrati konačnim" te je dizajn novčanica uskoro prepravljen. Promijenjen je natpis "Republika Hrvatska" na aversu i na reversu, položaj datuma, nestala je sličica uz gornji rub novčanice desno od teksta himne... Ta treća varijanta je prikazana na slici uz post na blogu objavljen 06.12.2005.

Dana 5.4.1993. potpisan je ugovor o izradi novčanica hrvatske krune s njemačkom tvrtkom Giesecke & Devrient koja je tiskala i njemačke marke. Tada je grafičko rješenje novčanica ponovno mijenjano. Taj postupak je bio obavijen velom tajne i sve do konačnog rješenja u javnost više nisu izlazile nove varijante idejnog rješenja.
Pošto su novčanice hrvatske krune (Sabor je kasnije odlučio da se nova hrvatska valuta zove kuna) trebale biti izrađene na istim strojevima i istom tehnologijom kao i njemačke marke, dizajn i boje su usklađene s njemačkim markama. Tako smo dobili novčanice kakve danas poznajemo, koje više sliče na kopije njemačkih maraka nego na originala Šutejeva rješenja.

Autor: Elvis Gambiraža